KONCERT HRVATSKE KONCENTRACIJE

Koncert Marka Perkovića Thompsona na Hipodromu zacijelo će biti upisan u povijesnu memoriju hrvatskoga naroda. Bio je to na svoj način događaj globalne važnosti, ne zbog „ginisovskog“ rekorda broja prodanih ulaznica nego zbog činjenice što se te večeri na Hipodromu dogodila globalna koncentracija autentičnog hrvatstva, kako fizička dolaskom ljudi iz svih hrvatskih zavičaja i krajeva svijeta, tako i etička i metafizička po vrijednostima koje su očitovane. Svaki nepristran stranac, a sudionici koncerta posvjedočili su da je bilo i naših Nepalaca i Filipinaca, mogao se uvjeriti u plemenitost duše i duha hrvatskoga naroda, mogao je čuti njegove ideale i težnje. Svi razdragani, oduševljeni, radosni iskazom hrvatskoga zajedništva, dapače jedinstva u iskazu hrvatskoga identiteta, hrvatske samosvijesti, hrvatskoga ponosa, hrvatskih ideala i vrijednosti i narodnog dostojanstva. Bila je to zaista koncentracija hrvatstva ne samo po mnoštvenosti uistinu globalnog odaziva nego i po očitovanju onoga što Hrvati jesu.

Dirljivo je bilo vidjeti rijeke mladih, u koje često sumnjamo „tko im glavu nosi“, koji su bili istinska „kičma“ koncerta, od brojnosti do oduševljenja kojim su očitovali svoje hrvatstvo, oduševljenja što imaju sreću biti dio jednoga staroga europskog naroda čvrsta identiteta, identiteta oblikovana teškom, no slavnom poviješću. Nije bilo samo jednoga mladića ili djevojku čuti govoriti o svom ocu ili djedu hrvatskom branitelju, koji su im pripovijedali kako je stvarana i branjena država u kojoj oni mogu biti slobodni ljudi i slobodni Hrvati.

A Marko Perković Thompson? Mnogi se pitaju kako je i zašto uspio. Ima boljih pjevača, ima profinjenijih pjesama… Uspio je međutim jer je u najvećoj mjeri sažeo i iskazao temeljne vrjednote narodne duše: Bog, vjera, Domovina, obitelj; vrjednote koje su nakon završetka Domovinskog rata često bile ismjehivane i prezrene ili makar zanemarene i od oficijelne politike i od tzv. mainstream medija. Sve je bilo važnije od toga: fondovi, euroatlantske integracije, prava svih mogućih manjina, udruge za zaštitu svega, svačega i ničega… A gdje je bio „običan“ čovjek, „običan“ Hrvat, koji pošteno radi, skrbi, podiže obitelj? Tko je o njemu govorio, tko je (o) njemu pjevao? Thompson je trideset godina radio i radi ono što zapravo treba biti prva briga državne politike, briga za očuvanje i učvršćivanje narodnog identiteta i narodnih vrjednota. Hrvati su kroz njegove pjesme zapravo vapili za onim što im je najvažnije: da se zna tko su i što su, da se zna i „šta je bilo“, i zašto je bilo, i kako je bilo…, da se uvažava njihovo ljudsko i nacionalno dostojanstvo.

Često se proteklih dana moglo čuti kako je u svemu, od organizacije i produkcije do posjeta, ponašanja sudionika, sigurnosti i svega ostalog, koncert nadmašio očekivanja. Kazali bismo: ako je nadmašio, onda nismo imali povjerenja u to što Hrvati mogu i što Hrvati jesu. Drugim riječima, koncert je bio posve u skladu s onim što Hrvati identitetski jesu i što organizacijski mogu kao zdravo tijelo u kojemu je zdrav duh. Pokazali su se narodom samosvjesnim, plemenitim, demokratičnim, solidarnim, organiziranim, mirotvornim i vjernim svojim vrjednotama i idealima. Utoliko su više začudila naknadna „priopćenja“ dviju stranaka, kojima su se, bez ikakva povoda, ali očito s razlogom duboke frustracije, obrušile i na narod i one političare koji su tih dana i te večeri bili s narodom. A gdje su trebali biti? Doista, da citiramo ministra Božinovića, „gdje ti ljudi žive“? Očito ne u Hrvatskoj, očito ne s Hrvatskom i Hrvatima. Naravno, ima ljudi koji na Thompsona i ovaj koncert s raznih razloga gledaju drukčije. To je njihovo pravo, ali nedopustivo je izvrtati činjenice i proglašavati „svjetskom sramotom“ događaj koji je po svemu bio uzoran, sramoteći tako svoj narod, sramoteći naposljetku sebe pred tim narodom, radeći dapače protiv njega dolijevajući ulje na vatru propagande onih centara moći i nemoći kojima je Hrvatska trn u oku; nedopustivo je nazivati „ustašlukom“ ono što je autentičan izraz hrvatskoga domoljublja današnje generacije mladih, mladih kojih zacijelo makar pola potječe iz obitelji čiji su očevi, djedovi ili pradjedovi bili hrvatski partizani!? Ako pak postoji određena nostalgija za NDH, onda tom fenomenu treba istražiti ozbiljne povijesne i recentne razloge, a ne razbacivati se etiketama i nepromišljenim frazama i vlastitom narodu nabijati komplekse koji su mu pola stoljeća nabijani u ime titovštine i titovine.

A mediji? Ima ih, svaka čast!, koji su koncertni dan pošteno popratili, ali su nažalost mnogi danima prije „pumpali“ javnost opasnošću od incidenata i ekscesa, blokadama, neviđenim prometnim gužvama, stampedima, kaosom… A onda, strahote li, ništa! Nema incidenata, nema ekscesa, nema kaosa! Uhićenih nema, mrtvih nema! Nema pijanih ni drogiranih! Ljudi dolaze i odlaze pjevajući zagrljeni, čvrsta koraka, nasmijani, vedri… No kada nisu ništa drugo našli, e onda je trebalo skrenuti pažnju s bitnog, pa se povela priča koliko je tko zaradio, koliko je policija snimila „neprimjerenih pozdrava“ ili se širokim planom prikazivao „nered“ nakon koncerta. Ne sjećamo se da je ikada prikazan „red“ nakon kojekakvih koncerata epileptične elektroničke glazbe, ili da su, kao opomena mladima, prikazani oni koji teturaju od pića i droge, ako teturati mogu… Jadno… No sve to samo pokazuje nemoć onih koji hrvatskome narodu žele slomiti duh i učiniti ga beznačajnim. Nisu uspjeli i neće uspjeti, a odgovor zašto neće u vrijednostima je koje i današnji mladi, možda ne uvijek svjesno, ali svakako u dubini duše osjećaju, žele i traže.

Zaključno, Thompsonov koncert bio je koncentracija autentičnog hrvatstva, hrvatstva sazdanog na povijesnim, kulturnim, etičkim i metafizičkim vrjednotama; hrvatstva, koje očito treba i traži još čvršću koheziju. To je poruka državi i ne-državi, to je poruka nacionalnim institucijama, to je poruka svima koji kreiraju narodni život, pa tako i Crkvi (koja je toga dana u Tomislavgradu misnim slavljem obilježila 1100. obljetnicu Hrvatskoga Kraljevstva – nije li tu moglo biti malo više koordinacije i elastičnosti?). Tko ima uši, neka čuje… (rf)