KAKO JE FRANCUSKA IZGUBILA SVOJE DOSTOJANSTVO – CIVILIZACIJA KOJA LEGALIZIRA EUTANAZIJU GUBI SVAKO POŠTOVANJE

Michel Houellebecq

Ovaj se esej pojavio u Le Figarou 5. travnja 2021. Za UnHerd preveo dr. Louis Betty. U međuvremenu je Francuska „napredovala“ i u Ustav uvela pravo na pobačaj. Vrijedi iščitati …

Preveo i odabrao: dr. fra Tomislav Pervan

Francuska nacionalna skupština trenutno razmatra predloženi zakon „koji daje i jamči pravo na slobodan i odabran kraj života“. Prvi članak prijedloga zakona predlaže „brzu i bezbolnu smrt“ uz „liječničku pomoć“. Od 2005. godine Francuska ima zakon o „dopustiti da umre“ koji dopušta „duboko i kontinuirano uspavljivanje do smrti“.

Prvi prijedlog: nitko ne želi umrijeti. U pravilu, svi više volimo smanjeni život nego nikakav život; jer mislimo da ćemo uvijek imati mala životna zadovoljstva. A ima li zapravo zadovoljstava osim malih? To je predmet koji vrijedi istražiti.

Drugi prijedlog: nitko ne želi patiti. Fizički patiti. Moralna patnja ima svoje čari, čak može generirati i estetsko gradivo (što sam i sam otkrio). Fizička patnja je čisti pakao, lišen interesa i smisla, iz koga se ne mogu izvući nikakve pouke. Život je površno (i lažno) opisan kao potraga za užitkom; točnije rečeno, izbjegavanje patnje te više-manje svi, koji imaju izbor između nepodnošljive patnje i smrti, biraju smrt.

Treća prijedlog, najvažniji od svih: tjelesna patnja može se eliminirati. Početkom 19. stoljeća otkriven je morfij. Od tada su se pojavile mnoge slične tvari. Krajem 19. stoljeća ponovno je otkrivena hipnoza; dosada je malo korištena u Francuskoj.

Nepoznavanje tih činjenica moglo bi protumačiti alarmantne ankete koje podržavaju eutanaziju (96% za, ako se dobro sjećam). Devedeset i šest posto ljudi smatra. kad im se postavlja pitanje: „Biste li radije da vam se pomogne da umrete ili biste željeli ostatak svojih dana provesti u užasnoj patnji”. Ostalih 4% zna sve o morfiju i hipnozi. Meni se te proporcije čine donekle korektnima.

Oduprijet ću se ovdje upuštanju u dokaze za dekriminalizaciju droga (i to ne samo “lakih” droga); to je tema u kojoj se prepuštam mudrim opažanjima izvrsnog Patricka Eudelinea.

Pobornici eutanazije vole grgljati riječi čije značenje iskrivljuju do te mjere da ih više ne bi smjeli niti imali pravo izgovoriti. U slučaju „sućuti“ laž je opipljiva. Kad je riječ o „dostojanstvu“, stvari su suptilnije. Ozbiljno smo odstupili od kantovske definicije dostojanstva zamjenjujući malo-pomalo moralno biće fizičkim bićem (a možda čak i negirajući sami pojam moralnog bića), zamjenjujući ljudsku sposobnost djelovanja praznijim i plićim animalnim konceptom dobra zdravlja – pretvarajući zdravlje u svojevrsni preduvjet svake mogućnosti ljudskog dostojanstva, čak možda i njegov jedini pravi smisao.

Ako se to tako kaže, rijetko sam kad imao dojam da sam u bilo kojem trenutku svog života pokazao izvanredno dostojanstvo; i nemam dojam da će se to popraviti. Na kraju ću izgubiti kosu i zube. Moja će pluća biti razbijena u komadiće. Postupno ću postajati više ili manje impotentan, više ili manje nesposoban, možda inkontinentan, a moguće čak i slijep. Jednom kada se dosegne određena faza degradacije, neizbježno ću završiti govoreći samom sebi (i bit ću sretan ako mi na to ne ukazuje netko drugi) da više nemam nikakva dostojanstva.

Pa što onda? Ako je to dostojanstvo, može se i bez njega. S druge strane, svatko se više ili manje treba osjećati potrebnim ili voljenim; i u nedostatku toga, poštovan – u mom slučaju čak i cijenjen. Istina je da se također i to može izgubiti; ali oko toga se ne može puno učiniti; drugi igraju u tom pogledu odlučujuću ulogu. I lako se mogu zamisliti kako tražim da umrem u nadi da će drugi odgovoriti: „Oh ne, ne. Molim te, ostani s nama još malo“. To bi bio moj stil. I to priznajem bez imalo srama. Zaključak je, bojim se, neizbježan: ja sam ljudsko biće potpuno lišeno svakog dostojanstva.

Dio uobičajene reklame za eutanaziju sastoji se u tvrdnji kako Francuska „zaostaje“ za drugim zemljama. Preambula prijedloga zakona koji će uskoro biti predložen u tom je pogledu komična: Tražeći zemlje za kojima Francuska navodno „zaostaje”, mogu pronaći samo Belgiju, Nizozemsku i Luksemburg; iskreno kazano, nisam nimalo impresioniran.

Ostatak preambule sastoji se od spajanja citata Anne Bert, predstavljenih kao “iznimno snažnih”, ali koji imaju taj nesretan učinak da izazivaju moje dvojbe. Na primjer, kada tvrdi: „Ne, eutanazija ne spada pod naslov eugenike.“ Naprotiv, očito je da su zagovornici obiju ideja potpuno isti ljudi, od „božanskog” Platona do nacista. Isto tako, kada dodaje: „Ne, belgijski zakon o eutanaziji nije poticao krađu nasljedstva“. Priznajem da mi to nije palo na pamet, ali sada, kad to ona spominje…

Odmah potom pušta mačku iz vreće tvrdeći da eutanazija „nije problem ni rješenje ekonomske naravi”. Postoje, međutim, doista neki prljavi argumenti koji se mogu čuti samo od „ekonomista“, ukoliko taj izraz ima ikakvo značenje. Nitko drugi nego Jacques Attali inzistirao je u već spomenutom djelu o trošenju javnog novca za održavanje života veoma starih osoba; nije iznenađujuće da je Alain Minc u novije vrijeme krenuo u istom smjeru, Attali je samo gluplja verzija Minca (i da ne govorimo o onom klaunu Françoisu de Closetsu, koji je nešto poput glumačkog majmuna toga dvojca, njihov Hanswurst-lakrdijaš).

Katolici će dati sve od sebe, ali, nažalost, manje-više smo navikli da katolici uvijek gube. Muslimani i Židovi o ovoj temi kao i o drugim temama koje se smatraju “društvenim” (tako ružna riječ), misle potpuno isto što i katolici; mediji se uglavnom slažu oko skrivanja te činjenice. Nemam mnogo iluzija; te će vjere završiti popuštanjem i podvrgavanjem jarmu „republikanskog zakona”. Njihovi svećenici, rabini ili imami će ubuduće posjećivati ​​kandidate za eutanaziju da im kažu kako je to ogavan, ružan posao, ali da će sutra biti bolje i da će se Bog pobrinuti za njih, čak i ako su ih ljudi odbacili. Budimo iskreni i pošteni u svezi s tim.

Sa stajališta Lama situacija je bez sumnje još gora. Svaki pozorni čitatelj Bardo Thodola zna da su smrtne muke posebno značajan trenutak u čovjekovom životu, jer mu pružaju posljednju priliku, čak i u slučaju nepovoljne karme, da se oslobodi samsare, ciklusa ponovnog rađenja. Svaki rani prekid smrtne agonije stoga je otvoreno kriminalno djelo; nažalost, budisti rijetko interveniraju u javnim raspravama.

Ostali su samo liječnici, u koje sam polagao malo nade, nedvojbeno stoga što ih nisam dobro poznavao; ali nepobitno je da se neki od njih opiru i odbijaju ubiti svoje pacijente te da će ostati možda posljednja prepreka eutanaziji. Ne znam odakle im tolika hrabrost; možda je to samo poštivanje Hipokratove zakletve: „Niti ću ikomu dati otrov kad se to od mene traži, niti ću predložiti takav postupak”. Moguće je. Javno izricanje te zakletve mora da je bio značajan trenutak u njihovim životima. U svakom slučaju njihova borba je vrijedna divljenja, pa maka bila riječ i o pukoj borbi „za čast”.

Čast jedne civilizacije nije baš ništa. Ali zapravo je nešto drugo u igri, s antropološkog gledišta. To je pitanje života i smrti. I u tom pitanju morat ću biti vrlo jasan i otvoren: kada neka zemlja – društvo, civilizacija – dođe do točke legalizacije eutanazije, u mojim očima gubi svako pravo na poštovanje. Od sada postaje ne samo legitimno, nego i poželjno, uništiti to društvo, kako bi nešto drugo – neka druga zemlja, drugo društvo, druga civilizacija – moglo imati priliku nastati.

Ovaj se esej pojavio u Le Figarou 5. travnja 2021. Za UnHerd preveo dr. Louis Betty.

Michel Houellebecq je francuski autor romana, pjesama i eseja. Njegova najnovija knjiga je Serotonin. Francuski pjesnik, esejist i romanopisac  spada među najkontroverznijim piscima današnjice. Sa svoja četiri romana koji se bave tabu temama (seksualni turizam, muslimanski radikali, kloniranje, alternativni životni stilovi…) zadao je mnogo muke dežurnim cenzorima i kritici. Neki ga nazivaju slobodnim piscem koji se protivi političkoj korektnosti i zabranama društva dok će mnogima njegovi stavovi biti rasistički, seksistički i općenito, šokantni.

Svojim djelima te stalnom polemikom po javnim glasilima, Houellebecq je na sebe navukao bijes mnogih.

Izvor: https://unherd.com/2021/04/how-france-lost-her-dignity/

Preuzeto 11. prosinca 2024.

Preveo i priredio fra Tomislav Pervan OFM

Međugorje, 11. prosinca 2024.