DANAS U UTRECHTU POKOPAN MIRO GLAVURTIĆ: PROROK KOJEGA NISU SLUŠALI

Prije koji mjesec osvanula je u Kotoru parta o smrti gospođe Glavurtić. U popis ožalošćenih bijaše uvršten i „brat Miro“. „Živ je, znači“, pomislih jer ga godinama nisam vidio niti sam znao što je s njim.

Tu i tamo smo se susretali, posebice devedesetih. No „upoznah“ ga prije susreta, još kao mladac, na početku studija. Tada sam redovito lunjao po antikvarijatima, pa sam tako naletio na njegovu „kultnu“ knjigu Satana. Pročitah je u dahu i, kako to već s mladima biva, uzeh mnogo toga zdravo za gotovo. Jednom sam renomiranom katoličkom listu ponudio da nešto napišem o njoj, ali su me glatko odbili s obrazloženjem da pakao i đavao nisu njihove teme. Tada sam naučio da ima raznih vrsta katolika… Nešto sam ipak napisao o njoj – poslije me upućeni upozoriše da većinu toga treba uzeti cum grano salis, da to nije djelo pisano po zakonima znanstvenog proučavanja itd. Uzeo sam to u obzir i više je nisam otvarao ni citirao, ali dojam da sam pročitao važnu i, povrh toga, jedinstvenu  knjigu ostade do danas.

Upoznah ga poslije i osobno, čitah još neke njegove stvari, intervjue, doznah o njegovoj Mediali i otporu komunizmu… Danas ga na temelju toga prisvajaju u Beogradu, pišu kao o srpskom piscu i slikaru… Malo morgen… Potjerali su ga odtamo, kao i Mirka Kovača, jer je bio katolik i Hrvat. Intervjui koje su dali pokazuju da su dijelili mnoge misli i poglede, ali ne sve. Mislim da je i Mirko mislio da je Miro otišao… predaleko. Obojica je tako u Hrvatskoj providnost našla dom. Jesu li oni u njoj našli i domovinu, to samo oni znaju. Znam da se Miro u njoj nadao naći svoje, ali se nerijetko žalio da nije, barem ne u mjeri kojom se tomu nadao. Zagreb ga nije upoznao, ni prepoznao, kako to već u Zagrebu biva, u kojemu su, kako reče Matoš, mnogi „sustali“. Sustao je i on donekle, pa ipak je ostao, iako su ga, navodno zvali da se vrati…

Kako su te devedesete tekle, ponekad bismo se našli u nekoj prigodi. Bilo je to vrijeme velikih hrvatskih i katoličkih nada. No on je bio skeptik glede „svijetle budućnosti“. Jednom je tako „ispalio“ kako u Hrvatskoj nema više od četiri posto katolika, što mi je zvučalo nevjerojatno… Poslije sam se često upitao nije li bio u pravu. Pričao je onim svojim promuklo-napuklim glasom nevjerojatne stvari i mogao si ga satima slušati. Uz ostalo, kako je riješio kvadraturu kruga, ali, ako jest, nije otkrio kako.

Neki su tvrdili da je genij, drugi su bili krajnje sumnjičavi prema njegovim tezama, ali, začudo, nisam čuo nikoga tko bi ga smatrao šarlatanom. Njegov pogled na povijest bio je postojano apokaliptičan. Postojao je samo Krist, Alfa i Omega, i s druge strane, kao u camera obscura, Antikrist, veliki manipulator.  Uporno je pronosio svoju viziju, upozoravao na suptilna zla koja se ponovno pletu nakon pada komunizma, na mreže opsjena i laži, na tajne serkle, na urotu protiv Krista… Nije se dao pokolebati u uvjerenju da je kraj povijesti doista blizu, ali ne onakav kakvim su ga zamislili liberalni historiozofi… Gotovo bih rekao da je požurivao Boga da već jednom završi sve, jer ovako više ne ide… Proročkim je uvjerenjem budio i opominjao, prodirući poput lasera u eshatološko tkivo povijesti, pitajući se kako drugi ne vide ono što on vidi. Ali, makar je isti Duh, darovi nisu isti… Govorio je tako, i rado bi ga saslušali, ali ga nisu slušali… Mislim da su ga se mnogi pomalo plašili. „Jer što ako je istina što ovaj govori…?“ Bio je kao bura koja propuše ustajao zrak, a onda nestane. Vrijeme pak potvrđuje ili opovrgava njegove vizije. Za neke još nije došlo vrijeme. Ali, u krajnjoj liniji, nije toliko važno što je sve govorio i koliko je imao pravo. Važnije od toga je zašto je govorio… A govorio je iz ljubavi prema ljudima i Kristu Spasitelju, čiju slavu, sada, vjerujemo, nepomućeno uživa.

Treba reći kako ga je krug intelektualaca okupljenih pod imenom „MI“ prihvatio i zavolio kao svojega. I on mnoge u njemu. Ako se pojedince i u svemu nismo slagali s njim, bio je od onih ljudi koji vam se usijeku et capite et in membris.

Nisam ga, kako rekoh, dugo vidio, ali bih ponekad čuo da su ga sreli, ljeti u sakou i majici, zimi redovito u crnu kaputu, sa šeširom na glavi, i s onim svojim brčićima, kako ga i ja pamtim… Poslije je i bradu pustio – ja ga u njoj nisam vidio osim na slici… Bio je pomalo neobziran prema sebi, ali tako je to s ljudima kojima je pogled uprt u nebo, a ponekad i u bezdan…

Kada sam čuo da je umro, sjetih se da jednom bijaše natuknuo kako se nada da će možda biti u onom naraštaju na kraju vremena koji neće umrijeti. No umro je, daleko, u Utrechtu. Želio je umrijeti u Vukovaru, s hrvatskim herojima, ali, sa žaljenjem je rekao, nije imao snage. Možda mu je poslije bilo svejedno gdje će… Umro je daleko od svoje rodne mile Boke, u kojoj ga pamte, daleko od Beograda, kojemu je dao najbolje godine, a koji ga je potjerao, daleko od Zagreba i Hrvatske, koju je volio, iako ga ona nije razumjela. Umro je daleko, ipak kod svojih, kod sina… Vjerujem da je to bila utjeha čovjeku koji je tako žarko želio biti u okrilju onih koji će ga razumjeti i prihvatiti kao svojega.

Vladimir Lončarević

Foto: Mate Krajina