IDEJA O UNOŠENJU U USTAV PITANJA POBAČAJA JE OBEZVREĐIVANJE VJERSKIH OSJEĆAJA

Piše: Mr. Krešimir Cerovac

Lijeva i liberalna opozicija u Hrvatskoj najavljuju morbidni referendum kojim će zatražiti da se pravo na pobačaj uvrsti izravno u Ustav. Takva izričita odredba ne postoji ni u ustavu SAD, iako je taj sud svojom odlukom iz 1973. u sporu „Roe protiv Wade“ smatrao, iščitavajući ustav na svoj način, da je odluka žene da izvrši pobačaj ustavno zaštićena i da se može ograničiti samo u slučaju uvjerljivog državnog interesa. Dakle suci su SVOJIM IŠČITAVANJEM „PRONAŠLI“ argumente za tumačenje, koje nije implicitno upisano u američkom ustavu. Takvim stajalištem Vrhovnog suda zakoni koji su zabranjivali pobačaj u nekim federalnim državama stavljeni su izvan snage. Najnovijom odlukom Vrhovnog suda SAD poništeno je jedno čudno motrište  i rečeno da se pitanje pobačaja ne može povezivati s ustavom.

Ustavom se ne može, izravno, NI ZABRANITI NI DOZVOLITI POBAČAJ, jer je to svjetonazorsko pitanje, a o zakonu, koji na neki način treba regulirati to pitanje mogu odlučivati samo predstavnička tijela. Ova raščlamba se NE ODNOSI na pitanje zabraniti ili ne zakonom pobačaj, več na monstruoznu ideju da se pitanje pobačaja unosi u Ustav Republike Hrvatske.

Stajalište Crkve je jasno izrečeno u enciklici „Evanđelje života“ (1995.) pape Ivana Pavla II., te u dokumentima „Instruction Dignitas Personae“ (2008.) i „Izjavi o ozvršenom pobačaju“ (1974.) Kongregacije za nauk vjere. Sažeto rečeno:

„Kao što je biologija dokazala, ljudski embrij je cjelovito ljudsko biće od trenutka začeća. Kroz njegovu ili njezinu razvitak sve promjene koje se događaju su KVANTITATIVNE (npr. veličina, oblik, broj stanica itd.), a nikad KVALITATIVNE (tj. novo ili drugačije biće). Iz sjedinjenja dviju spolnih stanica embrij je biće ljudske vrste koje čini novo biološko biće (različito od majke ili oca, ali njima slično), čiji je rast kontinuiran i relativno autonoman. Iz toga slijedi da, baš kao što je nezakonito dobrovoljno eliminirati ljudski život koji je već rođen, isto je tako pogrešno eliminirati nerođeni ljudski život. USTAVI i zakoni stoga moraju štititi život u najranijim fazama razvoja, osobito u majčinoj utrobi, trenutku u kojem je ljudski život najneviniji, najranjiviji i ovisan.“

Sve nove spoznaje znanosti na području biologije pokazuju da je nemoguće poricati da biološki ljudski život ne postoji i prije rođenja. Embrionalni razvoj je na jednom kraju [spektra ljudskog razvoja], zatim slijedi sazrijevanje, te starenje na kraju kontinuiranog spektra rasta u kojem je jedina oštro definirana granica definirana tek na početku. Druga granica je promjenjiva. To može biti dan ili stotinu godina. Život fetusa obično je samo mali dio, rođenje je samo događaj na tom putu. Istraživanje, koje istražuje stajališta više od 5000 biologa iz više od 1000 institucija diljem svijeta, pokazuje izvanredno slaganje glede činjenice da život počinje oplodnjom (konsenzus 75%–91%). 95% akademskih biologa potvrđuje to stajalište, bez obzira na njihovu pripadnost političkoj stranci ili na njihova moralna stajališta o pobačaju. (Usp. S. A. Jacobs, Biologists’ consensus on ‘when life begins. Social Science Research Network: Social Science Research Network (2018.). Postoje, dakako, i mišljenja uglednih znanstvenika, koja obaraju tvrdnje da život počinje oplodnjom, ali to samo pokazuje da pitanje pobačaja zbog nepostojanja konsenzusa NE MOŽE NAČELNO ući u neki ustav.

Kad bi se ustavom dalo pravo ženi na prekid trudnoće, a koje je nadređeno pravu na život njezina nerođenog potomka, usvojile bi se zapravo TRI PRETPOSTAVKE: (1) ljudski život ne počinje sve do rođenja, (2) čak i ako ljudski život, možda, ipak počinje u nekoj točki prije rođenja nerođeni ipak nisu osobe u smislu ustava i, prema tome, ne posjeduju ustavno pravo na život i (3) nerođeni život, bez obzira na njegovu bitnu prirodu kao čovjeka ili nečovjeka, nije vrijedan zaštite u usporedbi s drugim interesima, posebice interesom žene.

Za vjernike, nerođenci su ljudska bića, u potpunosti obdarena karakteristikama bilo kojeg drugog pojedinca i, prema tome, imaju pravo na puno ispunjavanje temeljnih ljudskih prava, uključujući pravo na život. Uvrštavanjem prava na pobačaj u neki ustav odbacuje se stajalište da ljudski život počinje začećem, a zauzima stajalište da se za nerođenog može kazati, u najboljem slučaju, da predstavlja samo potencijalni život.

Oni koji karakteriziraju nerođenca kao potencijalni život smatraju da se radi o nečem manjem vrijednom od stvarnog ljudskog života, pa se njihovo uništenje čini manje ozbiljnim. Dakle, davanjem ustavnog priznanja na pobačaj implicitno se ulazi u teško (?) pitanje kad život počinje. Sve veća sofisticiranost biološke znanosti učinila je nemogućim poricanje da biološki ljudski život postoji prije rođenja. Korištenje pojma “potencijalnog” života za opisivanje prirode prenatalnog organizma je zanimljivu pravna fikcija koja nema temelja u činjenicama. Znanstveno gledano, organizam je ili živ ili mrtav; prije nego što postoji – kada postoji samo potencijal da se stvori organizam – nema organizma.