NE MOŽEMO BITI ZVIJEZDA NA NEBU, ALI MOŽEMO BITI SVIJEĆA U KUĆI KOJA DAJE SVJETLOST ONIMA KOJI SE TU NALAZE!

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Utorak je, dan posvećen svetom Anti. Bio je Božji ugodnik, po njemu se Isus proslavio u svijetu, bio je Božja usta. Propovjednik, ali to je mogao biti jer je životom očitovao ono što je govorio. Neka prestanu riječi, neka govore, neka zbore rječito djela – njegove su riječi. Puno se riječi oko nas prosipa, svi govore, ali iza riječi ne stoji život. To je najgore. Isus je rekao osuđujuće riječi protiv svojih suvremenika, licemjera. Govore a ne čine. Puna usta riječi, a djela nikakva. Gorostasi na riječima, a patuljci u djelima. Kao i naši političari koji uglavnom – čini se –  misle na svoj probitak i svoj džep. Molimo da svi radimo za opću i Božju stvar, da ovaj svijet bude ljudski, human. Ne može biti humaniji ako nije human. Treba najprije biti dobar, da bi čovjek postao bolji. Tako je i sa svetošću. Ako si svet, ako si cijel, onda je to dovoljno za život.

I nemojmo se žaliti na svoj položaj. Što nismo ovo ili ono, što ovaj ili onaj ima više. Toliko puta čujem kako ljude izgriza zavist. To samo škodi meni i tebi, koji zavidimo. Zavist i zavidjeti na talentima grijeh je protiv samoga Boga. Svakomu je Bog dao dovoljno da može živjeti i ostvariti se kao čovjek. Isus je bio nepoznanica u svijetu. Trideset godina Nazareta, trideset godina anonimnosti i nikomu nije zavidio. Objavio se Isus svijetu upravo u neznatnom Nazaretu. Ne u Jeruzalemu, ne u nekom svećeniku, nego u tesaru. Na rubu jedne pokrajine na sjeveru, u seoskom ozračju ondašnje Galileje. Bog ne gleda i ne obazire se na ljudske kategorije i rangiranja, na ljudsku hijerarhiju (kao neki dan za onoga pokopa u Engleskoj), nego gleda na ljepotu srca i duše, a i  Isus se obraćao uglavnom onima s ruba društva, s periferije, onima koji su bili u očima drugih bezvrijedni. Isus im je očitovao da oni nisu otpad, da nisu rubni, da nisu odbačenici u Božjim očima, nego da je oko Gospodnje upravo na malenima i poniznima, da njima iskazuje svoju milost. Oni su bitni u kraljevstvu Božjem. I zato nemojmo nad sobom kukati. Ne možemo biti zvijezda na nebu, ali možemo biti svijeća u kući koja daje svjetlost onima koji se tu nalaze.

Danas upravo slavimo svetca koji je bio zaštitnik prosjaka i rubnih. Sveti Vinko Paulski, anđeo i apostol Pariza. Rodio se krajem šesnaestoga stoljeća u siromašnoj obitelj. Da bi pobjegao od siromaštva, stupio u sjemenište i s dvadeset godina dao se zarediti za svećenika. Vidio je na svoje oči kako se kler urušava, kako je neobrazovan, vidio je kako svijet propada. Za njega odlučan bijaše susret s potonjim kardinalom Berulleom koji ga je uputio u duhovnost. Vidio je da je i kler neobrazovan a i puk također u vjeri nepoučen. Dao se na obrazovanje klera, osnovao zajednicu – kongregaciju Lazarista koji su se posvetili pučkim misijama. U Parizu se brinuo oko siromaha i prosjaka. Nije pisao knjige, nije činio čudesa, ali je djelovao tiho i predano u Božjem kraljevstvu. Sa svetom Lujzom de Marillac osnovao je red Milosrdnica, časne sestre koje se brinu i oko bolesnika, ali i u obrazovanju mladih djevojaka. Danas je to najraširenija kongregacija u Crkvi. Umro je na današnji dan   g. 1660.