MORALNO PITANJE HRVATSKE – UZ AFERU TRGOVANJA DIONICAMA

Afera s trgovanjem dionica visokopozicioniranih zaposlenika HNB-a ogolila je niz problema s kojima se Hrvatska suočava posljednjih dvadesetak godina, od političkih i pravnih do gospodarsko-financijskih, ali dubinski je prije svega aktualiziralo moralno pitanje Hrvatske. A primjetno je kako se ono već razvodnjava svođenjem problema na to je li to trgovanje bilo zakonito.  Ono je neovisno o zakonima moralno dubiozno već zbog puke činjenice što zaposlenici rečene institucije po definiciji svojega posla, htjeli – ne htjeli, imaju povlaštene informacije o poslovanju financijskih institucija pa ih u konkretnom slučaju ne mogu ignorirati kad bi i htjeli. Netko će reći: sustav ih je stavio u „bližu grješnu prigodu“. Da, to jest „grijeh struktura“, prije svega zakonodavnih, ali svatko bira hoće li popustiti napasti ili neće.

Temeljno pitanje Hrvatske moralno je pitanje. Svojedobno se, devedesetih, govorilo o potrebi moralne obnove, a onda su svi digli ruke od toga. Počelo se govoriti o tome kako će nas spasiti „društvo znanja“. No sve je jasnije (ako je ikome bilo nejasno) kako nas puko znanje, bez morala, ne vodi dobru.

Da je u konkretnom slučaju riječ prije svega o moralnom pitanju, uočava se već na verbalnoj razini. Govori se naime o tome da su zbog ove afere određene institucije „izgubile ugled“. Očito se polazi od stava da ga imaju. Daleko bi nas odvelo razglabati o „institucionalnom ugledu“. Ali postoji nešto što se zove naravnim moralnim osjećajem. Nemamo dakako iluzija o „narodu“, no postoji nešto što se zove općim naravnim moralnim osjećajem. Ljudi i bez studija filozofske etike i moralne teologije intuitivno osjećaju ima li tko ugled ili ne. Pitanje ugleda naime pitanje je procjene postojanosti moralnog postupanja u konzistenciji riječi i djela. Koliko je društvena pozicija pojedinaca i institucija važnija i viša, toliko je za stjecanje i održanje ugleda potrebno više moralne postojanosti i konzistentnosti. No koliko je ugled uopće ostvariv u poziciji kad su pojedinci i institucije zakonski zaštićeni od bilo kakve zakonske odgovornosti? U politici se to zove voluntarizam. Kako se zove u financijama ili, recimo, akademskom životu, stvar je jezičnih finesa, ali zaključak i poruka su isti: tko šljivi moralni osjećaj!?

Crkva će zacijelo odšutjeti konkretnu aferu. Možda i bolje, jer bi se i sama morala zapitati što rade neke njezine „ugledne“ institucije, koliko su birokratizirane i koliko su, zapravo same sebi svrha. Što god tko mislio o papi Franji, u kritici birokratiziranosti institucija, počevši od eurounijskih do crkvenih, ima potpuno pravo. Uostalom, o tome su jasno govorili i njegovi blizi prethodnici. Jer birokracija nije ništa drugo do zakonski uređen „grijeh struktura“. A on počinje tamo gdje završava naravni osjećaj moralne odgovornosti i dužnosti, što god zakon govorio.

Rafael Milić