Vjera

BOG U SUVREMENOM SVIJETU

Piše: Mag. polit. Bruno Rukavina

Sveti Ignacije poznat je po svojoj izreci: Tražiti i naći Boga u svim stvarima. Međutim, malo kad se zapitamo: Gdje je Bog danas u suvremenom svijetu? U svakodnevnom životu, kroz različite medije, društvene mreže ili u običnim konverzacijama često se koriste pojmovi kao što su sekularnost, sekularizam, odvojenost države od crkve, te mnogobrojne izvedenice s prefiksom multi (multikulturalnost, multikonfesionalnost, multinacionalnost i slično). Ne propituju se izvori tih pojmova, koji su im bili ciljevi i kakav utjecaj danas imaju na poimanje religije i Boga. Možda se s razlogom ne diskutiraju takvi pojmovi, s obzirom na to da se danas mnogi ponašaju kao da vjeruju u čuvenu maksimu Friedricha Nietzschea: Bog je mrtav! Također se ne pitamo zašto je on to rekao i otkuda mu opće ideja da je Bog mrtav? Ali svejedno nastavljamo živjeti s njegovom maksimom. Dugačku priču o Nietzscheovoj smrti Boga, može se argumentacijski simplificirati u nekoliko rečenica.

Kao što bi profesor Quentin Skinner rekao, ideje i pojmovi mogu se razumjeti samo ako se postave u prostorno-vremenski kontekst unutar kojeg su nastale. Tako se mora gledati i Friedrich Nietzsche. U 19. stoljeću, razvoj prirodnih znanosti širio se kršćanskim svijetom s ekspanzijom industrijalizacije i promjenama u društvenim slojevima uzrokovanim urbanizacijom kroz preseljenja iz sela u gradove. Ti procesi, započeli su još u 18. stoljeću, čiji je temelj po mnogim povjesničarima Francuska revolucija iz 1789. godine, koja je nastala iz ideja prosvjetiteljstva, ali često se zaboravlja da je prosvjetiteljstvo i moglo nastati samo unutar kršćanske tradicije. Wilson i Right, autori knjige Enciklopedija prosvjetiteljstva (2004.), uvidjeli su kako je bilo vrlo malo intelektualaca prosvjetiteljstva ateista, čak i oni koji su bili glasni kritičari kršćanstva, bili su vjernici. Što su prosvjetitelji i francuski revolucionari ukratko napravili? Promijenili su sliku i poimanje tadašnjeg svijeta. Stoljećima prije, ljudi su vjerovali u jednog Boga koji ih je stvorio s razlogom na svoju sliku i postavio na Zemlju (centar svemira). To je mnogim ljudima davalo smisao: živjeti što bolje i pravednije, te bez obzira koliko su bogati, siromašni, slabi ili jaki, svi su stvoreni na istu sliku Božju i prateći njegove moralne zakone (10 Božjih zapovijedi) na smrti svima će se suditi na isti način jer su svi pred Božjim očima jednaki. Međutim, kroz propitivanje i skepticizam prosvjetiteljstva u 18. stoljeću te razvoj prirodnih znanosti u 19. stoljeću, počeli smo bolje razumijevati ljudsku evoluciju, društvo, kemiju, fiziku, koje su po mnogima kontrirale Bibliji i kršćanstvu (a ne ih nadopunjavale, iako se danas u gotovo svim znanstvenim spoznajama, može iščitati Božja ruka stvaranja). Sva ta otkrića gledana su kao prva cjelovita objašnjenja za svijet koji nastanjujemo, unutar kojih nije bilo potrebe za Bogom. Biblija je tad počela nalikovati na dijela Ovidija ili Homera – sadržavala je veliku istinu, ali više nije poimana kao istina sama po sebi.

To kontriranje religiji, koja se nakon mnogih stoljeća pronašla u defenzivnom položaju, dovelo je Nietzschea do zaključka 1883. godine da je Bog mrtav u tadašnjem društvu i s Njegovom smrću u milijunima ljudi ostala je velika praznina. Zašto? Jer više nismo važni, nismo stvoreni na sliku svemogućeg Boga, nismo bili centar svemira,  nismo imali svrhu postojanja, moralni zakoni više nisu postojali jer nije bilo Boga koji će suditi što je pravo, a što krivo, a nema niti sljedećeg vječnog života. Ukratko, više nema smisla života, razloga življenja, Stvoritelja i njegovih postulata. Život je postao prazan i beznačajan, a Nietzsche je to uvidio i predosjećao je da će nastupiti pakao zbog mrtvog Boga, a nije bio niti daleko od istine, uzmemo li u obzir sljedeće krvavo stoljeće. Uvidio je ništavost morala u tadašnjem svijetu. Na Nietzschea se nastavio Fjodor Mihajlovič Dostojevski sa svojim čuvenim citatom iz Braće Karamazovi: Ako nema Boga – sve je dozvoljeno. Odnosno, novi moral postaje ono s čim se ljudi mogu izvući, bez obzira koliko to nemoralno bilo, što je najbolje pokazalo 20. stoljeće u svojoj brutalnosti. Pokušao se popuniti taj vakuum koji je nastao u 19. stoljeću. Kako?

Još je u 19. stoljeću u Njemačkoj taj vakuum pokušao popuniti Richard Wagner (u eseju Religija i umjetnost), koji je, od Ludwiga Feuerbacha i drugih, preuzeo poimanje umjetnosti kao nadomjestak religiji. Umjetnost je trebala spasiti duh religije, a Wagner je u svojoj glazbi i esejima pokušao govoriti o izvoru nadnaravnog podsvjesnog glasa koji nas doziva u vječnost. Međutim, taj pokušaj je propao i naučilo se da kultura sama po sebi ne može nikoga učiniti ispunjenim, sretnim i dobrim. U 20. stoljeću vakuum se popunjavao kroz ideologije, kao što su fašizam/nacionalsocijalizam i komunizam/socijalizam, čiji su produkt bile centralizirane totalitarne države. Važno je naglasiti da te dvije ideologije nisu iste i da ih ne treba izjednačavati kako ideološki tako i praktično, ali obje su pokušale riješiti problem izgubljenosti čovjeka, nakon gubitka vodstva od Boga. Taj problem se idejno rješavao usmjeravajući se u komunizmu/socijalizmu na materijalno-ekonomsku bazu nasuprot nadgradnje (u koju su lukavo uvrstili i same ideje), dok se u fašizmu (i nacionalsocijalizmu) fokusiralo na organsku zajednicu (naciju/rasu), prirodne (kulturne/rasne) neprijatelje, dominaciju nad drugim (kulturama/rasama) te palingenetičku revoluciju, odnosno preporod ili ponovno rađanje nacije/rase koja je upala u dekadenciju. Međutim, obje su ideologije propale u pokušaju popunjavanja vakuuma. Prvo je 1945. godine uništen fašizam/nacionalsocijalizam, a do kraja 20. stoljeća i komunizam/socijalizam u Europi (ali ne i u svijetu u državama poput Kube, Kine, Sjeverne Koreje). Što je zamijenilo te ideologije? Jedina preostala ideologija u gradu za koju je vrijedio akronim T.I.N.A. – There Is No Alternative (nema alternative) – liberalizam.

Po Francisu Fukuyami nastupio je kraj povijesti ili pobjeda liberalnog kapitalizma i slobodnog tržišta. Možemo reći da smo prešli iz jednog vida materijalizma (onog komunističko/socijalističkog), u drugi vid materijalizma (onaj kapitalističko-konzumeristički). Posjedovanjem i konzumerizmom nastojimo zamijeniti Boga. Trgovački centri postale su nove katedrale gdje se nedjeljom ide na konzumerističku misu. Međutim, kraja povijesti nema, jer povijest nikada ne staje. Heraklit je u pravu – panta rei, omnia mutantur (sve teče, sve se mijenja), što će kasnije priznati i sam Fukuyama. U posljednjih 20 godina, možemo uočiti tri velike krize pobjedonosnog liberalizma/kapitalizma i slobodnog tržišta. Prva je sigurnosna kriza iz 2001. godine nakon terorističkih napada u Sjedinjenim Američkim Državama; druga je ekonomska kriza iz 2008. godine; treća je politička kriza kroz društvene podjele u anglosaksonskom svijetu (kolijevci liberalizma/kapitalizma) uzrokovane populizmom 2016. godine, koji je doveo do Brexita i američkog predsjednika Donalda Trumpa. Kroz trenutačnu pandemijsku krizu uzrokovanu pojavom Covid-19 virusa, 2020. godine, nastupile su istovremeno sigurnosna, ekonomska i politička kriza. Sigurnosna se očituje kroz opasnost samog virusa koji ne razlikuje bogate, siromašne, vjernike, ateiste, nego je svima jednaka ugroza; ekonomska kriza se očitava kroz pad različitih ekonomskih pokazatelja i trenutačnu inflaciju; politička kriza vidljiva je u ograničavanju sloboda građana i trenutačno prešutno polupasivno prisiljavanje građana na cijepljenje ugrožavajući njihovu egzistenciju, ako to ne naprave. Međutim, ključno pitanje glasi: jesmo li se pobjedom liberalizma vratili Bogu?

Pad komunizma/socijalizma nije doveo do povećanja broja vjernika u kršćanskoj civilizaciji. Broj vjernika je kroz posljednja desetljeća konstantno padao. Po istraživanjima Pew istraživačkog centra i National Geographica, nereligiozni su bili druga najveća vjerska skupina u Sjevernoj Americi i Europi 2018./2019. godine. Budućnost će pokazati hoće li trenutačna Covid-19 kriza napraviti vjerski zaokret. Dosadašnja istraživanja, poput onih od Zuckermana ili Ingleharta i Norrisa, pokazala su kako u vremenima kriza raste broj vjernika. Zato na sadašnju krizu(e) Crkva treba gledati kao na priliku da se približi vjernicima i pozicionira se u društvu. Važno se otvoriti puku, a svećenici trebaju postati ono za što su pozvani – Kristovi pastiri koji vode njegovo stado. Potrebno se promijeniti i prilagoditi današnjem vremenu, metodološki modernizirati, primjerice da se Božja poruka prenosi suvremenim sredstvima komunikacije. Božja riječ ostaje Božja riječ, bilo ona zapisana u kamenu, na papiru, projektirana na velikom platnu ili na elektroničkom zapisu. Narod prati Crkvu, ali Crkva mora pratiti društvene promijene i metodološki prilagođavati svoju misiju (post)modernom vremenu.

Nietzscheova spoznaja da je Bog mrtav iz 19. stoljeća, nije samo ostavila kršćanski svijet i Zapadnu civilizaciju bez svoje temeljne priče, moralnih i etičkih svjetonazora, nego i prazninu u njezinoj geografiji i društvu. Kao što je rekao Douglas Murray (u svojoj, rekao bih proročkoj, knjizi Čudna smrt Europe), u svakom mjestu, koje nema visokih zgrada, prvo će se uočiti crkva u srcu tog mjesta (zajednice). Međutim, vjera u tim mjestima je u potpunosti neinformirana (ili ne želi biti informirana), ranjena i slaba. Izgubljena je vjera ne samo u Boga, nego i u ljude. Uništena je solidarnost, te se nastavlja uništavati kroz multikulturalizam, čija se agenda i danas provodi, kroz masovne migracije u Europu. Američki istraživač Robert Putnam, u svojim istraživanjima multikulturalnosti dokazao je kako društva s velikom etničkom raznolikošću imaju nižu razinu društvene solidarnosti i socijalnog kapitala, manje humanitarnih akcija, nisko povjerenje u lokalne vlasti, političare i medije, nisku razinu političke djelotvornosti, manju vjerojatnost da će se pojedinci baviti volontiranjima i dobrotvornim svrhama, manje bliskih prijatelja od povjerenja, manji stupanj sreće i lošiju percepciju kvalitete života. Ironično je kako su razum i racionalnost, koje su ponikle iz prosvjetiteljstva, dovele do mnogobrojnih nerazumnih i neracionalnih odluka. Takve odluke u suvremenom svijetu, na individualnoj razini, dovode do hiperdinamičnog života, gdje više nismo u stanju zaustaviti se na trenutak i prebivati u tom trenutku, u bezvremenskoj bezbrižnosti. Sve je podvrgnuto nekoj imaginarnoj agendi ili planu koji svatko od nas kroji za naše živote, a dok mi krojimo naše planove, Bog se smiješi.

Dakle, gdje je Bog danas u suvremenom svijetu?

Iako smo napredovali tehnološki i znanstveno, te po mnogočemu olakšali naše živote na planeti Zemlji, Boga u suvremenom svijetu nastavljamo izostavljati. Obasuti smo informacijama koje nam nikad u povijesti nisu bile dostupnije, konstantno smo pod utjecajem različitih ekrana, društvenih mreža, povezanosti s cijelim svijetom. Ne uviđamo da što više mislimo da se umrežavamo i povezujemo, to se ustvari sve više udaljavamo i otuđujemo. Od koga? Od naših bližnjih, od prirode, od nas samih i u konačnici od Boga. Kad bismo na trenutak zastali, možda bi se i stigli upitati, gdje je Bog danas? Tada bismo možda uspjeli osluhnuti sebe, svoje bližnje, doživjeti prirodu i u konačnici Boga. Uvidjeli bismo da je Bog ondje gdje je bio cijelo ovo vrijeme – svuda oko nas. Ako smo mi prestali tražiti Njega, On nije prestao tražiti nas. Ako smo mi prestali vjerovati u Njega, On nije prestao vjerovati u nas. Božja prisutnost je vječna, a ljudska je trenutačna u materijalnom svijetu, a vječna može biti samo u Božjoj prisutnosti. Pitanje je za različite društveno-humanističke istraživače: gdje je Bog u suvremenom svijetu? Međutim, pitanje za sve nas glasi: gdje je Bog u našim životima?