ŽALOSNO JE ŠTO ZAGREBAČKA GRADSKA VLAST ŽELI UKINUTI ODLUKU O DEMOGRAFSKOJ MJERI „RODITELJ ODGOJITELJ“

HRVATSKA NA RESPIRATORU I CRKVA

Žalosno je što zagrebačka gradska vlast želi ukinuti odluku o demografskoj mjeri „roditelj odgojitelj“.  Još je žalosnije gledati  kako su roditelji, većinom majke, sami u svojoj borbi da očuvaju postojeće, ili, zašto ne?, nađu bolje rješenje za cilj brojnijih obitelji. Mjera naime, uz neke slabosti, postiže najvažnije: u (makar) zagrebačkim obiteljima rađa se više treće, četvrte i pete djece. No nitko da im priskoči u pomoć niti da se makar oglasi: ni država, ni sindikati, ni demografi (osim, koliko je poznato, jednog), ni poslodavci, ni znanstvenici svih vrsta, ni Crkva…

Crkva se doduše ima brinuti za nebeske stvari. Da mihi animas, cetera tolle! Nije joj zadaća rješavati demografske probleme, kao što joj, uopće, nije zadaća rješavati svjetovne probleme. Ali, upućena u jedan narod, u ovom slučaju hrvatski, ona je upućena baviti se onim što izravno utječe na njegovu opstojnost, kao što je, recimo, činila u Domovinskom ratu. A zar i ovo nije „rat“, borba za opstanak jednog starog europskog, i još najvećim dijelom katoličkog naroda, što Crkvi ne bi trebalo biti nevažno?  Nisu li roditelji branitelji Hrvatske, to hrabriji koliko više djece imaju?

Život stoga jest pitanje kojim se Crkva treba baviti, ne, dakako, na način da sama donosi demografske mjere i propisuje ih, ali svakako na način da štiti sve one koji služe životu. To joj je, takorekuć, „u opisu posla“. Isusova je zapovijed nahraniti gladne, što je i sam činio, i napojiti žedne. Ne odnosi li se ona i na roditelje odgajatelje, koji, provede li se predložena gradska odluka, postaju zajedno sa svojom djecom socijalni slučajevi?  Ne odnosi li se blaženstvo s Govora na Gori i na vapaj tih roditelja, gladnih i žednih pravednosti? Ona uključuje i dostojanstvo, njihovo i njihove djece, ona stoga zahtijeva moralno propitivanje odnosa „struktura“ prema životu koji oni stvaraju i uzgajaju za dobro svih. Nisu li djeca najveće opće dobro?  Zašto je roditelj, majka najčešće, koji se posve posvećuje svojoj djeci manje vrijedan od roditelja koji radi, nerijetko za „crkavicu“ te odustaje od djece ili ga mora uputiti u jaslice. Vrtići su itekako potrebni, ali tko god ima iskustvo s vrtićima zna da ta ustanova, uza sve dobrobiti, nije pogodna za djecu mlađu od tri-četiri godine i ne može zamijeniti roditeljski dom.

Treba li dakle Crkva sa svojim pastirima, profesorima, školovanim i društveno osviještenim laicima i institucijama prešutjeti ovo uskraćivanje kruha i pravde (čast iznimkama!)? Pa kad Crkva kao čin ljubavi za sebe i bližnje, dakle za opće dobro, zagovara cijepljenje, ne bi li to više trebala zagovoriti one koji stvaraju i uzgajaju život za isto tako opće dobro života jedne zemlje? Crkva je odgovorna za tu pravednost jer slijedi Onoga koji je život dao „da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (Iv 10, 10).

Hrvatska je na respiratoru. To svi znaju, ali malotko što čini. Oni koji najviše čine za Hrvatsku upravo su roditelji, posebice roditelji više djece, u ovom slučaju odgojitelji, koji imaju hrabrosti, vjere, nade i ljubavi rađati i odgajati djecu, koja na svaki način jesu naša budućnost, pa i budućnost onih koji im sada kroje sudbinu. Oni spašavaju Hrvatsku, oni joj udahnjuju „kisik“, da može uzeti još jedan dah i produljiti nadu.

Naš je Spasitelj zaplakao nad Jeruzalemom i njegovom djecom.  Pazimo da se nama ne dogodi da zaplačemo jer nemamo više nad kime plakati. Pazimo da nam kao Crkvi posljednja dužnost ne bude dati „posljednju pomast“ ovoj zemlji hrvatskoj.

Rafael Milić