CRKVA I DIJALOG

Nedavno je na jednome portalu izašao članak Ružice Razum, profesorice Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, „Na djelu je pandemijski totalitarizam, a Crkva, nažalost, šuti“.

Šuti li Crkva? Slični se glasovi katolika dulje vremena čuju s raznih strana. Mnogi su zabrinuti pitajući se ne samo zašto Crkva šuti nego i, kada govori, govori li više kao filantropska organizacija nego kao stijena spasenja? Drugim riječima, daje li Crkva na fenomene našega vremena svoj odgovor?

U koncilskoj enciklici Ecllesiam suam (1964.) papa Pavao VI. ističe: „…danas je čas kad Crkva mora većma produbiti svijest o samoj sebi, kad mora razmišljati o otajstvu sebe same, kad mora sebi na pouku i na svoju izgradnju dublje istražiti nauku o svome postanku, svojoj naravi, svojoj zadaći i u svojoj svrsi.“

Spomenuta enciklika koncilska je u punom smislu riječi, i kao takva izrazito dijaloška. Dapače, ona Crkvi daje smjernice dijaloga sa svijetom i u svijetu. I baš zato Papa upućuje da se Crkva mora stalno podsjećati izvora i temelja svojega identiteta kao bi puninom samosvijesti u svijetu i za svijet izvršavala od Krista joj povjerenu apostolsku spasiteljsku zadaću krštenja naroda, što je njezin raison d’etre. Primarni smisao dijaloga za Crkvu nije dakle rješavanje vremenitih problema, iako i tomu ona od svojega začetka daje svaki mogući doprinos za dobro ljudi i naroda, nego evangelizacija, upućivanje ljudi i naroda ka Kristu.

Slijedom toga, dijalog Crkve sa svijetom (i u njoj samoj!) treba da bude ne samo dobronamjeran nego i smjerodavan, istinit (nemanipulativan), odgojan i, što je najvažnije, doktrinarno jasan. Dijalog ne smije biti izlika Crkvi da u bilo čemu odstupa od onoga što ona jest „po Kristu, s Kristom i u Kristu“, kako moli svaki dan, bilo u sadržaju, cilju ili načinu govora. Ukratko, dijalog, kako je više puta i od drugih rečeno, za Crkvu nije moda ili tehnika nego objektivacija Krista u svijetu. Samim time, ono što ona podastire svijetu – u milosrđu, poniznosti, nenametljivosti i dobronamjernosti – treba biti izrečeno jezikom Crkve i sukladno ciljevima Crkve. Njezin dijalog sa svijetom mora vjernike svjedočki učvršćivati u svijetu, kako nitko ni u jednoj doktrinarnoj ili dogmatskoj stvari ne bi pomislio da može ovako, a može i onako. U vremenu kada se gomila riječi baca na teme kao što su ekologija, migracije i kovid, Crkva ne smije biti ona koja će se dati uvući u atmosferu nesigurnih prosudbi i novogovora. Smisao Isusove riječi „Bogu Božje, caru carevo“ aktualan je kako već dugo nije bio jer na tapet stavlja jasnoću i postojanost crkvenoga govora o sebi samoj. Zato je (uvijek) bitno čuvati katoličko pojmovlje i doktrinarnu jasnoću, kako nijedan u vjeri upućeni katolik ne bi osjetio da je ono što iz Crkve čuje u neskladu s onim što očekuje i treba čuti. Vjernici danas, ako žele, mogu biti dobro obaviješteni o svemu, no baš zato oni moraju jasno čuti i znati što, zašto i kako Crkva uči. Vjernicima ne treba tutor, ali im i dalje treba Učiteljstvo.

Sve se to odražava na dijalog Crkve sa svijetom, odnosno s raznim čimbenicima društvenog i međunarodnog života. Ako Crkva bez jasne i čvrste svijesti svojega postanja, naravi i svrhe ulazi u dijalog sa svijetom, onda će je taj dijalog učiniti nesigurnom u njezinoj samosvijesti; ako dakle ona u tom dijalogu nije samosvjesna, onda se ni ciljevi toga dijaloga neće ostvariti jer će ga svijet shvatiti mimikrijom ili podilaženjem.

Dijalog jest put Crkve, no uvijek i samo kao majke i učiteljice, što će reći odgajateljice i naučiteljice, kako bi ljudi i narodi prepoznali, upoznali i prihvatili Krista kao spasitelja. Ljubiti svijet odnosno bližnjega svim srcem, umom, dušom – to je neopoziva zapovijed Kristova koja obvezuje svakog katolika, no sjetiti se treba i druge njegove riječi: Neque mittatis margaritas ante porcos (Mt 7, 6).

Rafael Milić