DUHOVNA MISAO

MEĐUGORJE KAO BIOTOP VJERE I MOLITVE

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Foto: Mijo Gabrić

Pjesnik i dramatičar Jean Anouilh pisao je o “prtljagu prošlosti” što ga svatko od nas sa sobom nosi iz svoga prošloga života. Svatko od nas unosi u svoje osobno sutra, svoju budućnost stanovitu mjeru prošlosti. Vrijedi to za pojedinca, za obitelj za zajednicu, vrijedi to i za društvo u kome živimo, Crkvu koja nam je duhovni zavičaj. Početak nove godine poziva nas na premišljanje svojih stavova, pogled u prošlost ali i budućnost. Samo ono što čovjek prihvati, može se i preobraziti i pretvoriti u novo. Bog je u Isusu Kristu uzeo našu ljudsku narav da je pretvori u novu, preobraženu. To bijaše preduvjet našega spasenja i otkupljenja.

Bilo kojoj vanjskoj promjeni treba prethoditi nutarnji duhovni stav, nutarnja otvorenost, okrenutost prema Duhu, prema Bogu. Ta okrenutost vezana uz obraćenje mora pratiti promjene struktura, ustroja. Svaka Nova godina jest nadnevak nad kojim se treba zamisliti. Perspektiva za budućnost postoji samo ondje gdje postoje temelji u vjeri. Svi sveci, a poglavito naš sv. Franjo, temeljili su do kraja svoj život na Isusu Kristu, na Evanđelju i vjeri. Bez Duha nema novoga početka. Ne isplati se oplakivati prošla vremena ili plakati nad društvenim prilikama koje nas okružuju. Treba oblikovati život snagom vjere i preobrazbe koju izvodi Duh Sveti koga Gospodin obilno na nas i danas izlijeva samo ako se otvorimo.

Međugorje se od samih početaka dokazalo kao nepresušni izvor živodajne vode. Hodočasnici su tu bili uvijek na novome izvoru. Ono se od samih svojih početaka očitovalo kao biotop vjere, molitve, obraćenja, snažnoga zaokreta prema Bogu.  Zamislimo se malo što su to izvori u svagdašnjem životu. S kakvim se poštovanjem danas postupa s izvorima rijeka, potoka, kako se zaštićuju izvori pitke vode, kolike se mjere opreza podižu da se ne bi ti izvori onečistili. Izvori su u pravome smislu riječi zaštićena područja, a ujedno i istinski ‘biotopi’, zaštićena životna staništa koja treba sačuvati u izvornomu obliku.

U našoj suvremenici sve se profanira i banalizira, svemu se žele dati spektakularne dimenzije. Koncerti, puni stadioni, natjecanja, politički skupovi. Vanjština je važnija od sadržaja, fasada od prave slike i osobe. Bitno je kako se nešto ‘prezentira’, kakav je ‘image’, ili ‘performance’. Mjereći mjerilima suvremene medijske kulture pojavak Boga u našemu svijetu je krajnji neuspjeh. Isto tako i međugorska ukazanja u samim početcima, sve samim nepoznanicama i neukima. Što znači štala, što znači bijeda? Što znači biti dijete siromašnih roditelja, potom trideset godina skrovita života, bez ikakva publiciteta? Nikakav ‘wunderkind’, koji s pet godina savršeno svira na klaviru ili violini, ili zbraja u glavi, bez pomagala računala. Potom putujući Učitelj koga bi i vlastita obitelj najradije ukrotila, urazumila, jer su govorili da je ‘van sebe’, ‘vanseban’. A potom je svršio na križu. Koga se može to dojmiti? Profesionalci iz reklamne industrije ne bi mogli ništa započeti s time, odnosno, da je Bog pitao njih, oni bi dali daleko bolje savjete kako nastupiti u svijetu spektakularno, da svatko povjeruje, da mase padnu u ‘trans’, opijene i oplijenjene nastupom. Ti bi ‘stručnjaci’ postupili jednako i u Bijakovićima i Međugorju odmah na početku.

Međutim, sve je to ljudski razumljivo, ali u Božjim očima neuporabivo. Ponekad i pisci naših evanđelja imaju sklonost uveličavanju, da bi njihovo izvješće bilo uvjerljivije i spektakularnije za čitatelje i slušatelje. Kolorit zna biti neobičan. Međutim, u biti, izvor ne mora biti dojmljiv. Živodajnost izvora nije u fasadama, u fontanama, u njihovu umjetničkome oblikovanju, već u vodi koju daju. Čemu najljepša fontana ako nema iz nje vode što ključa i klokoće? Čemu najljepša palača, ako nema u njoj života? Izvor ne mora odgovarati našim ljudskim predodžbama. Važno je jedno: Da iz njega ključa, vrije, makar i litra vode u sekundi. Da izvor ne prestaje teći. Važno je da ta litra vode prerasta tijekom godina u milijune litara, da donosi život gdje se god pojavi. Važno je da ne presuši žila koja je vezana s nekim dalekim podzemnim spremnikom koji ne prestaje davati vodu iz svoje nutrine.

Izvori su u antici bili sveta mjesta. Oko njih su boravile nimfe, vile, božanska bića u mitologijama mnogih naroda. U dubinskoj psihologiji i psihologiji C.G. Junga izvori su znameni, simboli neiscrpive duhovno-duševne energije u čovjeku. A za vjeru izvori su znameni božanskoga početka i živodajne dubine koja neprestano izvire i struji iz Boga: “Kako je dragocjeno milosrđe i dobrota tvoja, Bože, u sjeni krila tvojih ljudi se kriju. Site se obiljem doma tvojega, potocima ih svojih naslada napajaš. U tebi je izvor života, tvojim svjetlom mi gledamo svjetlost” (Ps 36). Mi smo rođeni iz zdenca, iz izvora vode žive, iz sakramenta kupelji, krštenja.

Božanski izvor kao biotop naše duše! Izvor života lako presuši ako prekinemo svoje veze s izvorima, ako opustošimo prirodu, ako posiječemo i iskorijenimo stabla i kišonosne šume.

Na početku nove godine važno je i za nas poći na izvore, na ‘biotope’ svoje duše, svojega života. Zapitati se što nam to i tko nam daje život. Kako iskusiti živodajnost vode, snagu koja mi daje život? Prisjetimo se Isusova razgovora sa Samarijankom na Jakovljevu zdencu. Onaj je zdenac znamen vode, ali i za Isusa prigoda govoriti o ‘vodi života’, o Duhu života. Tko pije s toga zdenca, opet će ožednjeti, a tko pije od vode koju Isus daje, taj ne će nikada ožednjeti, reći će Isus Samarijanki (Iv 4,14).

Koliko smo puta slični zemlji osušenoj, ispucaloj? ‘Kao zemlja suha, žedna, bezvodna’ – molimo u psalmu! ‘Tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje’, molimo nedjeljom i blagdanima u jutarnjoj molitvi. Tko ne gori, ne može ni druge zapaliti, tko ne svijetli, ne može ni sebi ni drugima pokazati put. To je jasni aksiom iz svagdanjega života! Božje obećanje i ponuda u našemu životu su nepresušni izvori koji nikada ne prestaju davati vodu života. Duhovna suša, isušenost dade se samo na ovaj način liječiti. Toliko puta se susrećemo u Međugorju s hodočasnicima koji dolaze upravo ondje ponovno se napojiti, nahraniti, napuniti životne ‘akumulatore’. Znamo da milost ne prestaje teći, ona je uvijek dostupna, samo mi ne smijemo prekinuti nasilno taj dovod žive vode u svoj život. Tragično je promatrati Isusove suvremenike u njihovu odbacivanju Božje ponude u Isusovoj osobi. A bolno je promatrati i danas koliko je svijet gluh i slijep te nijem na uporne pozive Neba.

Površnost je samo dokaz naše osušenosti. Bez dubine nema duha, nema života. Bez dubine i duha čovjek suvremenice baulja svijetom kao omamljenik, kao onaj tko se otrovao alkoholom, već odavna, i opasnosti je da se sruši svakoga trenutka. Tehnikom, tržištem nije moguće čovjeka održati na životu. Treba nam vjera, treba ponovno umjetnost, treba ponovno oživjeti duhovne sposobnosti u svakome pojedincu da bi čovjek mogao doista čovječno živjeti. Ne smijemo smetnuti s uma da cijela Europa, da cijeli zapadni svijet ima zajedničku dušu koju treba ponovno otkriti. Velika hodočasnička mjesta – a među njih se  svrstava i naše Međugorje – izvorišta su katoličkoga identiteta, katoličke svijesti i pripadnosti te katoličke integracije. Integracija se ne rađa samo političkom ili monetarnom unijom, tranzitnim putovima, već ponajprije na duhovnim zajedničkim putovima i izvorištima koji su nam svima zajednički. Zato se isplati poći na te izvore i ponovno crpsti vodu života, zajedništva, jedinstva i postati svjestan svojih korijena iz kojih smo oblikovani.