MILE I TITO – MALI, NE BUDALI!

Znatiželje ni mašte malom Mili nije nedostajalo. Opet su ga partizani proglasili skoro diverzantom. Naime, kroz šumu gdje su djeca čuvala goveda, povukli su neku čudnu crvenu žicu za poljski telefon. Žica je kao za izazov bila rastezljiva. Mile bi je povlačio nekoliko metara u stranu, a onda u čuđenju gledao kako se ona ponovno vraća u stari položaj. Proradila je mašta. Primijetio je dječak na jednom mjestu gdje su se spajale žice podebljanje zamotano crnom trakom. Da, da, to je bio u mašti skriveni motorčić koji se vrtio i žicu ponovno vraćao u stari položaj. Počeo je Mile po njem gaziti nogama. Kad ne bude motorčića moći će povući žicu po planovima u svojoj glavi. Na nesreću, primijetili su njegovu diverziju partizani. I majka mu je opet objasnila! Naravno, šibom po golim nogama i stražnjici. Zapamtio je da postoje stvari koje ne smije dirati, osobito one vojničke i partizanske.

Ipak, rat je donosio nova iskustva i razbuktavao maštu. Po šumi Cernik u kojoj je sa sestrom čuvao stado počela je pucnjava s neba. Vidio je tada prvi put u životu avion. Bio je to laki njemački bombarder koji je tom prigodom, jer navodno se tamo krio u okolici Čopovih kuća, pokušao ubiti Tita. Djeca su polegla uz stare izvaljene klade i srećom izbjegli komade eksploziva i mina. Čuo je već drugi put za tog nekog Tita! Važan neki čovjek, mislio je…

Partizani više nisu odlazili. Čvrsto su držali Slunj i okolicu.

Kako se rat stišavao slobode je bilo sve manje. Djeca to nisu tako osjećala i tek kad bih ih stariji potjerali kad nešto važno razgovaraju slutili su da negdje gore, dolje ili okolo vrebaju neke tajnovite opasnosti. Znakove opasnosti zorno su gledali. Kad je već zavladao mir i hrvatska vojska u rasulu pobjegla prema Austriji, partizani su još uvijek znali uhititi po koju grupicu koja je zaostala u povlačenju. I najčešće, kad bi katolički puk, izlazio s nedjeljne svete mise, te nesretnike su uz pjesmu i veselje vješali na stabla kuda je narod morao proći. Odrasli su djeci rukama zatvarali oči želeći ih sačuvati od ovih sadističkih prizora. No, tko može uvijek na vrijeme zatvoriti oči i zatisnuti uši. U dječja sjećanja posebno se ucrtavao smijeh i vesela vriska, bacanje marama u zrak, pravoslavnih žena koje su pljeskom pratile kako nesretnike izdižu na grane da ih objese. Šaptala je majka Manda djeci: “Nikad se ne radujte tuđoj nevolji, pa ni onoj najgoreg neprijatelja. Platit će im Bog, platit…”

Slično su šaptala mnoga druga usta. I tako je jačao nepisani zakon šutnje. Bilo je mnoštvo stvari o kojima će se šutjeti više desetljeća. Šutjet će čak i oni koji su morali, u ime pravde i u ime Božje, progovoriti. Nije ostalo zabilježeno da je itko prosvjedovao ili glasa dignuo ni prigodom ubojstva nedužne časne sestre Žarke Ivasić u Gospiću, a kamo li kod ubojstva malih i običnih ljudi

U takvom strašnom ozračju krenuo je i Mile u pučku školu u susjedno selo Nikšić (Rudine) u jesen 1946. Ubrzo je dječak počeo recitirati zanosne revolucionarne pjesme i pjesmuljke. Naime, imao je izvrstan dar učenja napamet. Brat Ivan bi mu pročitao lekciju iz početnice, a Mile bi je doslovce zapamtio. To se strogoj učiteljici i nije baš sviđalo. Stalno je upozoravala učenika da čita i prati slova. Jednom prigodom pri povratku kući upao je u razgovor starijih ukućana i susjeda. Počeo je kao iz topa recitirati stihove: “Dva rođena brata, Srbin uz Hrvata, oči radost siju, srca složno biju.”

Zbunjen njihovim ravnodušnim i čudnim pogledom morao je zastati. Prisutni su od nelagode zašutjeli. Tek jedan stariji susjed je dobacio: “Mali, ne budali! Ništa od toga!”

Trebale su proći godine da dječak ovo zajedništvo doživi na vlastitoj koži i u potpunosti shvati dobiveni komentar.

Poslušajte biskupa Milu i djelić njegovih sjećanja:

VIŠE O NOVOJ KNJIZI: BISKUP MILE – PRIČE IZ ŽIVOTA/