DA NAM SE NE DOGODI KAO NA TITANICU…

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

HVALJEN ISUS I MARIJA! Svima mir i dobro, svima sretan i blagoslovljen početak novoga dana. Srijeda – sredina tjedna. Čovjek je jedino stvorenje, jedino biće koje ima povijest, koje zna za svoju povijest. Zna za svoje danas, svoje jučer, i očekuje svoje sutra. On se kreće u tim koordinatama. Sposoban je izroniti iz rijeke vremena i pogledati unatrag, na svoj život, sve ono što je učinio, ili propustio učiniti,  što je u životu promašio, što mu je izmaknulo iz ruku. Gospodin nas poziva stalno da čitamo znakove vremena, da čitamo i iščitavamo sve ovo što se oko nas zbiva. Da budemo trijezni, normalni, da bdijemo i molimo, da nas ne bi odnijela bujica ili kakva katastrofa, nespremne. Da nam se ne dogodi kao na Titanicu, gdje brod, ponos britanske brodogradnje, tone, a putnici u salonima pjevaju, sviraju, plešu. Brod se nasukao na ledenjak, zapravo je grunuo u njega i raskolio ga, a da se nisu obazirali kapetan ni posada o prijetnjama koje dolaze od sjevernih mora. Nema koristi praviti filmove, melodrame, svirati zanosnu glazbu kad je brod otišao u dubine mora s tisuću i pol putnika.

Nekako mi se čini i današnja svjetska situacija sličnom. Sastaju se oni na vrhu, vijećaju, donose zaključke, ali nerijetko prave račun bez krčmara. Kao da ništa ne učimo iz povijesti, napose izraelske povijesti koja je tako zorno opisana u Starom zavjetu. Dok su kraljevi i njihovi paževi, dvorjani živjeli bezbrižno, vodili male ratove, međusobno se uhodili ili ubijali, dotle nisu gledali zapravo nisu htjeli vidjeti kako im prijeti velika opasnost sa sjevera, od Babilona i Asirije. A onda od Perzije. Izrael je malen, i Gospodin podiže od osmoga stoljeća svoje glasnike – proroke, koji daju dijagnozu vremena i naroda, počev od kraljeva, preko hramskoga do običnoga puka. Posvuda zaborav Boga, svatko hodi svojim putem. Nema više spomena onih silnih djela koja je Gospodin činio od Abrahama preko Izaka, Jakova, Mojsija, naroda u Egiptu i oslobođenja, da bi ih konačno dozvao pameti. Ali ništa nije koristilo. Proroci bijahu smetnja svakomu, a oni su morali govoriti, nisu mogli ne biti Usta Gospodnja. Kad bi se koji otimao pozivu, zbog beznadne situacije, jer bi vidio da govori utaman, badava, onda bi Riječ Božja bila u njegovim kostima poput ognja, kao što za leukemije boli, gori koštana srž. I morali su govoriti protiv svih, biti taj neumoljivi glas Božji koji je pozivao na obraćenje.

Pa za većinu tih proroka može se reći da su bili “glas”. Kad se danas veli da svatko prije nego se kandidira za neko radno mjesto mora napisati svoj CV (curriculum vitae), onda sse nabraja sve moguće što je čovjek bio i postigao, da bi ispao u očima onoga povjerenstva prihvatljiv za posao. A za proroke se može samo jedno reći – bili su GLAS. Božji glas u puku. To je njihov CV – a tako se definira i sveti Ivan Krstitelj – ja sam GLAS onoga vapijućega u pustinji koji poziva na obraćenje. Sjekira je na panju, vijača na gumnu, čisti se pljeva od žita, suho se drvo siječe i baca u oganj. To je poruka Ivana koga ćemo slaviti za tjedan dana. A unišli smo ovdje u Međugorju i u Devetnicu Marijinim ukazanjima prije 40 godina. I ovdje je Marija u moru komunizma došla reći nam da Bog jest, da Boga ima, da vjerujemo u Boga, da se obratimo. Uvijek suvremena poruka koju treba i danas prihvatiti. Danas kao i prije četrdeset godina ili pak prije nešto više od sto godina u Fatimi. A u Lurdu Marija je rekla Bernardici trokratno: Penitence, Penitence, Penitence.  – Pokora, Pokora, Pokora! – Bog je odveć vrijeđan, treba na koljena pred njega i kajati se za grijehe.

O temeljnim životnim stavovima govori danas Isus – učeći kako moliti, kako postiti, kako davati milostinju. To su temeljni stupovi židovske religije (a i islama), a može se primijeniti i na našu kršćansku praksu. Dobra je molitva, bolji je post, a najbolja je i najučinkovitija milostinja kojom čovjek pomaže nevoljnicima. Ne od svoga suviška, nego od svoje biti, supstancije. Isus veli da ne zna ljevica što čini desnica, da se povučemo nasamo, u tišinu svoje sobe i ondje molimo i za posta da se “našminkamo” kako ne bi ljudi primijetili da postimo. Slijedimo Gospodina koji ima uvijek riječ života.