MICHAEL POLANYI – AKTUALAN I POSLIJE 55 GODINA: ZAŠTO SMO UNIŠTILI EUROPU? (1)

Izabrao i preveo: Dr. Fra Tomilsav Pervan

Studium Generale 23 (1970) 909—916 

(Iz predavanja održanog 6. rujna 1968. na sastanku Frensham grupe, a inicirao ga je i sponzorirao Oscar van Leer; usp. Predgovor Paula A. Weissa, str. 905).

Lanac naših revolucija započeo je u Rusiji 1917. godine, a u popularnoj, široj svijesti taj se događaj smatra rušenjem carizma s njegovom notornom tiranijom. Ali car je svrgnut mnogo prije nego što se Lenjin vratio u Rusiju. Prošlo je još šest mjeseci prije nego što su komunisti preuzeli vlast, a onda su to učinili nasilnim gušenjem svih stranaka koje su se godinama borile protiv carskog sustava i zapravo ga srušile. Štoviše, kada je okrutna careva tiranija izazvala ogorčenje diljem Europe, uključujući i samu Rusiju, njegovo rušenje bilo je potpuno opravdano prema standardima devetnaestog stoljeća. Ali neke od slika koje prikazuju socijalne revolucionare kao utamničenike u Sibiru, objavljene u Engleskoj kako bi izazvale gnjev protiv cara, u usporedbi sa standardima dvadesetog stoljeća izgledaju kao dokumenti nevjerojatne popustljivosti i slobode pod carevima. Brojne poznate žene revolucionarke, od kojih je većina imala na duši ubojstvo kakva visokog vladina dužnosnika, mogu se vidjeti kako se fotografiraju u zatvoru te sjede u bijelim bluzama ispod dvije trake s revolucionarnim sloganima[1]. Čime god mi opravdavali rusku revoluciju, ne može joj se dati kredit za ukidanje okrutne tiranije jer je uslijedio neslućeni teror za Lenjina.

Smiješna ideja da je to bio najbolji način industrijalizacije Rusije zaslužuje samo usputno spominjanje zajedno s hipotezom g. Geoffreya Gorera koji objašnjava tipično ponašanje Rusa pod Staljinom, “uglavnom” navadom čvrstog povijanja beba.

Opetovano, u Engleskoj i Americi često nam govore da uništenje liberalnih standarda u srednjoj Europi nije uključivalo duboku promjenu, budući da u tim dijelovima nije bilo demokratske tradicije. Govorilo nam se da su Nijemci imali “autoritarnu osobnost” i “strah od slobode”. Ne znam što te riječi točno znače, ali siguran sam da se ne mogu odnositi na Friedricha Nietzschea čiji je utjecaj na Nijemce od kraja devetnaestog stoljeća bio golem. Doista, tijekom čitavog devetnaestog stoljeća njemački individualizam bio je u oštroj suprotnosti s britanskim i američkim konformizmom. I uskoro ćemo vidjeti da je upravo taj individualizam, utjelovljen u naoružanom boemu, rađao novake za totalitarne revolucije na europskom kontinentu.

Poštedjet ću vas pobijanja daljnjih apsurdnih objašnjenja europske katastrofe. Zacrtane linije moga mog dokazivanja postavljene su mojim prihvaćanjem teze da je moderna znanstvena perspektiva — nakon što je bila nadahnuće ljudskog napretka u devetnaestom stoljeću, postala opasnost za duhovno poimanje čovjeka te da je ta transformacija dovela do uništenja liberalnih društava širom Europe. Ako smo kadri pokazati taj slijed događaja, automatski će otpasti sva objašnjenja koja se odnose samo na neke njegove dijelove.

Dopustite mi da pobliže definiram što mislim pod uništenjem Europe.

Prvi svjetski rat odnio je više od deset milijuna ubijenih u borbama, što uključuje i milijun ubijenih u ruskom građanskom ratu. Drugi svjetski rat ubio je dvadeset milijuna ljudi u borbama, uključujući četiri milijuna civila ubijenih tijekom rata u Njemačkoj, Poljskoj i Rusiji. Osim toga, Njemačka je pogubila oko pet milijuna Židova, a smrt koju su Sovjeti prouzročili glađu 1923., kolektivizacijom seljaka 1932. i drugim deportacijama i pogubljenjima, procjenjuje se na 10 do 15 milijuna. Stoga se ukupan broj nasilnih smrti tijekom godina od 1914. može procijeniti na četrdeset pet do pedeset milijuna, ne računajući ubojstva u Španjolskom građanskom ratu, a ni druge stavke ne bih ovdje nabrajao. Možemo govoriti o otprilike 50 milijuna ubijenih[2].

Brojka poginulih je visoka, ali proporcionalno nije ni približna onoj iz Tridesetogodišnjeg rata ili Crne smrti u četrnaestom stoljeću; ratovi su osiromašili Europu, ali je nisu opustošili. Ludilo i zlo ubijanja bili su pravo uništenje Europe. Dubina toga zla dosegnuta je u intelektualno odlučnom i tehnički organiziranom ubijanju pet milijuna Židova i u Staljinovim suludim čistkama. Uništenje Europe sastojalo se u izopačenju umova koje ih je sililo da čine ta zla. Počivalo je u porobljavanju koje je nametnulo tu iskvarenost cijelim sustavima ludila, gluposti i laži. To je ono što mislim pod uništenjem Europe.

Uništenje Europe obilježeno je razlikom koja do danas postoji između središta europske misli i umjetnosti 1914. i onoga što su ta ista mjesta danas. Usporedite München iz 1914. s tim gradom danas, ili današnji Berlin, ili njegov Göttingen, ili njegov Leipzig, ili njegov Prag, ili njegov Beč, ili njegovu Moskvu, ili njenu Budimpeštu u usporedbi s onim što su ti gradovi bili 1914. Promislite samo činjenicu da ruski genij, koji je tijekom pola stoljeća prije revolucije proizveo književnost koja se svrstavala među najveće pisce Europe, nije proizveo u pola stoljeća nakon revolucije gotovo nijedno veće književno djelo. To je ono na što  je ova naša Europa svedena, naime, na tek djelić, malu frakciju svoga prethodnog mentalnog postojanja. Dodajte tomu sadašnju podjelu Europe koja je prije 1914. bila jedno jedinstveno slobodno područje umjetnosti i mišljenja, a k tomu dodajte danas brutalnost i intelektualni fanatizam njezinih još porobljenih dijelova, a dometnite tomu  i zamor te iscrpljenost relativno neoštećenih zemalja, poput Francuske i Engleske, zbog uništenja srednje i istočne Europe, pa imate pred sobom očito uništenje Europe, kako ja to vidim.

Rekao sam da su destruktivni potencijali znanstvene perspektive sazrijevali u Europi davno prije nego što je njihova provala izazvala Prvi svjetski rat koji je razbio našu vjeru u liberalni napredak. To razočaranje nije se dogodilo preko noći. Mogu ponovno proživjeti kako nam je prvi put sinula mogućnost da bi nas velike nade svojstvene svakoj našoj misli mogle iznevjeriti, da naime možda sada zapravo svjedočimo uništenju Europe. Sjećam se kako je ta dotad nepojmljiva misao postupno zavladala našim umom i konačno se s nama suočila kao činjenica. Bio je to trenutak kada je započelo pomračenje liberalnih ideja devetnaestog stoljeća. (Nastavlja se)

[1] Fotografija se nalazi u Jaakoff Prelooker: Heroes and Heroines of Russia. str. 304-305. London: Simpkin, Marshall, Hamilton, Kent 1908. – Tu je naslov kako slijedi: Girl Revolutionärs in the Akatui Prison Siberia”. Ispod fotografije nalazi se sljedeće objašnjenje: „S lijeva na desno: K. Fialka, A. Izmailovitch, M. Spiridonova, A. Bitzenko, A. Ezersky, M. Shkolnik. Natpis na transparentu u pozadini: ‘Slava mučenicima, Sloboda živima.’ S fotografije snimljene u zatvoru.” Postoji popis djela zbog kojih su te revolucionarke poslane u zatvor u Sibiru, a ovaj popis pokazuje da je svaka od njih pet ubila po jednog visokog vladina dužnosnika

[2] .Brojke poginulih u dva svjetska rata i podatci o širenju fašizma nakon uspona Mussolinija temelje se na Martin Gilbert, Recent History Atlas, London: Weidenfeld i Nicholson 1967.