TOMÁŠ HALÍK: TRIDESET I TRI TEZE O CRKVI U VREMENU VELIKIH PROMJENA

Rim, seminar za novoimenovane biskupe, 14.9.2022.

Mons. Tomáš Halík, Prag

Viri fratres ,

Draga braćo,

Zahvalan sam Bogu za vjeru koja vam je dala hrabrosti prihvatiti posebnu odgovornost u Crkvi i za Crkvu u ovim izazovnim vremenima.

            Ne živimo u epohi promjena, nego u smjeni epoha. Ova rečenica pape Franje često se citira kao bon mot. Uzmimo to kao poticaj za ozbiljno zajedničko promišljanje.

U naše vrijeme mijenja se klima u prirodnom ekološkom smislu, ali se mijenja i moralno i kulturno okruženje. Društveni uvjeti i društveni kontekst života i umova ljudi brzo se mijenjaju. Brzina, opseg i dubina trenutnih promjena uzrokuju potpuni poremećaj svih sigurnosti; nakon dugotrajnog poremećaja tradicionalnih religioznih uvjerenja, sada svjedočimo kako su poljuljana  i sekularna humanistička uvjerenja, poljuljano povjerenje u institucije i autoritet stručnjaka.

Kao rezultat globalizacije dolazi do “miješanja svjetova”, međusobnog utjecaja civilizacijskih paradigma. Kao rezultat aktualne krize procesa globalizacije dolazi do novog cijepanja i podjela – sada ne samo između država, naroda, religije i vjerskih institucija, već unutar njih samih. Generacijske podjele se produbljuju, a na mnogim mjestima postoje napetosti unutar obitelji, pa čak i obiteljsko rasulo.

Pokušajmo shvatiti te promjene kritički i trezveno, bez panike, predrasuda, ideoloških stereotipa i nostalgije. Isus kaže: “Ne bojte se! Zar nemate vjere?”

Prva je zadaća Crkve naviještati te riječi i svjedočiti ih sa svojom otpornošću pred strahom i očajem.

Krize našeg vremena, uključujući također i krize Crkve, prilika su za ostvarenje Isusovih riječi: Prodaj sve svoje imanje, sve što imaš, i slijedi me! To znači: ostavite sva svoja osiguranja, sve svoje vrijednosne papire i prihvatite ovo siromaštvo kao oslobođenje, kao prigodu za novi početak.

1. Da bismo razumjeli svoju današnju situaciju, nudim metodu koju nazivam “kairologija“. To je teološka hermeneutika procesa u kulturi i društvu. Ti procesi prirodno uključuju trenutke krize. No, krize se očima vjere mogu promatrati kao izazovi i prigode, kao kairos, kao dio Božjeg procesa učenja i kao poticaj na putu prema zrelosti.

Kairologija je fenomenologija i hermeneutika Božje prisutnosti u svijetu, osobito u povijesnim događajima.

2. Vjerujemo u Boga koji se očituje u dinamici prirode i povijesti.

Ljudski život i ljudska povijest tijek su događaja. Svaki događaj tvore dva elementa: 1) nešto novo što dolazi ljudima izvana; 2) zatim kako ljudi razumiju i reagiraju na ono što je novo i neočekivano; jesu li i kako su sposobni integrirati novo u svoje živote?

Bog je prisutan u svijetu i povijesti na jedinstven način u vjeri, ljubavi i nadi ljudi. Vjera, ljubav i nada su način na koji ljudi tumače i su-kreiraju, sustvaraju tijek života. Vjera, ljubav i nada mjesta su prožimanja (perihoresis) i suradnje Božje milosti s ljudskom slobodom, kreativnošću i odgovornošću.

3. Kairološki pristup oslanja se na kritičke analize društvenih znanosti, ali ih nadopunjuje kontemplativnom dimenzijom, duhovnom dijagnozom vremena. Ovo se sastoji od duhovnog razlučivanja između “duha vremena” i “znaka vremena”.

Duh vremena (Zeitgeist) jezik je ovoga svijeta; znakovi vremena su Božji govor i jezik kroz događaje ovoga svijeta. Isusovi učenici “koji su u svijetu, ali nisu od svijeta” suočavaju se s dvije opasnosti – s jedne strane, nekritičkom prilagodbom duhu vremena, a s druge strane, ignoriranjem znakova vremena.

Konformizam s duhom vremena očituje se ovisnošću o “javnom mnijenju”, ideologijama, predrasudama i stereotipima.

Ne postoji čvrsta granica između fenomena svakodnevnog života i “znakova vremena”; ponekad, čak i u naizgled površnim ili rubnim pojavama u kulturi i društvu, možemo otkriti “sjeme Logosa”, komadiće Božjega samo-nadilaženja. Osjetljivost za znakove vremena pretpostavlja kritičko i samokritičko razmišljanje i slobodu od ideoloških manipulacija. Ipak, njegova bit je kontemplativan pristup, strpljivo i ponizno slušanje te razlučivanje.

4. Biskupi imaju posebnu odgovornost za vjernost tradiciji. Tradicija je živa matica, struja kreativnog prenošenja (tradere ) sadržaja vjere.

Vjernost tradiciji pretpostavlja umijeće duhovnog razlučivanja između srži u kojoj počiva identitet kršćanstva, i vanjskih oblika, koji su uvijek podložni promjenjivim kulturnim i povijesnim kontekstima. Čvrsto prianjanje uz vanjske forme riskira pogrješno razumijevanje i iskrivljavanje nutarnjeg značenja. Vjernost tradiciji pretpostavlja umijeće odgovorne reinterpretacije i rekontekstualizacije.

Razlikovanje sadržaja i forme trajni je izazov; ne mogu se jednostavno razdvojiti. Uvijek se iznova mora propitivati autentičnost i identitet kršćanstva. Uvijek smo u opasnosti da “tražimo Živoga među mrtvima”.

5. Srž kršćanske poruke i stup kršćanskog identiteta jest Božje sebedarje u osobi, životu i nauku Isusa Krista, posebice uskrsna izvješća o smrti i uskrsnuću Gospodinovu. Otajstvo križa i uskrsnuća nastavlja se u povijesti Crkve.

Krize Crkve su sudjelovanje u Kristovoj muci i smrti. U krizama uvijek nešto umire; krize često znače zadaću hoda kroz tamnu noć napuštenosti, odbačenosti.

Kao i pojedinačna obraćenja, i reforme Crkve te oživljavanje kršćanstva dio su ” ressurectio continua”. Uskrsnuće nije nekakav jeftin happy end, uskrisavanje prošlosti, povratak, već radikalna transformacija, preobrazba, iznenađenje koje nadilazi naša očekivanja i maštovita doviđanja.

Uskrsnuće uključuje suočavanje s praznim grobom i zadaću prepoznavanja uskrslog Isusa koji dolazi u mnogo različitih, često neočekivanih oblika.

6. Shvatiti ovo naše vrijeme u svjetlu uskrsnog događaja uključuje hrabrost priznati da su mnoge strukture prijašnjih sigurnosti u društvu i Crkvi nepovratno uzdrmane i mrtve. Nemoguć je povratak u izgubljeni raj “izvorne naive”.

Zadaća nadolazećeg “postsekularnog doba” jest pronaći “današnju Galileju” u kojoj ćemo ponovno vidjeti Krista – radikalno preobraženog i proslavljenoga. Ponekad ćemo ga prepoznati po glasu, poput Marije Magdalene; ponekad po ranama, kao apostol Toma, ponekad u tajanstvenom strancu, kao na putu za Emaus, a ponekad u “najmanjoj braći”, siromasima i potrebitima, u anonimnosti koja će trajati do posljednjeg suda.

Crkva je zadužena tražiti Uskrsloga i izvan svojih institucionalnih i mentalnih granica, te stoga treba te granice neprestano otvarati i širiti. Proces rasta i sazrijevanja Crkve ne može se ocjenjivati samo brojem njezinih formalnih članova.

7. Proces sekularizacije, kroz koji su prošle ili prolaze sve zemlje naše zapadne civilizacije na različite načine i s različitim intenzitetom, ne označava kraj, već duboku preobrazbu, metamorfozu kršćanstva, prijelaz u novu fazu u povijesti kršćanstva. Bio je to još jedan korak na putu sazrijevanja kršćanstva.

Dinamizam se kršćanstva temelji na otajstvu utjelovljenja. Utjelovljenje se razvija u povijesti u procesu inkulturacije. Evangelizacija, glavna zadaća Crkve, bila bi puka i površna indoktrinacija bez inkulturacije.

Nema, niti je ikada bilo, golog, čistog kršćanstva. Kršćanstvo uvijek ulazi u kulturni i religijski kontekst te živi i preobražava se  (“umire i ponovno uskrisava”) u procesu svoje inkulturacije. U povijesti Crkva sazrijeva prema svome eshatološkom obliku.

8. Povijesni razvoj Crkve nije jednosmjeran niti je to jednodimenzionalan napredak, nego drama u kojoj Duh Božji Životvorac pobjeđuje ljudsku kušnju i sklonost prema idolopoklonstvu, fiksaciju na određeni povijesni oblik vjere i Crkve, napast brkanja ili zamjene Crkve putujućeg naroda, Crkve na putu s nebeskom Crkvom, ecclesia triumphans (“nebeski Jeruzalem”). Crkva na putu, zajednica hodočasnika (communio viatorum ) jest Crkva koja vojuje, ‘vojujuća’ (ecclesia militans ), koja se prije svega treba boriti protiv kušnje trijumfalizma. Grijeh trijumfalizma leži u nemogućnosti razlikovanja između ecclesia militans i ecclesia triumphans. Crkva koja ne čuje proročki zov i poziv na poniznost te koja nije sposobna za kritičku samorefleksiju, stvara od kršćanstva militantnu religiju.

9. Kroz povijest kršćanstva mijenjao se odnos vjere i religije. Na pitanje je li kršćanstvo religija, filozofska škola ili ezoterijski kult, prve generacije kršćana odgovarale su niječno. Za njih je kršćanska vjera bila putovanje, Put nasljedovanja Isusa Krista. Apostol Pavao je taj put izvukao iz uskih okvira židovskih sekti i predstavio ga kao univerzalnu ponudu koja nadilazi sve kulturne, vjerske, nacionalne, rodne i društvene granice. Više nije bitno je li netko Židov ili poganin, muško ili žensko, slobodnjak ili rob; u Kristu smo svi jednaki, svi smo nova stvorenja.

10. U starom, antičkom Rimu kršćanstvo je postalo religija u smislu same riječi religio . Riječ religio može se izvesti iz glagola re -ligere, ponovno spojiti, ujediniti ili povezati. Predmoderna religija (religio ) bila je integrativna snaga društva ; spajala je “građansku ili političku religiju” s filozofskom religijom i pobožnošću (pietas). Rodila se Christianitas – kršćanska civilizacija. Kad čitam legendu o snu cara Konstantina, pitam se kakvo bi kršćanstvo i Europa bili da je car svoj san shvatio na dublji i umniji, inteligentniji način, da je shvatio signum crucis ne kao zaštitni znak ili talisman za sretni ishod bitke, već kao kenozu, način sebedarne ljubavi.

11. Christianitas, kršćanska civilizacija završila je svoje doba i vijek u epohi moderne. Modernizam je donio emancipaciju i odvajanje različitih područja života koje je “religio ” držala na okupu. Okončan je “brak” između kršćanske vjere i religije u smislu “religio “, kao integrirajuće snage cijelog društva. Integrirajuću ulogu društva, ulogu zajedničkog jezika, počeli su igrati drugi fenomeni. U prosvjetiteljstvu je to bio znanstveni racionalizam; u razdoblju romantizma kultura i umjetnost; u 19. stoljeću nacionalizam; u prvoj polovici 20. stoljeća „političke religije” – komunizam, fašizam i nacizam; a od druge polovice 20. stoljeća mediji i kapitalistička ekonomija slobodnog tržišta i globalizacija.

12. Kršćanstvo je nakon prosvjetiteljstva postalo “jedan od svjetonazora” . Konfesionalne podjele dale su svoj doprinos gubitku utjecaja kršćanstva na društvo. Danas, u radikalno pluralističkom postmodernom dobu, moderni oblik kršćanstva je u dubokoj krizi.

Tijekom moderne došlo je do određene  „ekskulturacije kršćanstva” u zapadnom društvu; kršćanska se vjera postupno našla u situaciji “kulturnog beskućnika” te je u potrazi za novim oblicima samoizražavanja.

Kršćanska vjera ne može slobodno disati u uskom obliku zatvorenog svjetonazora ili ideologije. Treba je osloboditi toga oblika, upravo kao što je sveti Pavao oslobodio vjeru iz uskih okvira jedne od židovskih sekta.

13. Neuspjeh u dovoljno brzom prepoznavanju nekoliko većih sociokulturnih promjena kao znakova vremena značajno je doprinio “ekskulturaciji” kršćanstva u zapadnom društvu.

Kada Crkva nije na vrijeme prepoznala posljedice prijelaza iz agrarnog u industrijsko društvo, izgubila je velik dio radničke klase. Kad je panično i represivno reagirala na promjene u kulturi, znanosti i filozofiji, osobito na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, izgubila je velik dio inteligencije. Kada je Crkva na sličan način reagirala na kulturnu revoluciju 1968. godine (a posebno seksualnu revoluciju, promjene u shvaćanju spolnosti i spolnog ponašanja tadašnje mlade generacije), izgubila je veliki dio mladih. Sada može izgubiti velik dio žena ako podcijeni sadašnje promjene u samopoimanju žena i njihova mjesta u društvu i Crkvi.

14. Trauma revolucija 19. stoljeća te nostalgija za izgubljenim vremenom “Christianitatis ” u doba romantizma rodila je ideološki “katolicizam” – kontrakulturu, protukulturu protiv protestantizma, liberalizma i socijalizma. Tadašnjoj Crkvi nedostajalo je mudrosti i hrabrosti da u tadašnjim intelektualnim, društvenim i političkim strujanjima uoči “pomahnitalo sjeme istine” (sjetimo se Chestertona i njegove definicije hereze).

Ideologizacija, klerikalizacija i intelektualna samokastracija, samoosakaćivanje stanovitoga  oblika Katoličke Crkve, posebice između 1848. i 1958., doprinijeli su ekskulturaciji kršćanstva i procesu sekularizacije. Kršćanstvo je počelo gubiti svoju generativnu snagu.

15. Drugi vatikanski koncil označio je bitan korak na putu Crkve iz jednog oblika u drugi, iz katolicizma prema katolištvu, katolicitetu. Trebao je nadomjestiti “ideološki katolicizam”, statični model Crkve kao čvrste tvrđave sigurnosti i jamstava, posljednje utvrde nekadašnjeg Christianitatis, opkoljena neprijateljima u nekakvu apokaliptičnom kulturnom ratu dobra i zla, s realnijim i poniznijim poimanjem Crkve kao živog organizma koji se razvija i sazrijeva prema “katolištvu”, sveopćoj otvorenosti.

Ali “katolištvo” catholicitas – kao i druge karakteristike Crkve, njezino jedinstvo i svetost – ostvarit će se tek u eshatološkom cilju povijesti, kada Bog bude “sve u svemu“. Eshatološka je nada, međutim, poticati razvoj i sazrijevanje Crkve u povijesti. Dinamičkom shvaćanju Crkve približio se Drugi vatikanski koncil slikom Crkve kao naroda Božjega koji hodi kroz povijest.

16. Na Koncilu je Katolička Crkva ponudila dijalog u partnerstvu s drugim kršćanskim crkvama, drugim religijama i suvremenim sekularnim svijetom. No, ponuda pomirbe s modernom kulturom stigla je prekasno – kada je moderno doba već bilo na izmaku.

Kulturna revolucija 1968. vjerojatno je bila i vrhunac i kraj modernog doba. Sljedeća 1969. godina, godina kad se čovjek spustio i kročio na Mjesec te izum mikroprocesora, može se promatrati kao simbolički početak postmodernog doba, doba radikalne globalizacije, ‘internetskog doba’. Proces globalizacije promijenio je prirodu gospodarstva, politike, kulture, mentaliteta ljudi i sociokulturnih uvjeta vjerskog života.

Prva rečenica konstitucije Gaudium et spes zvuči kao bračni zavjet ljubavi, poštovanja i vjernosti Crkve suvremenom čovjeku. Međutim, u vremenu “Drugog prosvjetiteljstva”, kulturne revolucije 1960-ih, Crkva se suvremenom čovjeku činila prestarom i ne baš privlačnom zaručnicom.

17. Proces “ekskulturacije kršćanstva”, koji je u našoj zapadnoj civilizaciji postao dramatičan u 19. stoljeću, nastavio se i nakon Drugoga vatikanskog sabora. Kulturološki ratovi između dvaju ekstremnih krila Crkve desetljećima su slabili vitalnost i vjerodostojnost Crkve. Jedan od razloga za to bio je taj što su poziv na “aggiornamento” mnogi pogrješno i površno shvatili kao poticaj za jeftinu prilagodbu dominantnom mentalitetu. Reakcija je bila sličan nesretni paralelni tradicionalizam.

Sociološka istraživanja u posljednjem desetljeću pokazuju da većinu najmlađe generacije katolika više ne zanimaju kulturološki ratovi, kao što su sporovi između skupina za život i za izbor (pro life and pro choice). Današnji mladi katolici ne reagiraju polemički na tradicionalna učenja Crkve o moralu (osobito ne o spolnom moralu) kao što je to bio slučaj u postkoncilskom razdoblju i kako se to zadržalo među starijim generacijama katolika. Istraživanja pokazuju da je to zato što velika većina današnjih mladih katolika ne poznaje ta učenja niti im je stalo do njih; njihovo iskustvo vjere i moralnog odlučivanja sve je više osobno, individualno. U Crkvi traže prostor za duhovno iskustvo, a ne upute za svoj privatni život. Njihov pristup tradiciji i instituciji Crkve nije neprijateljski ni polemički, nego selektivan.

18. Uz ovaj uvelike dominantni mentalitet, među mladima postoje male, ali vrlo glasne konzervativne skupine; i odatle se danas regrutiraju (novače) mnoga svećenička i redovnička zvanja. Ne može se, međutim, zanemariti činjenica da njihov “tradicionalizam” često kompenzira njihovu nesigurnost i psihološke probleme.

Neki obraćenici, kojima njihove obitelji nisu pomogle u pronalaženju osobnog identiteta, žude za jakim grupnim identitetom. Sklonost fundamentalizmu, nesnošljivosti i sektaškom mentalitetu slična je među vjerskim i političkim ekstremistima; ponekad se kombiniraju vjerski i politički ekstremizam.

19. Drugi vatikanski sabor ponudio je potragu za odgovorom na kasno moderno doba. Međutim postmoderno i postsekularno doba donosi nove izazove i zadatke.

Sadašnje nastojanje sinodalne obnove Crkve odgovara tim izazovima.

Put sinodalnosti je anamneza, prisjećanje i oživljavanje izvornog oblika kršćanstva kao Puta, putovanja, oblika koji je uvelike zasjenjen predmodernim i modernim oblicima kršćanstva – kršćanstvom kao kršćanskim kraljevstvom (Christianitas ) i kršćanstvom kao svjetonazorom.

Sinodalna reforma ima za cilj osloboditi Crkvu od zatvorenosti i kolektivne narcisoidnosti kako bi pozorno slušala “što Duh govori Crkvama”. Ovaj trajni proces reforme (živa Crkva je ecclesia semper reformanda ) uključuje produbljivanje duhovnog života (komunikacije s Bogom), komunikacije između različitih skupina u Crkvi te šire ekumenske komunikacije s drugim kršćanima, s drugim religijama i njihovim sljedbenicima ali i s nevjernicima.

20. Kršćanstvo danas ne može igrati ulogu religije u političkom smislu riječi religio – integrirajući u sebi snage cijelog društva. Ali riječ “religio” također može biti izvedenica iz glagola re-legere, ponovno čitati, iščitavati. Kršćanska vjera i kršćanska teologija mogu danas igrati ključnu ulogu nove hermeneutike, novog i dubljeg čitanja, iščitavanja i razumijevanja i svojih izvora (Svetog pisma i tradicije) kao i “znakova vremena”.

Nova hermeneutika, “ponovno iščitavanje” ili ponovno čitanje evanđeoske poruke u svjetlu povijesnog iskustva Crkve i kontemplativno promišljanje toga iskustva, nužan su preduvjet za revitalizaciju vjere i obnovu Crkve.

Spisi pape Franje, posebno Evangelii Gaudium i Amoris Laetitia te enciklike Laudato si  i Fratelli tutti  primjeri su te nove hermeneutike, kreativnog tumačenja tradicije i “znakova vremena” – oni sadrže poticaje i zadatke za teologiju i duhovnost sinodalnog putovanja.

21. Sekularizacija nije značila nestanak vjere ili nestanak kršćanstva, nego preobrazbu, pretvorbu vjere i preobrazbu postojećeg oblika kršćanstva. Dok “organizirana religija”, tradicionalni institucionalni oblik kršćanstva prolazi kroz krizu, rastu dva fenomena: interes za duhovnost i pokušaji da se religija pretvori u političku ideologiju.

Oba su ta fenomena “znakovi vremena” – poziv na njegovanje dubinske dimenzije vjere i njezine društvene protežnice, naime, političke odgovornosti kršćana. Međutim, postoje značajne opasnosti povezane i s jednim i s drugim – osobito kada su duhovna i politička dimenzija razdvojene. Tada se duhovnost pretvara u kič-ezoteriju, a javni oblik kršćanstva u ideološki “katolicizam bez katolištva”.

22. Promijenio se odnos između vjere i politike; ne može se više shvaćati kao odnos između Crkve i države. Crkve su izgubile svoj monopol nad religijom i duhovnošću, a nacionalne države su izgubile svoj monopol nad političkim životom.

Ne samo u svijetu islama nego i u svijetu kršćanstva – primjerice, u postkomunističkim zemljama – vidimo političke pokušaje iskorištavanja vjerskih simbola, retorike i emocionalnosti. Religije postaju instrument obrane grupnog (često nacionalnog) identiteta i moći političkih interesa.

Pokušaj ratnog zločinca Vladimira Putina da potkopa međunarodni pravni poredak i obnovi totalitarno carstvo prati nastojanje da se nacionalizam poveže s pravoslavljem. Slično tomu, neke nacionalističke snage u Europi i SAD-u pokušavaju nastaviti nesretnu tradiciju bliskosti katoličkih integralista s autoritarnim režimima 1930-ih i 1940-ih (ono što ja nazivam “katolicizam bez kršćanstva”). Kroz povijest je Crkva takve veze uvijek debelo i skupo plaćala.

23. Analogna opasna kušnja bio je pokušaj tumačenja poslanja Crkve u duhu marksističke svjetovne eshatologije. Borba za socijalnu pravdu i solidarnost sa siromašnima i izrabljivanima nedvojbeno je autentično lice kršćanske ljubavi. Ali ljubav, pomirenje i milosrđe ne smiju prihvatiti hilijastičku i mesijansku koncepciju revolucije. Nasilne revolucije nikada nisu donijele obećani raj na zemlji, nego su zemlju često pretvarale u pakao.

Revolucionare i inkvizitore koji glume ili se igraju anđelâ Posljednjeg suda te žele brzo i nasilno odvojiti žito od kukolja treba podsjetiti na Isusov žurni poziv na “eshatološku strpljivost”. Isus savjetuje apostole da puste različite biljke da rastu zajedno na polju ovoga svijeta jer pretjerani napori da se Božje područje održi čistim i urednim može žetvi nanijeti štetu.

24. Krucijalni, najvažniji proces koji utječe na politički, ekonomski, kulturni i vjerski razvoj našeg svijeta dugo je bio proces globalizacije. Tehnološki napredak omogućio je globalno slobodno tržište dobara, robe i ideja. To je imalo svoje političke posljedice: Neke zatvorene sustave, kao što je carstvo sovjetske vlasti, utemeljeno na državnom planiranom gospodarstvu i cenzuri ideja, odnijeli, otpuhali su žestoki vihori konkurencije. Ubrzo nakon kolapsa sovjetskog komunističkog carstva i bipolarnog međunarodnog poretka, neki su podlegli iluziji da je blizu “kraj povijesti” te da slijedi globalna pobjeda liberalnog kapitalizma i demokracije zapadnog tipa. Neko se vrijeme činilo da politička evolucija slijedi logiku Darwinove teorije: fleksibilni sustavi trijumfiraju nad onima koji se ne mogu prilagoditi promijenjenim uvjetima. U tom se pogledu dinamično društvo Zapada, koje je bilo kolijevka procesa globalizacije, činilo kako nema premca.

25. Međutim, dvadeset i prvo stoljeće postalo je vrijeme duboke krize u procesu globalizacije.

Pokazala se iluzijom ideja kako će se svijet razvijati prema jednom globalnom scenariju. Niz kriza razbio je tu iluziju: napad radikalnih islamista na Manhattan, simbol američkog kapitalizma, 2001.; gospodarska kriza 2008. godine; izbjeglička kriza 2015.; administracija populista Donalda Trumpa i napad njegovih pristaša na Kapitol, simbol američke demokracije, 2019.; loše vođena i dirigirana pandemija koronavirusa 2020. i 2021.; te, konačno, ruska agresija na Ukrajinu, sa svojim genocidnim obilježjima, što je nakon završetka Drugog svjetskog rata i holokausta malo tko mogao i zamisliti.

Papa Franjo s pravom govori o usitnjenom, fragmentiranom Trećem svjetskom ratu.

26. Ruska agresija na Ukrajinu nije samo lokalni sukob negdje na periferiji našeg svijeta, već će imati globalne ekonomske, političke, društvene i moralne posljedice. Ako Zapad ne pokaže dovoljnu solidarnost s Ukrajinom i ne mogne joj pomoći zaustaviti rusku agresiju, u tom slučaju to će značiti potpuni krah povjerenja u demokratski svijet i ohrabrivanje svih diktatora i agresora diljem svijeta.

Odlučujuća fronta u tome jest javno mnijenje u Rusiji koje je lišeno slobode informiranja, izloženo intenzivnom ispiranju mozga lažnom propagandom te je hranjeno nostalgijom za sovjetskim imperijem. Ruski vojni upad izraz je straha da bi ‘obojene revolucije’ u postkomunističkim državama mogle probuditi civilno društvo i u Rusiji te uzdrmati i poljuljati vladavinu uske elite oligarha. Još ne znamo kakav će utjecaj imati međunarodna izolacija, siromaštvo i poniženje na rusko društvo. Ne znamo hoće li to potaknuti slabu demokratsku opoziciju ili će, naprotiv, probuditi fanatični nacionalističko-fašistički pokret, kao što se to dogodilo u Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata. Sigurno je samo da se svijet, ni nakon završetka oružanoga i brutalnoga rata u Ukrajini, neće vratiti na stanje na kojem je bio početkom ove godine.

27. Sve te teške bolesti našeg vremena, ne samo zarazne poput koronavirusa, nego i društvene bolesti poput terorizma i organiziranog kriminala, brzo se šire na globalnoj razini, svjetskim prostorom. Proces globalizacije nije stvorio ‘globalno selo’, nego nas suočava s radikalnim pluralizmom našega svijeta. Rastući osjećaj dezorijentacije i tjeskobe zbog raznolikosti i fluidnosti našeg svijeta stvara želju za jednostavnim odgovorima na složena pitanja. Šire se populizam, nacionalizam, politički ekstremizam i vjerski fundamentalizam.

Crkva treba biti poljska bolnica u ovom svijetu, naučava stalno papa Franjo. Međutim, terenska bolnica pretpostavlja postojanje kućne bolnice posvećene dijagnostici, prevenciji, terapiji i rehabilitaciji. Dužnost Crkve uključuje istraživanje i dijagnozu sadašnjih stanja (čitanje i tumačenje “znakova vremena”) i stvaranje sustava imuniteta protiv bolesnih ideologija, propagande lažnih vijesti te infekcija destruktivnih emocija.

28. Razvoj Crkve odvija se različito u različitim kulturnim kontekstima. Posebno je biskupska sinoda o obitelji pokazala da se isti pastoralni pristupi ne mogu primijeniti u okruženju postindustrijskog, postmodernog društva i u okruženju plemenske zajednice u koju su tek počeli prodirati alternativni životni stilovi i vrijednosna usmjerenja. To je iskustvo potaknulo težnju prema sinodalnosti, prema decentralizaciji upravljanja Crkvom, što podrazumijeva delegiranje goleme odgovornosti na pojedine biskupske konferencije i osposobljenost biskupa da čitaju znakove vremena te razlikuju između bitnoga i nebitnog. To također pretpostavlja hrabrost biskupa za primjenu načela sinodalnosti i unutar pojedinih biskupija i župa te umijeće slušanja i zajedničkog odlučivanja na svim razinama.

29. Sinodalnost pretpostavlja priznanje da jedinstvo i jednakost svih koji su odgovorni za Crkvu temeljem svoga krštenja prethodi raznolikosti karizmi i služba povezanih sa specifičnim zadaćama i odgovornostima.

Arhitekturu, ustroj Crkve čini dinamično jedinstvo i kompatibilnost hijerarhijskih, demokratskih i karizmatskih elemenata, od kojih nijedan ne smije izostati i nijedan ne smije istisnuti druge. Činjenica da je hijerarhijska struktura odavno zaražena bolešću klerikalizma koja je svoje tragične značajke najizrazitije pokazala u seksualnom, psihičkom i duhovnom zlostavljanju, ne znači da tu strukturu treba podcjenjivati, zanemarivati ili čak odbacivati. Bez dvojbe, dostojanstvo cijelog Božjeg naroda zahtijeva da se sve to ispravi demokratskim elementom.

Međutim, baš kao i s demokratskom kulturom u političkom životu civilnog društva, uvijek je potrebno čuvati se da to ne postane i ne preraste u diktaturu većine ili pritisak agresivnih grupa. Stoga se mora više brinuti o moralnoj kvaliteti međusobnog komuniciranja u Crkvi. Zajedništvo Božjeg naroda (ecclesia) ne smije biti kopija parlamenta kao mjesta stranačkih borbi i nadmetanja interesa moći. Uloga proroka je, između ostalog, da nas podsjeća kako “vox populi” nije uvijek i automatski “vox Dei”.

30. Ekumenski karakter sinodalnog procesa jamči njegovo katolištvo – katolicitet. Ekumenska otvorenost ne može ostati samo u granicama odnosa kršćanskih Crkava (“prvi ekumenizam”) i međureligijskog dijaloga (“drugi ekumenizam”). I “treći ekumenizam” je znak vremena: promjena u odnosu između “vjernika” i “nevjernika”. Pojam “vjere” i odnos između vjere i nevjere mnogo je kompliciraniji nego što se činilo u prošlosti.

Vjerovanje i nevjerovanje pojedinaca ne leži samo na razini njihove svijesti, mišljenja, uvjerenja i izjava, već zauzimaju i mnogo dublju dimenziju. U Novom zavjetu (u Jakovljevoj Poslanici) čitamo da je vjera sadržana i očitovana u praksi i egzistencijalnim stavovima osobe autentičnija i relevantnija od izgovorenih riječi i mišljenja.

Kada danas razmišljamo o vjeri, moramo uzeti u obzir i njezinu dublju dimenziju – to otajstvo Božje prisutnosti u srcu svakoga čovjeka, o kojem papa Franjo govori s takvom urgentnošću  . Vjeru ne smijemo svesti na uvjerenje, na svjetonazor, pogotovo ne na ideologiju.

31. Kada danas mnoge studije, služeći se starim sociološkim kategorijama, bilježe opadanje vjernika u velikom dijelu našeg svijeta, ponajprije misle na one “starosjedioce” koji se u cijelosti poistovjećuju s aktualnim institucionalnim i mentalnim strukturama Crkve. Broj tih ljudi opada, ali to ne znači automatski porast broja uvjerenih ateista. Tradicionalna religioznost i dogmatski ateizam sastoje se od “stanovanja u”, stajanja; vjera u biblijskom smislu je više putovanje, traganje.

Danas naglo raste broj onih „ni-ni” – osoba čiji je odgovor „niti- niti ” kad ih se pita spram njihove vjerske pripadnosti.

Ti „niti-niti ” (dakle, ni ovo ni ono) mogu se smatrati četvrtim najznačajnijim segmentom u današnjoj populaciji nakon onih koji se priznaju kršćanima, muslimanima, budistima. Ateisti nisu dominantan segment te skupine. Među  tima koji su ‘niti-niti’ u pogledu religije možemo pronaći agnostike, apateiste , “duhovne tražitelje”, ljude koji sebe opisuju kao “duhovne, ali nereligiozne”, kršćane razočarane crkvama, ezoterike , neognostike, simpatizere alternativnih religijskih struja itd.

32. Budućnost Crkve uvelike ovisi o njezinoj sposobnosti komuniciranja s tom skupinom “niti-niti”, posebno s “duhovnim tražiteljima”. Formacija kandidata za svećeničke i druge pastoralne službe u Crkvi i dalje je prvenstveno usmjerena na brigu za “župljane” (tradicionalne vjernike) ili na poslanje kako povećati broj vjernika. Međutim, komunikacija s tima „niti-niti“ iziskuje potpuno drukčiji pristup.

Avangarda na tom području jest takozvani “kategorijalni pastoral” – služba kapelana u bolnicama, vojsci ili zatvorima. Oni su u tim ustanovama “za sve”. Njihova služba je “duhovna pratnja”. Temelji se na osvjedočenju kako svačiji život ima “duhovnu dimenziju”, potragu za smislom.

Potraga za smislom vlastitog života ili određene životne situacije posebno je relevantna u takozvanim “graničnim situacijama”. Ne živimo li, međutim, danas svi u “graničnoj situaciji”, u stanju duboke promjene?

33. Praćenje tih tražitelja istine nije moguće s pozicije “vlasnika istine”. Istina je knjiga koju nitko od nas nije još do kraja pročitao. Papa Franjo kaže:

“Bog je posvuda i moramo znati kako ga pronaći u svim stvarima […]. Da, još uvijek postoji područje neizvjesnosti u toj potrazi tragati, naime, i pronaći Boga u svim stvarima. Mora to postojati. Ako neka osoba kaže s potpunom sigurnošću da je susrela Boga, a nije dotaknuta rubom neizvjesnosti, tada to nije dobro. Za mene je to bitan ključ. Ako netko ima odgovore na sva pitanja – to je dokaz da Bog nije s njim. To znači da je on lažni prorok koji koristi religiju samo za sebe. Veliki vođe Božjeg naroda, poput Mojsija, uvijek su ostavljali mjesta dvojbi. Morate ostaviti mjesta za Gospodina, a ne za svoje sigurnosti; moramo biti ponizni […]

Ispravan stav je onaj svetoga Augustina: tražiti Boga da bismo ga pronašli; pronaći ga da bismo ga i dalje tražili.  Potraga je često napipavanje, kako čitamo u Bibliji. To je iskustvo velikih otaca vjere koji su nam uzori.

Abraham u vjeri napušta svoj dom ne znajući kamo ide. […] Život nam nije darovan kao operni libreto, u kojem je sve zapisano, nego znači ići, hoditi, činiti, tražiti, gledati, promatrati… Moramo ući u pustolovinu potrage za susretom s Bogom. Moramo dopustiti Bogu da nas traži i susretne. […] Imam dogmatsku sigurnost: Bog je u životu svake osobe. /…/ Njega možemo i moramo tražiti u svakom ljudskom životu. Čak i ako je čovjekov život polje puno čičaka i korova, uvijek ima mjesta za dobro sjeme da proklija. Moramo vjerovati Bogu“.

Tako govori papa Franjo, veliki prorok našeg vremena. Na početku našeg današnjeg susreta zahvalio sam Vam za povjerenje, hrabrost i posluh s kojim ste prihvatili ne samo zahtjevnu službu u Crkvi, za Crkvu te u svijetu našega vremena. Zaključujem sa željom da Bog i dalje produbljuje i osvježuje vaše povjerenje i nadu.

Tomáš Halík: Trideset i tri teze o Crkvi u vremenu velikih promjena

Prof. Tomáš Halík održao u Rimu 14. rujna 2022., na poziv Dikasterija/Kongregacije  za biskupe, za novoimenovane biskupe (njih oko 320) s pet kontinenata predavanje o epohalnim promjenama u svijetu i Crkvi. Cjelovito Halíkovo izlaganje „Thirty-Three Theses on the Church in a Time of Epochal Change“, originalno na engleskom jeziku, može se pronaći na mrežnoj stranici biskupije Celje.

Prijevod  s engleskoga dr. fra  Tomislav Pervan OFM

Međugorje, 14. siječnja 2023.