ZNANOST O TORINSKOM PLATNU

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Hodočasnički su ciljevi u Italiji ponajvećma Rim, Asiz, Padova, ali i Torino, mjesto gdje se čuva Sveto platno, tzv. “Sindone”, platno u koje je prema predaji bilo umotano Isusovo mrtvo tijelo nakon skidanja s križa.

To je platno kroz proteklo stoljeće bilo predmetom mnogobrojnih znanstvenih istraživanja na najvišoj razini te dostignućima ljudske tehnike. Platno se čuva u koru torinske prvostolnice, a prije tri godine čudom je u posljednjem trenutku spašeno u požaru koji je buknuo u torinskoj katedrali. Već je jednom u 16. stoljeću gorjelo, ali su ga sestre klarise brižno popravile i zakrpale.

Što je to što to platno veličine 436×110 cm otkano prema uzorku riblje kosti čini i danas privlačnim i jedinstvenim? Prije nešto više od deset godina ispitivanja metodom raspadanja ugljika iznijela su tvrdnju da je platno nastalo negdje između godina 1260. i 1390. Radi li se o srednjovjekovnoj podvali ili krivotvorini? Međutim, novija su istraživanja pokazala da tome nije tako. Znanstvenici, katolici i nekatolici, bavili su se Platnom. Torinski kardinal Ballestrero izjavio je god. 1988. da se Crkva ne boji znanosti, da ima u nju povjerenje te da Crkva može mirne duše saslušati i glas znanosti. “Mišljenje znanosti ima svoj smjer. I posve je jasno da taj smjer nije konačan ni sveobuhvatan te da nema zadnju riječ spram Platna koje nas podsjeća na Kristovo lice. I ne samo lice, nego nas podsjeća na tajnu Gospodnje muke, smrti pa možda i uskrsnuća.”

Znanost o Torinskomu platnu

Znanost je u stalnom usponu. Napreduje nezaustavljivo. Ona mora svoje rezultate uvijek iznova ovjerovljivati, podvrgavati provjerama. Naime, god. 1979. pa potom god. 1996. postupkom digitalne analize slike otkrilo se da su pokojniku koji je oslikan na Platnu bile stavljene na očne trepavice dvije novčane kovanice. Numizmatička istraživanja identificirala su te dvije različite kovanice kao novčiće koji su kovani pod Poncijem Pilatom god. 29. poslije Krista. Je li moguće stvari krivotvoriti i ugravirati stvari koje su tek četiri godine stare?

Pelud otkriven na Platnu istovjetan je sa sastavom peluda stara dvije tisuće godina i otkrivena na naslagama Genezaretskog jezera. K tome pronađena je prašina što potječe iz palestinske pustinje, potom Male Azije, Francuske i Italije, sve područja kroz koja je Platno prolazilo. Godine 1982. znanstvenicima je uspjelo identificirati arterijsku i vensku krv na ra­nama na čelu (krvne grupe AB), dok rana na boku sadrži ostatke krvi već preminule osobe. Evanđelja nam govore o Isusovoj trnovoj kruni koju su vojnici nabili na Isusovu glavu za njegove Muke, dok je još bio živ, a rana je na boku otvorena nakon Isusove smrti.

Otisak na Platnu jest, govoreći fotografskim rječnikom, negativ koji se na papiru pretvara u pozitiv, kad se slika izradi. Nemoguće je bilo naslikati negativ prije nego se uopće znalo za negativ, dakle, prije otkrića fotografije. Znanstvenici to tumače promjenom celuloze u tkanini koja je nastala spajanjem aloje i mire (pomasti kojima je bilo mrtvo Isusovo tijelo pomazano) s izlučevinama i mokraćom pokojnika. Promjena je jača što je određeno mjesto tkanine bilo bliže pokojnikovu tijelu. Vezu između intenziteta slike i razmaka tkanine prema tijelu moguće je izračunati matematički te tako stvoriti kompjutersku simulaciju i trodimenzionalnu sliku. Posjetiteljima Platna moguće je vidjeti takvu simulaciju u Torinu.

Znanost i predaja o Torinskomu platnu

Znanost je k tome ustanovila da se radi o pokopanome koji bijaše na križu raspet. Obično se raspeti nisu pokapali zbog težine prekršaja i opomene drugima koji bi putem prolazili. K tome nedostaju tragovi raspadanja, što će reći da je pokojnik uklonjen ili nestao iz Platna. Pokojnik koji bijaše umotan u tkaninu umotan je neopran, ali ipak pomazan, što je po sebi gotovo nevjerojatno. Ali ako se prisjetimo da je Isus umro uoči Pashe, oni koji su pokojnika pokapali bili su u žurbi te nisu mogli obaviti sve obrede predviđene prema obi­čaju. Nigdje se ne govori da bi raspeti bili prethodno krunjeni trnjem na glavi, osim u Evan­đeljima. Prema svemu sudeći, moguće je doći do zaključka da se kod pokojnika koji bijaše u­mo­tan u Platno te koji je ostavio tragove svoga lica i tijela u njemu radi o osobi Isusa Krista.

Predaja se sve dosada napaja i živi od toga jamstva. Ikonografija je kroz cijelu dosadašnju povijest umjetnosti te proučavajući tolike slike Kristova lica od prvih stoljeća dolazila do zaključka da su se sve te slike hranile i nadahnjivale upravo na ovoj slici i liku. U šestome stoljeću u Edesi (današnja Turska) čuvala se slika, nerukotvorena, nezemaljskog podrijetla, koja je prikazivala Kristov lik. Potom se čuvala u Carigradu, a nakon križarske opsade i zauzeća Carigrada došla je u posjed francuskih plemića.

Platno – riječi o raspetomu Kristu

Sv. Ivan Pavao II. je izrazio s ushitom pred Platnom: “Platno je neobični i tajanstveni ostatak…, jedincati svjedok – prihvatimo li tumačenje mnogih znanstvenika – samoga blagdana Uskrsa: muke, smrti i uskrsnuća Gospodnjega. Nijemi svjedok koji istodobno snažno zbori”. Taj snažni govor nijemoga Platna te utisnutoga lika razumjet će samo onaj promatrač kad sagleda strahovita unakaženja nanesena Raspetome koji bijaše 180 cm visok. Slomljena nosna kost, sva leđa iznakažena s preko stotinu otvorenih rana nanesenih dvama bičevima koji su imali na završetcima željezne privjeske. Iz mnogih je rana curila krv. Evanđeoska izvješća osvjetljuju nijemo svjedočanstvo Platna i obrnuto, naime, svu brutalnost mučitelja koje Evanđelje samo uzgred spominje s “bičevali su ga”. Svega toga postajemo svjesni kad promatramo taj jedinstveni ostatak…

Istodobno ostajemo zatečeni i nijemi pred blagim, dobrohotnim i uzvišenim izražajem mučeničkoga lica oslikana na platnu. Nama vjernicima Platno je slikovit pristup tajni naše vjere. Pred sobom imamo čovještvo i božanstvo Raspetoga u svim njihovim protegama. Istodobno je ta slika živi poziv spram naše čovječnosti i nečovječnosti. Koliko je zločina protiv čovjeka i čovječanstva počinjeno u posljednjih stotinu godina? Pred ovim nijemim Svjedokom koji je brutalno mučen do svoje smrti na križu pozvani smo poštivati dostojan­stvo svakoga čovjeka.

Na ovomu se liku obistinjuje ono što je pretkazao Izaija: “Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja, da bismo se u nj zaglédali… Prezren bijaše, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od koga svatko lice svoje otklanja.. Ali, on je naše bolesti ponio, naše boli na sebe je uzeo. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe… njegove nas rane iscijeliše… Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih… Silom ga se i sudom riješiše…, iz zemlje živih njega ukloniše” (Iz 53).

Čovječe – sliko Božja!

Knjiga Otkrivenja govori u viđenju o Gospodinovu licu “kao Suncu kad sja u svoj svojoj žestini”, a “oči mu kao ognjen plamen” (1,14-16). Na nama je moliti ga da nas prožeže svojim očima, svojim Duhom i pogledom, da nam utisne neizbrisivi biljeg u srce, da nas oslobodi iznutra i izvana od svih prisila, da nas uvuče u svoje srce, da ga prihvatimo u svoje biće. Molimo ga da i u nama kao nekoć Veronici utisne svoj božanski neizbirisivi lik prema komu će nas ljudi prepoznavati kao njegove. “Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša” uzvratio je mali Samuel na Božji opetovani zov. Govori, Gospodine Isuse, da tvoj sluga čuje i posluša tvoju riječ, podigne oči i vidi tvoje božansko lice! Na tvome licu, Gospodine, nestaje svake sjene ili tame! Na tvome licu, Gospodine, uklonjene su sve dvojbe i dvoumice, sve nedoumice i traganja. Na tome licu, Gospodine, sva su obećanja ispunjena, sve čežnje zadovoljene, sva nadanja nadmašena. Hvala ti, Gospodine, što si me pogledao, što si na mene lice svoje svratio, što opstojim samo po tvojoj volji, promisli i ljubavi. I hvala ti, Gospodine, da možemo promatrati tvoje i ljudsko i božansko lice…