ZATVORENO, OTVORENO I PRONEVJERENO NEBO
Piše: Dr. fra Tomislav Pervan
“Kako ti to sebi predočavaš svršetak ”, upita ga duhovnik. “Prije sam mislio, sve mora dobro svršiti”, reče K., „ali sad ponekad i sam dvojim glede toga. Ne znam kako će sve to završiti. Znaš li Ti to?” “Ne – odgovori duhovnik – „ali se bojim kako će sve to po tebe loše svršiti. Tebe se smatra krivcem. Proces se zapravo ne će premjestiti na neku višu razinu. Završit će na nižem sudu. Zasada je barem privremeno dokazana Tvoja krivnja”. – “Ali ja nisam kriv”, odgovori K. “Sve je to jedna velika zabluda. Kako može čovjek uopće biti kriv? Pa zapravo, svi smo mi ovdje samo ljudi, jedan kao i svi drugi”. “Da, to je točno” – reče duhovnik, “tako obično govore svi krivci”.
Navod je to iz Kafkina “Procesa”. Odlomak se odnosi na točku prema kojoj cijeli roman smjera: Možeš naime misliti što hoćeš. Možeš se ispričavati, kako god želiš, možeš se prizivati na koga hoćeš, možeš se pozivati na što hoćeš i na koga hoćeš, na kraju je sve svejedno: Ti jesi i ostaješ krivac. Dužnik. Život je nemilosrdan. On je jedna velika kob, usud. Ne možeš biti ništa drugo nego krivac, osjećati se krivim te stoga biti pravedno optužen i osuđen.
Franz Rosenzweig njemački je filozof židovskoga podrijetla. Zajedno s M. Buberom preveo je hebrejsku Bibliju – koja se unekoliko razlikuje od našega Staroga zavjeta- s hebrejskoga izvornika na suvremeni njemački jezik. Napisao je kapitalno djelo “Zvijezda otkupljenja” (Stern der Erlösung). Pomno je iščitavao Kafkino djelo i jednom se zgodom izrazio o Kafkinu “Dvorcu”, kako još nije pročitao knjigu koja bi ga tako snažno podsjećala na Bibliju kao upravo taj roman – “Dvorac”. To vrijedi zapravo za sve što je Kafka napisao. Glavni likovi njegovih romana uglavnom nose samo inicijale – početna slova imena i prezimena. Kao da je Kafka htio reći: Čovjekovim izgonom iz Edena izgubio je on svoje ime, a time i svoj govor. Odsada postoji samo jedno, nemogućnost razumijevanja i razgovora. Pa nestalo je i ljubavi, od nje je ostao samo eros, odnosno gola spolnost.
Ne bismo mogli tvrditi kako Kafka nije u pravu. Nije to samo plod mračnih misli ili crne mašte. Na svoj način Kafka samo ponavlja ono što se nalazi na prvim stranicama Biblije, u prvih jedanaest poglavlja. Bog je stvorio čovjeka, stavio ga u svoj svojoj ljubavi i naklonosti u edenski vrt, darovao mu sve što se može zamisliti, sve može uzimati i u svemu uživati, osim s dva stabla nasred Vrta. To bi trebao biti podsjetnik čovjeku, nisi ti sve to stvorio, sve ti je darovano, moraš biti zahvalan svomu Tvorcu.
Ali, čovjek sumnja u Božju dobrotu. Na nagovor Zmije dvoji on da je Bog istinski dobar, stoga se želi vinuti do toga da bude nesporni gospodar svega. Poslije prekršaja i grijeha taj se predivni vrt bez povjerenja u Boga pretvara u dolinu suza. Sve ono što je Bog tako divno povezao puca i trga se. Čovjek se usmjeruje protiv Boga pa se nakon pada pred njim krije, od straha. Stid ga je samoga sebe i Boga, prekriva svoj stid smokvinim lišćem. Suočen s krivnjom, čovjek se okreće protiv žene, krivi nju, a ona krivi i muža i Zmiju.
Rajska prvotna idila, čar zajedništva, ispunjenost života, pretvara se u pohlepu i logiku moći, nadmoći. Odsada će u znoju priskrbljivati sebi svoj svagdanji kruh, žena će u mukama i trudovima rađati. Polja će mu biti obrasla korovom, trnjem i dračom, novi život dolazi na svijet u mukama rađanja. Jedan će sin ubiti drugoga, bratoubojstvo na početku povijesti. Zlo i nasilje šire se poput lavine ili stepskog požara. Lameh se osvećuje sedamdeset i sedam puta (Post 4,24)! Nakon svih zala i nevolja, nakon općega potopa, imamo ritardando, kratko usporavanje, a potom slijedi gradnja Babilonske kule te opće rasulo. Taj titanski, gigantski pokušaj dosegnuti Nebo te osigurati život bez problema i muke, bez straha, svršava u pomutnji jezika tako da se ljudi više ne razumiju.
Kad sagledamo sažeto tih nekoliko početnih poglavlja Knjige Postanka, nije li nam zorno jasno da se danas nalazimo u gotovo istovjetnoj situaciji. Izravno ili neizravno, svejedno. Što nam nude naši televizijski zasloni na svjetskoj razini? Upravo tu pomutnju, nesnalaženje, nerazumijevanje. Nije li očevidno da se danas odvija svjetski rat. Sviju protiv svih, ali i protiv ovoga nevidljivoga virusa. Svi se digli na noge. A kako stvari stoje u malome, u našem mikrokozmosu, u obitelji? U svagdanjem životu? Gotovo slična ili identična situacija. Posvuda. Kao da je nebo zauvijek zatvoreno. Zemlja je nalik jednom velikom koncentracijskom logoru, upravo u vrijeme ove pandemije koja hara svijetom. Lockdown, zatvaranje jednih pred drugima, strah jednih od drugih, nema rukovanja, maskiramo se, ne prepoznajemo se pod maskama. Nekima taman dobro došlo!
Prepuna je zemlja krivaca, nastanjena je zlikovcima. Stoga možemo reći kako je Kafka imao pravo. Naše svagdanje iskustvo dokaz je da je u pravu. Čovjek je bezimen, izgubljen u svemiru, i pitamo se, gdje je izlaz iz toga začarana kruga? Nebo je zatvoreno, dok je jedan drugi židovski pisac, Franz Werfel, napisao roman „Pronevjereno Nebo“. Čovjek može izigrati i pronevjeriti Nebo nakon što je Isus Krist ponovno otvorio pristup Ocu.
Slično stanje opisuje i sveti Pavao u Rimljanima. „Svi su doista sagriješili i udaljeni od slave Božje. Opravdani su besplatno, Božjom milošću, po otkupljenju u Kristu Isusu“ (Rim 3,23.24). Riječ je o grijehu, o usudu, koji visi nad čovjekovim životom kao prokletstvo, svatko se osjeća krivcem, u svome biću odvojen od Boga. Isus preuzima na sebe to prokletstvo odvojenosti od Boga i u svome životu. Nije poznavao grijeha, ali je zbog nas postao grijehom, otišao na križ, da bi nas pomirio s Ocem, da bismo bili Božja pravednost u Isusu (usp. 2 Kor 5,21).
Kafka je još uvijek u Starom zavjetu, nije prešao prag Novoga, u Isusu Kristu. On je u pravu na svoj način, ali Isus Krist i njegova Radosna vijest govore drugim tonalitetom. Ivan na Jordanu krštava ljude da im se oproste grijesi, da mogu stupiti u novo doba koje počinje s Isusom Kristom, nad kim se otvara Nebo i odzvanja Očev glas.
Isusu je cijeloga života stalo do čovjeka, pojedinca, koji je okovan grijehom, zlim usudom, koji poput prokletstva ili Damoklova mača visi nad čovjekovim životom. Čovjek je osuđen osjećati se krivcem i krivim, srljati iz krivice u krivicu, u svojoj dubini i svojim korijenima osjeća se on odvojenim od svoga iskona. Htio bi natrag u Eden, ali mu je put zapriječen. Isus u svome nastupu otvara nebo, on je ljubljeni Očev Sin, Božje Dijete. Ima on svoje jasno poslanje od Oca u svijetu koje mu je ispuniti. Pomiriti nebo i zemlju, Boga i čovjeka, u svome tijelu, na križu. Rođenje u jaslama samo je uvertira u Isusovu pasiju, završnicu na križu. Isusu ništa nije previše, jer je u biti sama Ljubav.
Boravi Isus u samoći i pustinji, s divljim zvijerima, kao nekoć Izraelci. Pustinja je mjesto kušnje i provjere vjernosti, ustrajnosti. Čovjek se upravo u pustinji izlaže svomu pozivu i poslanju. Mogli su Izraelci, kako govori knjiga Ponovljenoga zakona, za kojih desetak dana prijeći od Sinaja do Obećane zemlje, prečacem, preko pojasa Gaze, ali je trebalo četrdeset godina kušnje i suočavanja s izazovima života. Zašto? Jer su one uhode ozloglasili Obećanu zemlju koja navodno proždire svoje pučanstvo. Nisu položili ispit vjernosti i stoga su svi pomrli u pustinji da bi naraštaj koji se rodio u pustinji, koji nije iskusio ropstvo u Egiptu, prešao Jordan u Obećanu zemlju.
Uvijek iznova šalje Gospodin svoj narod u tu ognjenu peć kušnje preko osvajača, Babilonskoga sužanjstva, neslobode, pokorenosti sa strane tuđina. Isus se suočava sa zlom i Zlim – i pobjeđuje. Ono u čemu je njegov narod toliko puta posrnuo, pokleknuo, ostaje on vjeran, prokušan, kušan u svemu kao i mi osim grijehom (Heb 4,15). Jer u čemu je iskušan trpio, do kraja se izlažući Napasniku, može iskušavanima pomoći, veli isti spis.
Iskusio je Ljubav pa je trebalo u pustinji iskušati, drži li i nosi li ili ne nosi ta Ljubav. Ljubav je odnijela pobjedu pa je stoga mogao živjeti s divljim zvijerima koje su osjetile nadnaravnu silu u Isusu. Pojedini svetci znali su živjeti s divljim zvijerima, krotiti ih. Primjerice sveti Franjo Asiški ili ruski svetac sveti Serafim Sarovski. Očituje se tu iznova rajsko izvorno stanje. Nebo nije više zatvoreno. Ponovno je uspostavljeno međusobno zajedništvo stvorenja. Mesijansko vrijeme o kome zbori prorok Izaija (11, 6-9). Nakon izgona iz Edena kerub je s isukanim ognjenim mačem priječio povratak u Eden, ovdje mnoštvo anđela služi novomu Adamu, Sinu Božjemu u pustinji. Slike koje govore koliko je snažna Ljubav kao pokretač svemira.
Isus je jasan u svojim zahtjevima. I neumoljiv. Kraljevstvo je Božje poput blaga skrivena na njivi, poput bisera za kojim se traga. Tko želi biti njegov učenik, mora se odreći samoga sebe, uzeti svoj križ i slijediti Isusa (usp. Mt 16,24). Nema milosti ni kršćanstva po jeftinim cijenama; nikada ono nije bilo na rasprodaju. Iziskuje ono od pojedinca odricanje i samokontrolu, vjernost i predanje. To je put do ispunjena čovještva, poglavito u zajednici i obitelji. Postoji ne samo sreća u nesreći, nego sreća kroz nesreću, zrela, pročišćena, preobražena sreća. Sreća ljubavi i u ljubavi. Ne u osjećajima, nego u životnom zalaganju za druge, za ono što je istinito i dobro.
Gore spomenuti židovski pisac F. Werfel koji je pred nacistima pobjegao preko Pirineja i Portugala u Ameriku boravio je godinu dana u Lurdu te se zavjetovao Gospi – kao Židov – da će ako uspije pobjeći pred nacistima romansirati narativ o Lurdu i Bernardici. Došav sretno u Ameriku održao je zavjet i napisao je Bernardičinu pjesan, koja je već 1942. prikazivana u američkim kinima. Svoje posljednje djelo naslovio je Zvijezda nerođenih, utopijski roman. U njemu Werfel putuje u budućnost, u svijet u kome nema patnje ni boli. U kome su sve želje ispunjene. Sve što čovjek zamisli, ostvaruje se. Čovjek doživljava biblijsku starost, smrt je izgubila svoju strahotnost. Tko želi prijeći s ovoga svijeta, zapućuje se u „zimski vrt“, u kome bezbolno odlazi s ovoga svijeta.
Živimo u doba postmoderne. Značajka toga duhovnoga stanja jest da sve ironizira, kritizira, svemu uzima izvorni sadržaj, da sve poput kiseline rastače svojom destruktivnošću, dekonstrukcijom. Čini se ponekad da je postmoderni duh kritika u trenutku svoga definitivnoga trijumfa kritika kojoj je sve teže biti kritična jer je sve što je običavala kritizirati zapravo razorila. Srušila. (Z. Baumann).
Pitamo se, nismo li u svojoj dekonstrukciji svega dospjeli već u taj stadij, u doba bezbolne smrti, eutanazije koja je u nekim državama čak i ozakonjena u parlamentima. Čovjeka obuzme jeza kako su se brzo obistinila predviđanja jednoga pisca. Nije bio katolik, bio je na pragu da se krsti. Jedno je jasno, kaže autor. Takav svijet ne će dobro svršiti. I ne može. I zaključuje pisac, židovstvo i Katolička Crkva jedine su dvije moći i sile u svijetu koje se mogu suprotstaviti globalističkoj unitarnoj kulturi, njih ta suvremena globalizacija ne može u sebe asimilirati. Postoji smrt, postoji križ. Križ ima svoje lice, Isusa Krista. Život znači prihvatiti križ i s njime onoga tko je na njemu. Nebrojeno je mnoštvo išlo tim putem. Mi smo na redu. P(r)ozvani smo.
Naučimo nešto iz Isusova boravka u pustinji, suočavanja sa Sotonom, blizine nebeskih duhova. Nakon tih iskustava mogao je nastupiti i reći – kraljevstvo je Božje nastupilo. Ono nije poruka, ono je osoba, ono je oganj koji Isus oko sebe širi, kojim zapaljuje, pa i otpor na koji nailazi. On se mora suočiti s vodstvom svoga naroda, Herodom, rimskom okupacijskom silom, s cijelim Izraelom komu je poslan. Mora očitovati autentičnost svoje osobe, mora pokazati svijetu iskvarene i krivotvorene religioznosti, primitivnih emocija, strahova, taktiranja, brutalne sile, novo, božansko i istinsko ljudsko lice. Koštalo ga je to života. Biva nemoćan, izručen, s njime čine što hoće i na kraju ga razapinju kao buntovnika. Ali upravo ta nemoć otvara nove dveri, otvara Nebo, jer Sin je čovječji uskrsnuo od mrtvih. I pokazao svima kao bljesak munje za što je čovjek stvoren. Otvorio nebeske dveri svima.