NE MOŽEMO BITI KAO PAVAO, ALI MOŽEMO SVJEDOČITI I IZGARATI ZA GOSPODINA…

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Sjetimo se ponovno svih koji su bolesni, koji su u novije vrijeme zahvaćeni ovom pandemijom. Sjetimo se svih koji su na respiratorima, na kisiku, koji hvataju posljednjim snagama dah života, upravo kao davljenici koji se hvataju za zadnju slamku. Gospodina molimo da im bude u pomoći, da ih njihov anđeo na napušta, da mogu podnositi svoje nevolje i muke zajedno s Isusom. Sjetimo se – tko je bio pod Isusovim križem. Samo nekolicina najvjernijih uz njegovu Majku, ali i vojnici koji su čuvali stražu,  promatrali ishod svega da mogu javiti Pilatu. Ali je jedan, vidjevši kako je Isus izdahnuo, samo uzviknuo: Doista – ovaj čovjek bijaše Sin Božji. Otelo se to poganinu iz usta, nije mogao ne priznati, tu je nešto neobično, božanski veliko, nadnaravno. Tako biva kad čovjek promatra nepokvarenim očima, očima koje nisu zamagljene zavišću, mržnjom, koje su tražile Isusovu krv. Jer, i sami Pilat priznaje kako je Isus iz zavisti i mržnje njemu predan. Nisu znali, nisu imali nikakvih dokaza za njegovu krivnju, nego su samo urlali –  Razapni ga, Razapni ga! To je linč, to je masa koja hoće krvi, koja želi žrtvenoga jarca na kome može istresti svoje frustracije. I saprati sa sebe krivnju. “Krv njegova na nas i djecu našu”. Znamo, ta ih je krv stigla upravo od onoga koga su prizivali i na koga su se prizivali, od cezara iz Rima.

Bitno je i za nas susresti se s Isusom. Na putovima života. Moguće je to ako čovjek žudi, ako čovjek nije zadovoljan sa sobom i svojim životom. Danas je blagdan Obraćenja svetoga Pavla.  Toliko je to bitan događaj u ranoj Crkvi, da imamo u Djelima apostolskim cijela tri poglavlja o tome događaju na putu u Damask. Najprije u devetom poglavlju izvješćuje Luka kako je Pavao s vjerodajnicama od velikih svećenika pošao u Damask i ondje je susreo Gospodina koji ga je oborio na tlo i pitao – Zašto me progoniš? Tko si ti? Isus Nazarećanin. Potom je došao u Damask i ondje ga je neki Ananija krstio i spale su mu ljuske s očiju. Dotle je bio oslijepio. Krštenje kao prosvjetljenje, kao otvaranje očiju za Isusa Krista. A onda drugi put izvješćuje Luka kako se Pavao brani pred Židovima koji su ga htjeli rastrgati u Hramu. I ondje navodi taj događaj iz Damaska. I treći put, kao utamničenik, pred Festom te kraljem Agripom i Berenikom iznosi svoju apologiju, svoj kratki životopis, svoje iskustvo Isusa Krista. To je u Djelima apostolskim.

A u svojim spisima navodi Pavao više puta kako je Gospodin njega odabrao, kako je bio nedonošče među apostolima, kako je progonio Crkvu Božju, kako mu se Gospodin smilovao, kako je i on “vidio Gospodina Isusa”, kako ne može pobjeći od svoje službe, kako mu je to sudbina. Jednom riječju,  ključni događaj u ranoj Crkvi – Pavlovo obraćenje te njegovo djelovanje među poganima. Sretna Crkva zbog ovoga svetca i najvećeg misionara i evangelizatora. Zahvalimo Gospodinu i molimo ga da i nas upotrijebi na svoj način za svoje djelo u svijetu. Ne možemo biti kao Pavao, ali možemo svjedočiti, izgarati za Gospodina – ljubiti Gospodina kao što je to činio Pavao. Pa da možemo i mi s njime reći – dobar sam boj bio, trku dovršio, vjeru sačuvao i  sad mi predstoji vijenac, kruna – koju dobivaju oni koji pobijede u trkalištu. Hvala Gospodinu za ovoga velikana i orijaša naše vjere.

*******

Gospode, o Licem svojim me zakloni

I tašt svjetski šum će šumit utaman,

Daj mi ljubav svoju, milost mi nakloni

Samo ovaj dan.

(Sv. Mala Terezija)