DUHOVNA MISAO

KRISTOVI UČENICI U “LOCKDOWNU”

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

HVALJEN ISUS I MARIJA!

Sretan i blagoslovljen početak novoga dana. Ponedjeljak je, početak novoga dana i tjedna. Neka svaka naša misao, riječ i djelo   po Gospodinu započne i po Gospodinu se dovrši. Sve zavisi od Božjega blagoslova (Nijemci bi rekli: Am Gottes Segen ist alles gelegen). Zahvalimo za minulu noć, za jučerašnju euharistiju. Zahvaleći lijepu vremenu, suncu, hladovini, ovdje u Međugorju bilo je veliko mnoštvo vjernika, hodočasnika, iz cijele Hercegovine, nešto je bilo iz Dalmacije a i iz Bosne. Što bi bilo da nije ove pandemije? Ali hvala Bogu da čovjek traži Boga i u ovoj nevolji, da ljudi traže sakrament pomirenja. Da pristupaju u velikom broju na ispovijed.

Što je ispovijed? Trenutak kad čovjek izlazi iz svoje tamnice, iz svoga osobnoga zatvora u koji se zatvorio. Grijeh nas zatvara u nas same, grijehom i nakon grijeha bježimo od sebe i ljudi. Upravo kao i Adam kad je sagriješio. Sakrio se. Strah ga. Strah ga čina koji je počinio, strah ga i Boga, strah ga kazne. Treba doći netko sa strane da nam kaže, ne boj se, ja sam tu, ja sam za tebe umro. To nam govori Isus u svakoj ispovijedi. Tu nam se oprašta. Gospodin je oprostio Adamu ali da ne bi posegnuo za drugim stablom, stablom života, morao je napustiti prostor u kome je dotada živio. Tako je i s nama.

Sjetimo se one scene iz Petrova života. Veliki je četvrtak, on se prsi kako će za Gospodinom i u samu smrt. A Gospodin mu pretkazuje da će ga za sat-dva vremena triput zatajiti, da ga uopće poznaje. Petar se kune i preklinje, ali Isus ostaje pri svome. I pred običnom sluškinjom je pokleknuo. Ne želi se priznati Isusovim učenikom, ne želi reći niti priznati da ga uopće poznaje. I kad je po treći put rekao da ne poznaje Gospodina, u tom trenutku pogađa ga Gospodinov pogled. Pogled koji prašta, koji je samilostan, koji zna za Petrovu bijedu i nevolju, duševno stanje. Pogled je to ne koji ne osuđuje, koji mu utjeruje krivnju – lažac si itd. – nego pogled koji prašta. Isus Petra ne optužuje, Petar se ne mora braniti, ne mora se ispričavati. Doživio je oprost koji ne može podnijeti nego mora briznuti u gorak plač. Plač zbog izdaje, zataje.

Ovdje ne prethodi pokora oprostu, ne prethodi ispovijed grijeha, nego je oprost preduvjet da čovjek čini pokoru. Petar briznu u plač zbog činjenice da ga Gospodin pogledom nije osudio.  –  Koliko puta iskusim upravo to u ispovjedaonici da osobe nakon priznanja grijeha briznu u plač. Doživjele su nutarnje uskrsnuće, oslobođenje od tereta grijeha, novi život. Mogu udahnuti punim plućima, nema više knedla u grlu ni stiskanja u grudima, kao kod bolesnika koji su oboljeli od ove pandemije te se bore za zrak. Upravo se to može doživjeti u ispovjedaonici. Osoba se bori za zrak, i kad prodiše, onda je presretna i brizne u suze, plač. To je milost oprosta, to je dar novoga života. to je dar Uskrsloga. Jer Uskrsli je one večeri kad su bili učenici u “lockdownu” ušao među njih, zaželio Mir, udahnu Duha Svetoga te mogućnost i dar oprosta grijeha. Kolika milost za nas da imamo još uvijek mogućnost, da imamo svećenika!

Jučer bijaše nedjelja Dobrog pastrira. Pa molimo Gospodina da nam podari istinskih pastira koji će nas hraniti pravom hranom – Isusom Kristom. – A danas se Crkva sjeća sveca naših dana Rafaela Arnaiza Barona, Španjolca, trapista, koji je živio samo 27 godina, ali ga je papa Benedikt dao kao uzor mladima i proglasio svetim. Pisao sam članak o njemu – naslovio ga njegovim riječima “Tvomu se Rafaelu žuri”. Upravo prema onoj pjesmi – “Mojoj se duši žuri”. Vrijedi upoznati se s tim svecem naših dana!

 Pročitaj: SUVREMENI SVETAC I MISTIK  RAFAEL ARNAIZ BARON

 

 

 

14 komentara

Zanima nas Tvoje mišljenje!