DUHOVNA MISAO

RAZMIŠLJANJE UZ BOŽIĆ: ČOVJEČE, NE BOJ SE SVOGA BOGA!

 

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

 

Najsažetija slika sadašnjice bila bi: Zemlja kao veliko gradilište. Gradilište neizvjesne budućnosti i surove sadašnjice, gdje su, s jedne strane, sukobljeni raskoš i preobilje, tehnička savršenost i zasićenost, a na drugoj strani siromaštvo, glad i mučni rad, nezaposlenost, svagdanje brige i problemi. Ovih dana i sveprisutna pandemija koja odnosi živote, pojačava strah i siromaštvo. Na sve strane neodsanjani snovi, oceani bijede. U vječitom požaru nepravde, posvuda napor u kojemu se ide iz jedne propasti u drugu.

Ljudi poput preplašene djece izvikuju svoj strah, svoje želje i očekivanja u noć. Vapiju za pomoć, viču u noći, ali čuju samo jeku vlastitih riječi: Zašto, kako, dokle ovo zlo, kad će nam svanuti sunce, kad će zora i jutro, jednom napokon? Jonesco, pisac i dramatičar, tvorac apsurdnog kazališta, veli da svoje riječi upućuje u ‘prenapučenu pustinju’ iz koje nema izlaza. On veli kako ne vjeruje u savjest čovječanstva. Nema zajedničke savjesti, nema istih mjerila, nema zakona i prava koji bi jednako vrijedili za sve. Mali su narodi samo lakmus papir na kojima veliki, a zapravo ti su veliki vrlo sićušni u svojim postupcima i moralu, isprobavaju svoje interese i nemoralne ciljeve. Jer, što je drugo danas taj zapadni svijet ako ne zbir razuzdanih požuda i potrošnje, gdje je moguće u svako doba kupiti sve.

Istočni grijeh u suvremenoj literaturi jest biti rođen. Tu započinje čovjekovo pravo zlo, svi križevi i golgote. Djela suvremenih pisaca prosvjed su protiv rađanja i bivovanja. Jednom riječju, protiv života. U takvoj situaciji mi na Božić, u božićnoj noći, naviještamo suprotno. U situaciji u kojoj sve svršava u tami noći, bezizlazja, očaja, beznađa, apsurda, betlehemska nam se noć nudi kao nada čovječanstvu. Marija, trudna po Duhu Svetome, zapućuje se u Betlehem zajedno sa zaručnikom Josipom, na magaretu, ukazom cezara Augusta. Netko je pod sliku Marije na magaretu potpisao: Bila je savršeno lagana. Nije imala nikakva drugog tereta osim nade za čovječanstvo u svome krilu. Bremenita, trudna Nadom, Spasenjem, Smislom. Riječ postala Tijelom. Onaj se Logos iz grčkoga dade prevesti i sa Smisao, tako da se može reći i kako je Smisao, Spas, Nada, Sreća postala Tijelom, kako su se utijelili u Djetetu iz Betlehema. Betlehemska noć kao noć u kojoj se rađa nada i smisao svijeta. I danas nam je poželjeti od srca tu Marijinu plodnu lakoću, svakomu od nas. Biti plodan, bremenit, oplemenjen nadom. Biti nada čovječanstvu. Biti bez ikakve druge želje, osim da se to Dijete u nama rodi, što prije, na čudesan način, kao čudo za svijet i na vlastito udivljenje.

Rasterećeni od svega, bremeniti čežnjom onih koji u sebi nose puninu Tajne – utjelovljene Riječi – koja i danas može promijeniti tijek povijesti ako zasja u noćima naših života. Jer Svemir nije izvan nas, on je zgusnut u nama. Jednako i Nebo. Nije izvan nas, u nama je. Treba samo skinuti mrene s očiju srca, promatrati sve očima djece, diviti se kao oni i onda će nam se otkriti Tajna. U nama i oko nas. Da bi čovjek danas kao vjernik ili posjetitelj ušao u baziliku Isusova rođenja u Betlehemu, on se mora duboko sagnuti i u sagnutu položaju unići kroz uski, mali, niski otvor. Bez ikakva tereta, prtljaga, bilo na sebi ili pored sebe. Čovjek mora fizički stupiti rasterećen od svega u taj sveti prostor, na mjesto gdje se Isus rodio. Da bi se vidjelo ono Dijete, mora se postati dijete i malen kao dijete. O tome će kasnije Isus jasno zboriti. Koliko li moramo toga sa sebe odbaciti da bismo mogli kao djeca stupiti pred Dijete?

Čovjek ubija svoje djetinjstvo da bi se onda cijeli život mučio oko toga kako mu se povratiti. Ona vanjska simbolika ima i nutarnju poruku: Biti od svega savršeno rasterećen, imati samo jedno na pameti: Pozvan sam biti nada nakon susreta s utjelovljenom Nadom u Isusu. Svako je dijete koje se rađa nada svijetu, vjera u život. Nakon ovih i ovolikih ubijanja, pogibija, zbog boljega sutra, jedini nam je izlaz upravo u djeci. Ona su jamstvo budućnosti i sretnoga sutra nakon ove apokalipse. Kroz uska vrata majčina krila dolazimo u ovaj život, jednako kroz tjesnac smrti idemo iz ovoga života u novi. U tim graničnim područjima našega života odvija se i rađanje novoga čovjeka, prema slici utjelovljenoga, prema slici Sina Božjega. Iz tame i iz noći, na svjetlo, u obećani život koji se rađa i svijetu zasja u betlehemskoj noći.

To je pravi život. A Isus je već u svome rođenju u mnogima ubijen. Međutim, što je ubojitije oružje i sila koju ljudi izmišljaju da bi osigurali svoju nadmoć nad drugima, da bi osigurali svoju prevlast i zaštitili sebe, to je čudesnije ovo rođenje u Betlehemu. Nepovjerenje je značajka današnjeg čovjeka, svih onih sila koje misle da drže konce povijesti u svojim rukama. Nepovjerenje, nevjerica, sumnja, to je ono što đavao šapuće u uši ljudima.

Bog započinje svoj hod u povijesti s povjerenjem. Bog vjeruje, on se povjerava. Povjerava se da bismo se mi njemu povjerili, a onda jedni drugima. Mi smo na početku trećega tisućljeća. Nespokojni smo. Zbivanja su puna neizvjesnosti, pomućenih duša, lutanja i zamka. Potresa nas osjećaj epohalne krize. Proročanstva su zloguka i puna apokaliptičke tjeskobe. Međutim, na našem Nebu uspinje se nova Zvijezda. U Betlehemskoj štali opet se rađa Dijete i njegov svijet u svojoj vječnosti. Nama poručuje jedno: Čovječe, ne boj se, ne boj se svoga Boga. I Božić je dan kad nestaje straha, kad nestaje međusobnog straha i nepovjerenja. Zato neka s Božićem u našu patnju i tjeskobu, uniđu čistoća i njezina vječnost, neustrašiva veličina duše koja slijedi svoju zvijezdu, Isusa Krista, u svim trudovima i nastojanjima. Treba nadoliti ulja u svjetiljku vjere. Isus će za javnog djelovanja jasno reći da je nemoguće unići u kraljevstvo Božje ako se ne postane kao dijete. Zato treba pokušati djelovati kao Bog: Najprije postati čovjekom!

Pronađen je natpis iz 9. godine prije Kristova rođenja: “Ovaj dan, rođendan kralja, podario je cijelome svijetu novi izgled. Svijet bi propao da danas nije u rođenome svim ljudima zasjala zajednička sreća. Pravednost koja vlada nad svime, ispunila je toga čovjeka takvim darovima, šaljući ga nama i onima iza nas kao spasitelja. Sve će ratove okončati, sve predivno urediti. Rođendan Boga je za svijet početak radosnih vijesti svijetu”.

Poruka je Božića jasna: Ne spasava čovjeka ni svijet čovjek koji se pravi Bogom, nego Bog koji postaje čovjekom. To je najveća istina našega Božića. Gdje je središte, centar? Središte je ondje gdje žive oni rubni. Njima ide Bog.

To je naša božićna zbilja, a ujedno i nada. Božić je uvijek vjera u pobjedu života a ne smrti, ljubavi a ne mržnje, dobrote a ne osvete ili zloće. Neka nas to ispunja ovih sretnih dana kad vjerujemo u konačnu pobjedu ljubavi, mira i radosti.

Zanima nas Tvoje mišljenje!