Poruka tjedna

“Instant” kršćanstvo


Čovjek koji živi u gradu i povremeno ode na odmor ili izlet negdje na farmu ponekad misli da može biti poput onih ljudi koji već godinama žive na farmi i od nje žive. Dođe u neko pitoreskno mjestašce ili seoce, upozna se s lokalnim znamenitostima  i kuhinjom, susretne pokojeg farmera i s njim pođe raspravljati o ljepotama i privlačnostima farmerskog života. Pri takvom razgovoru uvijek će vam upasti u oči izgled farmera i čovjeka koji je došao na odmor u želji da postane farmer. Čovjek koji cijeli život živi na farmi i od nje drugačije izgleda, drugačije se ponaša i drugačije gleda na stvarnost od „instant“ farmera koji smatra da je tjedan dana odmora u nekom „netaknutom zelenilu“ dovoljno da postane farmer i živi od plodova svoga rada. Brzo se ispostavi da „instant“ farmer ne zna baš puno o načinima farmerskog života, načinu upravljanja stokom i domaćim životinjama, načinu navodnjavanja i ubiranju plodova kada za to dođe vrijeme. Brzo se razočara i odustane od farmerskog života svjestan da su potrebne godine rada, napora, iskustva i strpljenja kako bi se bilo u pravom smislu riječi farmer koji živi od plodova svoje farme.

Fenomen „instant“ odluka, promjena života, promjena ideja, načina razmišljanja nije zaobišao ni kršćanstvo. „Instant“ kršćanstvo kao simpatično-površni emotivni stav prema nekim ozbiljnim načinima kršćanskog života je pojava poput „instant“ farmera na godišnjem odmoru. Pojavu „instant“ kršćanstva susrećemo povremeno kod onih kršćana koji se često dive redovničkom životu i životu u samostanu. Dok promatraju i dive se omanjoj grupici redovnika ili redovnica koji već nekoliko destljeća žive svoje redovništvo, „instant“ kršćani misle da je dovoljno turistički obići neki samostan, malo proćaskati s redovnicima i redovnicama kako bi sebi umislili da su ne samo sposobni za takav vid kršćanskog života, nego ponekad misle da su i na njega pozvani.

„Instant“ kršćanstvo je pogled iz udobnosti i komfora na određeni oblik života koji se također čini udobnim i komfornim. Kao što „instant“ farmer smatra da je velika farma i puno zelenila ugoda i komfor, tako i „instant“ kršćanin tišinu, hladovinu samostana smatra ponajprije ugodom i komforom. „Instant“ kršćanstvo se vodi osjećajem kršćanina iz stanja u kojem se on trenutačno nalazi u odnosu na stanje koje mu se čini ugodnim i komfornim. Iz tog motiva kršćani koji žive u većim sredinama uz puno gužve i buke odlazak u samostan ne vide kao poziv, nego kao bijeg od galame u tišinu i mir, zanemarujući dimenziju svetosti i težine poziva koji promatraju prije svega kao ugodu i komfor. Kao što se „instant“ farmer razočara nakon nekoliko dana teškog rada i ranog ustajanja na farmi, tako se i „instant“ kršćanin razočara nakon nekoliko dana tišine i mira koje on pogrešno interpretira kao „dosadu“ samostanskog života.

„Instant“ kršćanstvo se ponekad opisuje kao kršćanstvo „na brzinu i odmah“, ali njegova primarna odlika nije brzina nego ugodnost i komfor određenog oblika kršćanskog života koji čovjek želi bez prethodne ozbiljnije pripreme i rada. Kada bi nešto bilo „instant“, a loše i negativno, nitko to ne bi želio i svatko bi to odgađao. Nitko ne želi „instant“ bolest, neuspjeh, poslovni krah, iako se tu i tamo događa, ali se svi protiv tih negativnih pojava svojski bore želeći ih odgoditi. Želimo nešto odmah i na brzinu, odnosno „instant“, jer mislimo da će nam to povećati ugodu i unaprijediti naš komfor, zadovoljiti sve naše želje i zadovoljstva.

Odatle je „instant“ kršćanstvo zapravo „nestrpljivo“ kršćanstvo utemeljeno površno na ugodnosti i komfornom životu koji se što prije želi posjedovati. Tako bi se u određenom obliku kršćanskog života željelo preskočiti sve prethodne zahtjeve i obveze i pravila i odmah prijeći u, recimo, samostansku hladovinu i mir, ili bi se odmah željelo prijeći na mjesto župnika u dobroj župi, ili zauzeti dobru poziciju moći u crkvenoj hijerarhiji.

„Nestrpljivo“ kršćanstvo za svoju temeljnu karakteristiku ima fenomen „privremenosti“, koji se aktivira u trenutku kada ugoda i komfor određenog oblika kršćanskog života prestane. S obzirom da su u bilo kojem obliku ljudskog života ugoda i komfor privremeni, bez obzira na sve prednosti, „privremenost“ kao fenomen ne dopušta ozbiljnije i trajnije vezivanje uz neki ozbiljan oblik kršćanskog života. „Privremeno“ kršćanstvo u kojem se kršćanski život živi u razdoblju komfora i ugode, a odbacuje i napušta kada to dvoje prestaju, direktna je posljedica „nestrpljivog“ kršćanstva koje ozbiljne oblike i obveze specifičnog kršćanskog života vidi samo kao izvore ugode i komfora s čijim nestankom prestaje i interes za specifičan kršćanski život.

„Nestrpljivost“ i „privremenost“ su fenomeni postmodernog svijeta koji spojeni zajedno generiraju ono što nazivamo „instant“ fenomenima gdje se nešto mora imati i posjedovati odmah, sada i na brzinu (nestrpljivost) i mora se posjedovati dok traje ugoda i komfor (privremenost). Ova dva fenomena ljudskog iskustva ušla su i zahvatila i određene oblike kršćanskog života i življenja, gdje se specifični oblik kršćanskog života bira „privremeno“, dok traju ugoda i komfor, s namjerom da se donekle uživa, dok se „ne pronađe nešto bolje“, ili dok ugoda i komfor ne prestanu i nestanu. „Instant“ kršćanstvo je dijete „nestrpljivog“ i „privremenog“ kršćanstva koje kršćanski život ne smatra nečim nužno trajnim, nego nečim što traje dok postoje „ugodno“ i komforno“ kao temeljne odlike takvog života. Čim prestane biti ili „ugodno“ ili „komforno“ ili oboje, traži se nešto bolje ili se trenutačni kršćanski oblik života razočarano napušta kao neplodan, jer nije generirao dugotrajnu „ugodu“ i „komfor“.

Tako  se „instant“ kršćanin poput „instant“ farmera  divi nečijem životu, strpljivosti, ozbiljnosti i „nestrpljivo“ želi taj život i za sebe, ali pod uvjetom da ne mora proći sve one elemente koje je prošao onaj kome se divi. Poput „instant“ farmera koji bi za tjedan dana godišnjeg odmora želio postati strpljivi i marljivi farmer, kao onaj koji već destljećima mukotrpno radi na svojoj farmi, i „instant“ kršćanin bi odmah htio biti šutljivi redovnik od osamdeset godina kojemu svi dolaze po duhovni savjet, jer je poznat kao jako duhovan čovjek i izvrstan ispovjednik, ali ne bi želio živjeti samostanskim životom cijeli život, niti bi želio proći sve obveze, faze i zahtjeve koje je morao proći stari redovnik kojemu se divi.

Kao što su farme i sela postale izvor divljenja i udivljenja „instant“ farmera koji s turističkim brošurama obilaze „divlja zelena polja“ i farme, misleći da su time stekli titulu farmera, tako su i samostani postali izvor divljenja i udivljenja „instant“ kršćana koji su obilaskom samostana i samostanskog muzeja i ćelije nekog svetog redovnika, nadahnuti privremenim osjećajem svetosti, pomislili da su postali redovnici i redovnice. Bilo koji oblik ljudskog života u bilo kojem socijalnom statusu osuđen je na neuspjeh ako je taj oblik života „privremen“ i ako ga se želi odmah i na brzinu, odnosno „nestrpljivo“. Takav oblik života generira „instant“ brakove, muževe, supruge, obitelji, djecu, pirijateljstva, poslovne odnose. I kao posljedicu stvara veliki broj razočaranja u različite oblike života među ljudima od braka do firme.

Kršćanski život uz sve svoje pozive na onostranost osuđen je na neuspjeh ako ga čovjek izabire „nestrpljivo“, želeći ga odmah i na brzinu, i generirat će „privremenost“ kao svoju prirodnu posljedicu, što će stvoriti „instant“ kršćanina koji će razočarano napustiti kršćanski oblik života upravo jer ga je želio „nestrpljivo“, bez potrebnih zahtjeva i obveza, pretvarajući ga u nešto „privremeno“. Ta pojava „nestrpljivosti“ i „privremenosti“ određenog oblika kršćanskog života sve je prisutnija i opipljivija u skoro svim sferama kršćanskog života, gdje ponekad ugoda i komfor igraju presudnu ulogu u shvaćanju i poimanju kršćanskog života koji se izabralo.

Fenomeni „nestrpljivosti“ i „privremenosti“ kao fenomeni ljudskog iskustva ne mogu olako ići i često idu protiv  fenomena i iskustva Boga koji ne mijenja mišljenje, koji je trajan, vječan i nepromjenjiv i ne mijenja prečesto svoje zahtjeve prema kršćaninu i njegovu životu, nego se često drži odavno zacrtanih pravila koja postoje još od vječnosti. Bog koji s vremena na vrijeme možda promijeni malčice i mišljenje, ali u vrlo maloj i beznačajnoj stvari, i to nakon dugotrajnog promišljanja i razmišljanja, nije u skladu sa slikom „nestrpljivog“ i „privremenog“ Boga, koji bi trebao biti „instant“ Bog koji mijenja svoja pravila i zakone u skladu s brzinom kojom „instant“ kršćanin mijenja svoja očekivanja, pravila i zahtjeve u odnosu na kršćanski život koji je izabrao.

Tko tu treba biti razočaran, Bog koji ne želi biti „privremen“, „nestrpljiv“ i „instant“ Bog, ili „instant“ kršćanin čijoj se „nestrpljivosti“ i „privremenosti“ Bog ne želi prilagoditi jer na raspolaganju ima cijelu vječnost? Nije mu stalo do toga da bude „nestrpljiv“ i „privremen“, stalo mu je do toga da kršćanin ozbiljnije i strpljivije razmišlja o kršćanskom životu koji želi živjeti, pa čak i ako se ne odluči na kršćanski život, da barem ta odluka ne bude „nestrpljiva“ i „privremena“, nego promišljena i ozbiljna.

Osim što Bog ne voli „mlake“, sumnjamo da voli previše „nestrpljive“ i „privremene“ koji sve hoće odmah i na brzinu, „instant“ kršćanski život. Čak je i sam Bog od stvaranja do otkupljenja čovjeka bio daleko od „instant“ Boga koji hoće sve odmah i na brzinu napraviti, nego je cijeli proces trajao jako dugo i još traje. Shodno tome i kršćanin bi mogao ozbiljnije i trezvenije promisliti i razmišljati o kršćanskom životu koji želi, koji bi, kada jednom počne, onda mogao i trajati duže od „instant“ kršćanina koji turističku posjetu samostanu smatra jednakom cjelovječnom životu redovnika u samostanu, kao i „instant“ farmera koji posjet farmi smatra jednakim kao da je cijeli život proveo na farmi mukotrpno radeći i time postao farmer. Čak i ako se „instant“ kršćanin ne odluči izabrati na kraju oblik kršćanskog života kojemu se divi, i takva odluka ne bi trebala biti „nestrpljiva“ i „privremena“, nego ozbiljna, trezvena i promišljena, kako ne bi postao u svemu „instant“ čovjek sposoban samo biti „nestrpljiv“ oko svega što želi, i kada to dobije i sebi osigura, da to bude „privremeno“, dok se ne nađe nešto drugo, i onda tako unedogled kroz cijeli život, gdje se onda i cijeli život pretvori u „instant“ življenje, bez ozbiljnih i sigurnih životnih obveza, zahtjeva, odluka i planova.

“Instant” kršćanstvo

Zanima nas Tvoje mišljenje!