Priče iz života

IVAN TOLJ: IZ AUTOBIOGRAFIJE (9): DOJADILO MI DA BUDEM STALNO “MRTAV”

A, za jedne zime, duboka snijega i iznimno hladna i za mene vrlo, vrlo teška dana, napisao sam također pjesmu, koju sam posvetio stricu:

hlade mi hladne zore

jutra hladna

dani

igra mjesec igru

s mrklinama

u ponoć

kolo hladno igraju

kako je tebi

bolan amidža

hlade li kosti

tvoje hladne

noći hladne

igra li mjesec igru

nad mrtvim kostima

kost sam i ja

amidža

hladno je kostima

( Svečanost III. )

 

Mostarska, ranojesenska žega je jenjavala i nezaboravni je dan išao svome kraju. U kasnim poslijepodnevnim satima stigli smo na željezničku postaju, ušli u prepun vlak meni neobična, nepoznata svijetâ i krenuli prema Zagrebu. Sve, gotovo sve što mi se događalo i što sam vidio, od odlaska iz Blatnice, poprimalo je razmjere “otkrića” i “čuda” neviđena. A, još su se veća “čuda” zaredala sutradan po dolasku na Glavni kolodvor u Zagrebu: susret s kraljem Tomislavom na konju, koji je na moje “zaprepaštenje” bio puno veći od očeva konja u Hercegovini, s predivnim Zrinjevcem i tramvajem, kojeg sam prvi put vidio i u kojeg smo sjeli i odvezli se do Trga, pa pješice Bakačevom ulicom, odakle sam ugledao zagrebačku Prvostolnicu, pokraj koje smo prošli na putu do moga novoga početka. Do odredišta što je u mnogo čemu utjecalo na daljnje tijekove moga života, sve do danas.

Uslijedili su dani privikavanja na posve drukčije djetinjstvo i život, od dotadašnjeg. Valjalo je svladavati prometne, tehničke, pa i  ”jezične” probleme. Svega, dva tri dana po dolasku, stricu sam priredio šok, a sebi prvo i jedino njegovo povlačenje moga neposlušnog uha. Hodajući po Kaptolu, naglo sam mu se istrgnuo od ruke i odlučio pretrčati na drugu stranu ulice. Htio sam isprobati jesam li brži od autobusa, što je jurio s južne strane, od Katedrale prema Novoj Vesi. Škripa kočnica, prisebnost vozača i djelić sekunde koji me je odijelio od gotovo sigurne smrti. Nikad više nisam pretrčavao cestu. Prva prepreka je bila savladana. I druga je bila za pamćenje… Nenaviknut na struju i svjetlo, taj izum nije bio dopro do Blatnice, gurnuo sam prst u utičnicu. To pogotovo nikad više nisam ponovio. Od straha da me struja opet ne strese, više se nisam usudio uključivati ni radio, ni gramofon, koji me je inače posebno privlačio, s crnim pločama, koje su se vrtjele i, zamislite, pjevale… Tako su jedno vrijeme bile spašene gramofonske igle i ploče, koje sam čestom i nepravilnom uporabom poprilično upropaštavao i nenamjerno navlačio na sebe veliku strininu ljutnju i lamentacije: “Drago, ja ne znam kaj bumo s njim, s tim detetom nije nekaj…” Nakon “nekaj” nijednom nije stigla izgovoriti nastavak rečenice, jer ju je stric prekidao. Za malu jezičnu barijeru trebalo mi je malo više vremena. Strinina “špotanja” i “jezikove juhe”, opravdane i neopravdane, donekle su ubrzale moje svladavanje “jezičnoga gradiva”. Ali ta “jezikova juha”, nikako mi nije bila jasna. Mà, koji jezik i koja juha! Naime, nisam tada još uspio dobro ovladati ni govorom, kojemu me je majka učila, a kamo li te prve jeseni i zime u Zagrebu, odmah shvatiti značenje nekih riječi. Bilo je to obilje germanizama, kombiniranih s kajkavskim dijalektom. Badecimer (kupaonica), špajza (smočnica, ostava), špajscimer (blagovaonica), vaserlajtung (vodovod, prostor za pranje suđa), vajndling (velika posuda),   rajngla (posuda za kuhanje), ajngemahtes (ujušak), ajnpren (zaprška),  ajnprenjuha (prežgana juha), čušpajz (varivo), escajg (pribor za jelo), partviš (metla od dlake), šmarnl (jelo od jaja i brašna), grincajg (povrće za juhu), reš (jako pečen, hrskav), geršl (ječam), geldtašn (novčanik), šlafrok (kućni ogrtač), špigl (zrcalo), hamper (kanta, vjedro), haustor (ulaz u kuću), hercig (zgodan)… Kuš, riječ koju sam među prvima naučio. Naime, stajala me nekoliko strininih šamara jer, ”nije se pristojno pravdati i odgovarati starijima”. Luftikus (besposličar, neradnik). I to sam ubrzo shvatio što znači. U mome ”slučaju” bila je često u uporabi, s dodatkom da sam ”propalica i niš’ koristi”. A sa širajzlom je bilo čuda. Strina se nekoliko puta, ložeći kamin u sobi, načekala da “stigne” širajzl. Nisam imao pojma po što me je bila poslala. Doduše, da  je zatražila da joj donesem “žarilo” ili “ožeg”, našao bih se u isto takvoj nedoumici. Moram spomenuti barem još riječ cajt (vrijeme), vrlo česta u kajkavskome dijalektu i ne nabrajati više, jer: “Svi ti cajti kaj su prošli / se te stare trošne hiže…” Da, doista su prošli!

U govornome sendviču između strica i strine, opredijelio sam se za stričevu varijantu. Iako, već tada mi je kajkavski dijalekt zvučao mekše, nježnije i pitomije od štokavskog. Međutim, nije bilo dileme. Oponašao sam ga u svemu, pa i govoru. Tà, kako bih ja drukčije govorio od strica. Kada sam krenuo u školu, vani sam ga znao i “iznevjeriti” pa sam u igri s vršnjacima i  ja  donekle koristio zagrebačku varijantu kajkavštine i slanga, koji se naraštajima prenosi i svaka ga generacija obogaćuje novim riječima i značenjima. Danas više ne pod utjecajem njemačkoga jezika, već engleskog.

Moj se stric doselio na Kaptol, sredinom tridesetih godina minula stoljeća. Prije toga je stanovao u Domjanovićevoj ulici, blizu Kvaternikova trga. Jedan od glavnih razloga preseljenja bila je blizina tržnice Dolac na kojoj je trgujući proveo ponajveći dio svoga radnoga vijeka. Trgovao je, prodavao i preprodavao i na veliko i na malo, pa je tako na Dolcu imao nekoliko mjesta za maloprodaju. Na jednome je radila i prodavala njegova prva žena, Barbara. Zvali su je Betika i s njom je imao kćerku Nadu, s kojom sam ostao povezan i o njoj brinuo, a i o njenome mužu Inoslavu, sve do njihove smrti, njegove u siječnju 2013., a njene u ožujku, 2014. godine. Strina, prva i ”prava”, kako smo govorili, umrla je relativno mlada, sredinom pedesetih godina. Kasnije je ušla u priču “nova” strina Jelka. Ona je prodavala voće i povrće na jednome od “štandova” poduzeća Žitnjak. Poslije je radila kod strica, a nakon nekog se vremena, malo po malo, preselila iz stana u Berislavićevoj ulici, na Kaptol. Njena kći Ivanka ostala je u tome stanu sa svojim mužem Urošom, Srbinom i milicionarom, koji mi je ostao u dobru sjećanju, za razliku od  Ivanke za koju to ne mogu reći. On je bio pozornik, to jest ulični milicionar, pa sam ga često sretao na  Kaptolu, Opatovini, Tkalčićevoj i drugim obližnjim ulicama. Uvijek se u njegovu džepu našao koji bombončić za mene. Jednom je u mojoj nazočnosti upozorio moga strica da malo pripazi na “moj jezik” i da ga moje izjave stavljaju u vrlo neugodnu situaciju. Uroš se obratio na pravu adresu. Ja sam samo ponavljao njegove političke stavove i mišljenja. Za moju krizmu dao je  svoju milicionarsku tkaninu, da mi se sašije moje prvo odijelo. Tako sam ja jedini među krizmanicima imao “posebnu obleku”, zbog koje sam bio silno žalostan i nezadovoljan. Srećom da nitko od mojih kolega krizmanika nije uočio bilo kakve posebnosti. Modni kreator je bila strina, a izabrala mi je i kuma, koji je također radio na tržnici. Zvao se Francek i više je od svega na svijetu, volio “gemišteke”. Vjerojatno je i biskup koji me je firmao, osjetio u zraku isparavanje Francekovih maligana. Inače, bio je dobar čovjek. Kod njega u Gračanima, pojeo sam svu silu kuhanih i pečenih kestena i napio se malinovca koliko sam htio. Kum Francek bi mi ponekad ulio u malinovac i malo vina, pa bi podigao  čašu “gemišteka” i zapjevao: “Kumek moj dragi, daj se napij…”.

Amidža je tada već bio jako bolestan i nije imao pojma kako su mu Ićana obukli za krizmu. (Usput da spomenem, za strica sam bio Ićan, za mamu Ika, a za strinu Ivica. Nakraju, strinina je varijanta pobijedila i najčešće su me, gotovo svi, zvali Ivica.) Kada je saznao, ljutio se i nije mu bilo jasno zbog čega mi se nije kupio normalan “štof” i od njega skrojilo odijelo. “Ciganska posla”, rekao je i zavšio raspru o Urošu, ni krivu ni dužnu, odijelu, krizmi i mome kiselu držanju toga dana.

U mojemu zagrebačkome dijelu djetinjstva ključna su mjesta zauzimali obližnji perivoji na Opatovini i Ribnjaku, velika i prostrana dvorišta kanoničkih kurija, posebice ona na broju 23, gdje smo živjeli. Ni jedne mi trešnje, šljive u životu nisu bile tako slatke, kao one kanoničke, po čijim sam se stablima i krošnjama potajice penjao, brao i uživao u ljetnim i jesenskim plodovima. Po travnjacima i grmovima imali smo svoje tabore i igrali se do iznemoglosti rata, Indijanaca i kauboja, nogometa, tkz. “gumbanja” i “pikulanja”. Bili smo, ili ja sam barem bio, pod utjecajem Karla Maya i njegovih besmrtnih likova iz romana. U našim sam ratničkim igrama bio na strani slabijih i ugnjetavanih Indijanaca, bez obzira na to što sam kao “Indijanac” svaku “bitku” izgubio. Nešto se filmova na tu tematiku prikazivalo u obližnjim kinima na Cvjetnome trgu, u Jurišićevoj, Vlaškoj i Ilici: Kosmaju, Balkanu, Zagrebu, Lici, Kozari… Jasno, nismo propustili ni jedan takav film. Ja sam u naše igre pokušavao unijeti inovacije, pa sam se jednoga dana pojavio u parku s drvenim mačem u rukama i zaogrnut nekakvim stričevim kaputom, koji mi je poslužio kao plašt. Kaubojima sam rekao da sam od toga trenutka Zrinjski i da više nisam Winnetou, ni bilo koji drugi Indijanac. Naime, bio sam pod silnim utjecajem stripova koje sam stalno čitao. Čini mi se da sam tako imao u ruci Maurovićev strip, o bitki na Sigetu. Klinci su to primili do znanja, s tim da su rekli da će oni i dalje biti kauboji. Nisam dugo lamatao mačem, dečki su “tehnički” bili napredniji. Imali su “vinčesterke”, “revolvere” i uslijedio je nakon kratkog vremena, kada sam promigoljio glavu iz grma, njihov samo jedan “taf” i “mrtav si”, a “taf” je značio da sam pogođen i da moram “mrtav” leći na travu i priznati poraz. “Nikola Zrinjski” s mačem ili sabljom, što li već, nije mogao reći “taf”, “taf”, “mrtav si”. Tako sam izgubio još nekoliko “ratova” u perivojima na Opatovini i Ribnjaku. Pri razmjeni uloga prije naših igara, nitko od njih nije želio prihvatiti da bude Zrinjski. Nakraju je i meni dojadilo da budem stalno “mrtav”, pa sam se ostavio plašta i mača i prihvatio se modernijeg oružja za ratovanje.

15 komentara

Zanima nas Tvoje mišljenje!