IVAN TOLJ: IZ AUTOBIOGRAFIJE (3)…MEDITACIJA UZ DAN DRŽAVNOSTI!!!

Kao gimnazijalac, u Pazinu sam imao priliku upoznati Božu Milanovića , prvoga u nizu zaslužnikâ da je Istra ostala u sastavu Hrvatske. On mi je tvrdio da su u pregovorima ključnu ulogu odigrale crkvene knjige, matice krštenih i umrlih, preko kojih su uspjeli dokazati da je Istra stoljećima hrvatska i da je bila i jest nastanjena većinskim hrvatskim življem. Govorio mi je o svojim susretima s kardinalom Stepincem i, između ostalog, istaknuo silno žaljenje što Kardinal nije imao preveliko razumijevanje za njegove političke i diplomatske kontakte. Pokušavao ga je nagovoriti da prihvati njegov plan i da ga izvuče iz zatočeništva. Stepinac je odbacivao svaku pomisao na bilo kakav, pa i najmanji kompromis. Kardinal mu je otprilike rekao staru mudrost: “Tko s đavlom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju”! A on je samo smatrao da bi bilo korisnije za Crkvu i hrvatski narod da je bio na slobodi. Da nije bilo Milanovića, tko zna što bi bilo s našom Istrom. Nisam siguran da bi se tim prelijepim dijelom naše domovine razlijegala pjesma “Krasna zemljo Istro mila, dome roda hrvatskog”. Priča se, Tito ovo, Tito ono. Ma, kakav Tito! Istra bi po drugu Titu, završila kao Boka Kotorska, Istočni Srijem… Nešto kasnije, u Zagrebu sam kao student upoznao Krunoslava Draganovića**, hrvatskoga povjesničara, svećenika i političkoga emigranta. Ni danas nisu razjašnjene okolnosti pod kojim ga je Udba kidnapirala u Trstu i dopremila u Sarajevo, gdje je bio izvrgnut svakojakim maltretiranjima i ispitivanjima. U vrijeme kada sam ga ja upoznao boravio je na Bogosloviji u Zagrebu i radio na shematizmu Katoličke Crkve. Mislim da mu je nadbiskup Kuharić na taj način omogućio kakav-takav mir. Morao se gotovo svakodnevno javljati “organima” na Zrinjevcu. Draganović je u tragičnome i krvavom poraću uspio spasiti stotine, pa i tisuće Hrvata od smrti, koju su u tome razdoblju sijale komunističke, jugoslavenske vlasti. Susreti i razgovori s ovom dvojicom hrvatskih zaslužnika, ostali su mi u nezaboravnu sjećanju, a određene pouke i spoznaje do kojih sam, zauvaljujući njima  došao, itekako su mi u životu pomogle. Neke njihove neostvarene ideje i zamisli uspio sam tijekom Domovinskoga rata ugraditi u knjigu – svojevrsnu vojničku čitanku – “Za Hrvatsku”, koja je bila, za nastajanja Hrvatske vojske, namijenjena odgoju i formaciji hrvatskih vojnika. Tu je i neizostavni pokojni Gojko Šušak, ratni ministar obrane s kojim me vežu nezaboravni dani suradnje i prijateljstva. Ratni ministar unutarnjih poslova Ivan Vekić, kojeg, između ostaloga, pamtim i kao izvrsna poznavatelja hrvatske književnosti. Pokojni Šime Đodan, pokojni Hrvoje Šošić, pokojni Ante Paradžik, rahmetli Muhamed Zulić, koji me je, u skladu sa svojim uvjerenjem, simbolično i redovito oslovljavao s ”brate Ivane”, a ja mu uzvraćao s ”brate Muhamede”! Pričao mi je kako je prilikom zarobljavanja, upravo zbog ”brata” Ivana, dobio grdne batine. U njegovu su adresaru pronašli moj e ime i prezime. To je, kaže Muhamed, posebno izazvalo Milana Martića, koji ga je ljutito upitao: ” ‘Ko ti je taj Ivan Tolj?” Vidio je Muhamed da je vrag odnio šalu, pa je sve prebacio na poeziju: ”To je  jedan pjesnik…” Nije stigao ni dovršiti rečenicu, a već su uslijedili udarci i šamari, uz povike: ”Dobit ćeš ti svoga pjesnika, majku vam ustašku…” Batine, zbog mene – govorio je tako Muhamed – još su više učvrstile naše prijateljstvo i posebno ”bratstvo”, koje je naš ministar bez lisnice itekako  osjetio na vlastitoj koži. Muhameda je iz zarobljeništva, na jedvite jade, izbavio predsjednik Tuđman, koji je, usput rečeno, sa smiješkom i dozom humora  popraćao naša oslovljavanja.

Tu su i rahmetli Mirsad Bakšić, odvjetnik, brigadir HV, utemeljitelj i predsjednik Hrvatske muslimanske stranke, urednik knjižica o znamenitim Hrvatima islamske vjeroispovijesti i također rahmetli, legendarni, hrvatski general Dajidža. Mirsad mi je pričao kako je umro. I u bolnici je, iako teško bolestan, do zadnjega trenutka zbijao šale i tako nasmijan zaklopio svoje umorne oči. Mirsad, koji je s njim provodio njegove posljednje dane uopće nije bio svjestan da je preminuo, mislio je da se šali, tek je nakon nekoliko minuta shvatio da je prešao na drugu stranu, u legendu, zauvijek. Sva su trojica bili ljudi i Hrvati od formata. Puno smo vremena potrošili bistreći hrvatsko pitanje u Bosni. Obojica su, a osobito Bakšić – često je spominjao svoje hercegovačko, begovsko podrijetlo – Bosnu smatrali hrvatskom djedovinom, dokazujući da je sve do pada pod Turke 1463. god. bila pod hrvatskim narodnim vladarima. Posebno ih je obradovala Đodanova knjiga ”Bosna I Hercegovina hrvatska djedovina (kroz povijesna vrela)”, objavljena 1994. baš u jeku njihovih žustrih raspra. I ja tu knjigu, s toplom i prijateljskom Šiminom posvetom, počesto uzimam u ruke i bistrim u sebi, a ponekad s još pokojim preostalim “sanjarima”, sva ta teška i prijeporna pitanja. Ne mogu a da ne reknem da se često sjetim stihova hrvatskoga pjesnika Safvet-bega Bašagića: ”Jer hrvatskog jezika šum / Može da goji / Može da spoji / Istok i zapad, pjesmu i um./. Turskim odsjecanjem glave kralju Stjepanu Tomaševiću, na simboličan način krenulo je i hrvatsko obezglavljivanje, koje, eto, nažalost, traje do naših dana. Nakon njegove tragične i mučeničke smrti, Katarina Kosača – Kotromanić, ponijela je u izgnanstvo u Rim krunu i sve kraljevske oznake. U tim užasnim vremenima, morala je napustiti dvor na Kozogradu, blizu Fojnice. Probijala se sa svojom pratnjom kroz planine i gudure do Konjica, potom je stigla u Zaostrog. Privremeno se smjestila u u tadašnjem augustinskom samostanu, danas franjevačkom, kojem je ostavila, u znak poštovanja i zahvalnosti, kraljevski plašt, kasnije prekrojen u misno ruho. Ta se misnica i još neke njene osobne stvari čuvaju u samostanskoj riznici. Stupila je u vezu s vlastima Dubrovačke Republike. Oni su nju i njezinu dvorsku svitu iz Stona, u lipnju 1463. god. sa svoje tri lađe, prevezli do  Dubrovnika iz kojega je 1464. god. odplovila do talijanske obale i u Rimu našla utočište i zaštitu Sv. Stolice. Tamo su joj, po odredbi papâ Pavla II. i Siksta IV. plaćali uzdržavanje, mjesečno 130 dukata, što je bilo i više nego dovoljno za dostojan život i nje i njenih dvorjanika. Dobila je u posjed i veliko zemljište uz samu rijeku Tiber, koje je kasnije ostavila Hrvatskome zavodu sv. Jeronima. Katarininih četrnaest rimskih godina – unatoč  iskazivanim častima – proteklo je u tuzi i jadu za palim bosanskim kraljevstvom, a posebice za djecom Sigismundom i Katarinom, zarobljenima i odvedenim u Carigrad. Silne je napore ulagala ne bi li ih izbavila iz turskoga sužanjstva. Srebrni mač svoga muža Stjepana Tomaša – pohranila ga je u Dubrovniku prije emigriranja – unatoč svojoj želji nije predala sinu Sigismundu. Nije sirota izgleda ni znala da su joj sin i kćerka u međuvremenu prešli na islam, baš kao i njen najmlađi brat Stjepan, poznat kao Ahmed – paša Hercegović, koji je nakon što se poturčio postao vrlo visoki dužnosnik u Carstvu. Po uzoru na plemstvo, što silom, što milom i puk je velikim dijelom počeo napuštati vjeru otaca i prelaziti na islam, a s islamizacijom je započelo i mijenjanje hrvatskoga, katoličkog identiteta. Uslijedili su silni demografski i teritorijalni gubitci, koji bez prestanka traju do danas. U tome, između ostaloga, počivaju uzroci nepovoljna odvijanja hrvatske povijesti i našega bivanja na tim prostorima, sve do nedavna rata i ovih naših dana. Desetljećima, stoljećima trajali su ratovi s Turcima, a i međusobni sukobi – bratoubilački – tà, kako ih drukčije nazvati, koje su Turci potpirivali i koristili kako bi lakše gospodarili Bosnom. Katarina je umrla, kao članica franjevačkoga svjetovnog reda, na glasu svetosti, u Rimu, 25. listopada 1478. Pokopali su je, sukladno njenome visokom podrijetlu, u crkvi S. Maria D’ Aracoeli (Sv. Marija “Nebeski žrtvenik”). U svojoj je oporuci od 20. listopada 1478.  odredila da bosansko kraljevstvo ostavlja djeci ako se vrate iz sužanjstva i ostanu u svojoj rimokatoličkoj vjeri, a ukoliko se to ne dogodi onda zakonitim nasljednicima određuje papu Siksta IV. i njegove nasljednike na Sv. Stolici. Oporučno je ostavila i mnoge vrijednosti, od kraljevskoga do misnog ruha, vrijednoga posuđa, kaleža, bogato ukrašenog oružja i.t.d. Sve što je bilo u njenoj dvorskoj kapelici, darovala je hrvatskome gostinjcu i crkvi sv. Jeronima. Na ime ukopa, kraljica je ostavila franjevcima 200 dukata. Sva svoja hodočašća u Rimu završavao sam s poklonom i molitvom na  kraljičinu grobu.

Dakle, uvjeravali su me, osobito Mirsad, da je moguće ono što sam ja u praksi, što u Domovinskome ratu, što iz nesretne povijesti, smatrao teško ostvarivim. Znao sam im reći da je Bogu ili Alahu sve moguće, ali da su ljudi problem. Generala Dajidžu je silno pogađao, također potpirivani – po već povijesno viđenim obrascima i scenarijima, hrvatsko – muslimanski sukob. Mislim da je to ubrzalo njegov odlazak na ahiret. Kao da ga sada ponovo vidim u Makarskoj, gdje bih ga po povratcima, s južnoga bojišta – koje je uključivalo obranu Hercegovine, Srednje Bosne i drugih područja – redovito posjećivao. Svaki puta me je, shrvan, pitao o situaciji na bojištu. Ispraćao me je s riječima: “Reci, molim te kao sina, reci onima gore…” E, moj generale Dajidža, dragi Dajidža. (NASTAVLJA SE)