ANALIZA IZJAVE KOMISIJE HBK IUSTITIAE ET PAX “PANDEMIJA BOLESTI COVID-19: ISPIT SOLIDARNOSTI I BRATSTVA”

Na portalu www.vjeraidjela.com objavljen je opsežan tekst urednice portala Snježane Majdandžić-Gladić u kojem ona analizira stanje u katoličkim medijima, te objašnjava svrhu i način djelovanja Komisije HBK Iustitiae et pax. Mi ovom prigodom, zbog aktualnosti i pitanja koja se ne mogu zaobići, izdvajamo njezinu analizu nedavne izjave Komisije HBK o covidu 19.

Piše: Snježana Majdandžić-Gladić

                                    Opći ton

Iščitavanjem Izjave najprije uočavamo opći ton i glavne njezine naglaske, a oni se vezuju uz ove najčešće pojmove: zdravlje, prava, drugi, zaštita, građani, pandemija, slobode, život, ograničenja, sud, bolesti, odgovornost itd. Imenica Bog se spominje dvaput, a Krist jednom, ali bez izraženog teološkog konteksta, dok se Crkva, milosrđe, spasenje, vječni život ili npr. kršćanska ljubav uopće ne spominju. Na temelju već te činjenice sama se Izjava više čini kao izjava kakve građanske udruge, nego kao izjava jednog važnog crkvenoga tijela. S obzirom, naime, da se među članovima komisije nalazi nekoliko poznatih teoloških imena i s obzirom da su, sudeći prema obvezama koje propisuje Statut, sa sadržajem Izjave trebali biti upoznati svi biskupi, začuđuje gotovo potpuni izostanak teoloških naglasaka.

Stoga nam je razumljivo da je pristupanje problematici Covida-19 iz perspektive svjetovne terminologije dovelo do zaključaka koji se mogu ocijeniti necjelovitima, nedovoljno jasnima i nedovoljno crkvenima. Na njih se obilato upozoravalo po društvenim mrežama pa je zato tajnik komisije Iustitiae et pax dr. Vladimir Dugalić 23. rujna 2020. god. iznio pojašnjenje u emisiji “Aktualno” Hrvatskog katoličkog radija, a koje je primljeno s jednakim odbijanjem kakvo je doživjela i Izjava. Unatoč toj činjenici, opet je izostala javna kritička analiza u najutjecajnijim medijima kako same Izjave, tako i njezina pojašnjenja.

Uvod

Već prva rečenica Izjave: “Danas se suočavamo s nevidljivom opasnošću koja ugrožava sve veći broj naših građana” i njezino daljnje kvalificiranje kao opake bolesti, potiče na propitivanje istinitosti takve tvrdnje, s obzirom da se Komisija evidentno svrstala na stranu onih koji tvrde da je koronavirus vrlo opasan i svaki drukčiji stav tumači nestručnim i teorijom zavjere, kako će to nešto poslije i izrijekom navesti. Držimo da je takvo zauzimanje jedne strane izravan poticaj na dokinuće slobode mišljenja, izražavanja i daljnjeg znanstvenog istraživanja o koronavirusu, a u tom svjetlu vrlo opasan, s naznakama totalitarnih elemenata. Štoviše, Komisija time dovodi u pitanje svoje poslanje, jer je, kako sama navodi, “pozvana promicati pravdu i mir”, a iz navedenog se čini kako zapravo promiče nepravdu i nemir, jer svako drukčije mišljenje lakonski označava znanstvenim šarlatanstvom, neodgovornošću i nesolidarnošću, a pri tome posebno nastoji utjecati na savjesti vjernika, navodeći ih na zaključak kako je svako moguće protivljenje onome što ona zagovara tek bešćutnost prema onima koji su starije životne dobi i slabijega zdravstvenoga stanja, tj. prema onima koji su izloženiji zarazi.

1.

Prva rečenica u prvom broju Izjave: “Papa Franjo je u više svojih govora jasno istaknuo da nas je iskustvo pandemije naučilo da se nitko ne spašava sam” djeluje prilično bespotrebna, naivna i pomalo besmislena. Naime, većina vjernika se s njom nipošto ne bi složila, jer je već na prvom satu vjeronauka naučila da se nitko ne spašava sam i u tom svjetlu pandemija nije donijela baš ništa novo. Također, tvrdnja da je svatko mogao iskusiti osobnu krhkost i ranjivost kojoj smo izloženi u ovom svijetu je relativna jer se ne može, na način kako to nudi Izjava, primijeniti na sve, s obzirom da mnogi ne priznaju opakost koronavirusa i u tom svjetlu svoju krhkost i ranjivost uopće ne vezuju uz samu zarazu. Stoga nam se čini opasan takav pristup u kojem si Komisija daje za pravo govoriti u ime svih i u ime svakoga, ignorirajući činjenicu kako njezina stajališta mnogi uopće ne dijele, a način na koji to čini vrlo nalikuje načinu iz nekih ne tako davnih vremena na ovim prostorima, kada se i zbog najbenignijeg odbijanja jednoobraznosti završavalo na Golom otoku. Takav dojam pojačavaju i ovakvi dijelovi rečenica: svijest o uzajamnoj povezanosti, braća koja žive u zajedničkoj kući, solidarnost u dobru i u raspodjeli raspoloživih dobara, ispit solidarnosti i bratstva i sl., a koji zasigurno mnoge više asociraju na bratstvo i jedinstvo i njegove krvave posljedice, nego na kršćansku požrtvovnost koja proizlazi iz Dviju zapovijedi ljubavi i nasljedovanja milosrdnoga Krista.

Komisija između ostaloga spominje kako su nas nužnost samoizolacije i ograničavanje socijalnih kontakata natjerali na preispitivanje dosadašnje društvene ljestvice vrjednota koje u prvi plan stavljaju profit i moć, te nas je kriza poučila da ponovno otkrijemo ono što je bitno i važno u životu, napose ljepotu obiteljskih odnosa i važnost izgradnje odgovornosti pred budućnošću. Navodi i kako je nas vjernike “na osobit način teško pogodila ponajprije nemogućnost, a kasnije ograničenost euharistijskih slavlja s narodom i pozvala na preispitivanje vlastite duhovnosti i žeđi za Bogom”. U tome vidimo nekoliko tvrdnji koje bi bilo dobro raščlaniti, jer posreduju tek djelomičnu istinu.

Ponajprije, Izjavom se sugerira da su samoizolacija i ograničenje socijalnih kontakata nužnost koju uopće nema razloga propitivati, a time se Komisija opet svrstava na jednu stranu i u potpunosti odbacuje mišljenje svih onih koji drže kako su samoizolacija i ograničenje socijalnih kontakata sa zdravstvene strane nepotrebni, sa psihičke strane vrlo opasni, a s pravne strane teška povreda ljudskih prava i sloboda. Jednako tako, Komisija uopće teološki ne analizira, pa čak ni na koji način ni ne problematizira činjenicu kako su u prvom valu širenja zaraze od strane crkvenih vlasti doslovno zabranjene svete Mise s narodom, iako su se uz samo malo dobre volje mogli naći takvi modeli koji ne bi ugrozili ni život ni poslanje Crkve, ni spasenje duša ni zdravlje ljudi.

Što se pak tiče otkrivanja nekih zaboravljenih vrjednota o kojima Komisija govori, bilo da je riječ o obiteljskima i općeljudskima, bilo da je riječ o duhovnima, čini nam se da je to daleko više iluzija nego stvarnost. Naime, Komisija romantičarski uglavnom navodi pozitivne primjere, dok činjenice pojačanog obiteljskog nasilja i drugih sve uočljivijih oblika narušenih međuljudskih odnosa sažima u uljepšanicu napetosti, a jednako tako zanemaruje istinu kako veliki broj vjernika ne samo da teško duhovno pati, nego u toj patnji, koju potpiruju izjave poput ove, razvija duboku odbojnost prema aktualnoj hijerarhijskoj Crkvi, a koja bi ih lako mogla dovesti do takvog oblika individualizirane pobožnosti koja neće razumijevati ni važnost župne zajednice ni važnost mjesne Crkve, a onda s vremenom ni smisao poslanja Crkve. Na neuočavanje takvih opasnosti koje možemo očekivati u skoroj budućnosti ukazuje i rečenica Komisije koja govori o nesigurnosti i teškom stanju na društveno-socijalnom i gospodarskom području, dok ono na duhovnom i vjerskom ni ne spominje.

2.

Drugi broj svoje Izjave Komisija započinje tvrdnjom kako je pandemija uzrokovana koronavirusom otvorila brojna etička i pravna pitanja, a zbog kojih su uvedene izvanredne mjere u svrhu zaštite građana i zbog kojih su ograničena neka ljudska prava. Potom navodi kako ta ograničena prava nisu apsolutna i država ih ima pravo ograničiti radi zaštite nekih drugih prava. Pri tome se uopće ne poziva na Sveto pismo i dosadašnje učenje Crkve, niti se služi bilo kakvim teološkim argumentima, nego svoje tvrdnje utemeljuje na svjetovno-pravnim normama, pozivajući se na Ustav Republike Hrvatske, Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i Europski sud za ljudska prava, a koji, sažeto rečeno, u ovoj stvari daju pravo državi da ograniči ljudska i vjernička prava radi zaštite zdravlja.

Uvjerena u snagu svojih argumenata Komisija kaže da je razvidno da zaštita zdravlja (pučanstva) preteže nad neograničenošću slobodâ i nekih drugih prava pojedinaca, pa stoga molimo da nam se ne zamjeri na osobnoj sljepoći jer nam takva razvidnost nije očita, ali nam je itekako očito da bi argumenti takve jedne crkvene komisije trebali biti utemeljeni isključivo na teološkim, a ne na svjetovnim normama.

Istina, Komisija dodaje kako ipak navedena ograničenja trebaju biti utemeljena na zakonu i trebaju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju, no ta rečenica nema nikakvu dodatnu ublažujući snagu, s obzirom da je već navedeno kako u ovoj stvari država ima prvenstvo pred Crkvom, a zdravlje i zaštita života pred spasenjem duša, iz čega se može izvesti opravdan zaključak da su ograničenja itekako utemeljena na zakonu i da su razmjerna naravi potrebe. Pravi teološki argument o koronakrizi, koji bi se s pravom očekivao od Komisije, morao bi nužno polaziti od čina s dvostrukim učinkom, a s obzirom da se među njezinim članovima nalazi i nekoliko uglednih moralista, doista je začuđujuće kako za njim nije posegnuto.

U tom bi svjetlu bilo dobro znati tko je stvarni autor ove Izjave, jesu li je članovi prihvatili jednoglasno i jesu li je svi barem pročitali. Imajući u vidu njezin gotovo isključivi svjetovni pristup, nameće nam se zaključak da ju je sastavio netko od profesora s nekog od pravnih fakulteta te da joj je samo naknadno dodana jedna ili druga rečenica s kakvom-takvom teološkom pozadinom. Držimo da se time ne mogu opravdati ni ostali članovi ni Komisija u cjelini, ni njezin predsjednik, a ni Hrvatska biskupska konferencija, jer su svi, pa makar možda i svojom lakovjernošću i nemarom pridonijeli pripuštanju i javnom objavljivanju jednog takvog iznimno lošeg i posljedično vrlo opasnog dokumenta.

3.

Umjesto, dakle, po naravi stvari očekivanih teoloških argumenata, Komisija u trećem članku Izjave napominje kako su već ograničenja prava u svrhu sprječavanja koronavirusa bila podvrgnuta ocjeni Ustavnoga suda 14. rujna 2020. godine te ih je on, izuzev nekih dijelova, s pravom odbacio. Štoviše, novostečena vrhovna nadležnost Ustavnog suda koju mu je priznala Komisija, protivno Ugovorima sa Svetom Stolicom, a po kojima se Crkvi zakonski osigurava samostalnost u upravljanju na svome području, ovom se Izjavom uzdiže iznad naravnog i božanskog zakona, o čemu svjedoče posebno ove rečenice:

“Stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske iznimno su važna u kontekstu daljnjeg smjera djelovanja nadležnih tijela u prevenciji štetnih posljedica pandemije na zdravlje građana. To je, dakako, važno i zbog funkcioniranja obrazovnog sustava te obavljanja gospodarskih, proizvodnih i uslužnih djelatnosti o kojima ovisi održivost i stabilnost društva u cjelini. Ustavni je sud potvrdio i činjenicu da pravni propisi određuju granice etičke i pravne odgovornosti građana. Ne samo da ne postoje apsolutne slobode u pravnomu smislu, već one mogu biti i u etičkomu smislu ograničene. Sloboda pojedinca uvijek je ograničena slobodom drugih. Zbog toga je važno inzistirati na odgovornosti pojedinaca, ne samo u smislu samozaštite već i zaštite drugih od bolesti, posebice ranjivih skupina, onih koji su potencijalno izloženiji zdravstvenim komplikacijama i istodobnim višestrukim kroničnim bolestima.”

Očekujemo da će se nesmotrenost takvih rečenica po kojima se Crkva podlaže državi i koje je bespredmetno više analizirati ubrzo obiti svim vjernicima o glavu. Uzdizanje Ustavnog suda na pijedestal moralnog autoriteta, unatoč činjenici kako je sastavljen na temelju političke trgovine i unatoč činjenici kako se zna da je više njegovih odluka u potpunom neskladu s crkvenim učenjem, čini se ili kao rezultat nečasne pogodbe ili kao rezultat potpunog nesnalaženja i pogubljenosti u vremenu.

Osim naznačenog, ovdje se još osvrćemo tek na tvrdnju kako je sloboda pojedinca ograničena slobodom drugih, što je sasvim prihvatljivo i s teološkog stajališta, ali problem nastaje onda kada se počne analizirati značenje odgovornosti, jer se ona, već prema kutu gledanja, razumijeva na međusobno oprečan način. Prema svjetovno-pravnom konceptu, a koji zagovara i Komisija, odgovornost se u ovoj situaciji sastoji u nužnoj i bezpogovornoj podložnosti državi, s ciljem da se preko pridržavanja mjera koje propisuje Stožer civilne zaštite postigne suzbijanje koronavirusa i zaštite naugroženiji, ali se pri tome, i to je najveći prigovor koji ide na adresu Komisije, ozbiljno zanemaruju i ugrožavaju potrebe svih ostalih. Drugi pristup, oprečan navedenome i po nama daleko pravedniji, ne zadržava se samo na onima koji su oboljeli ili još češće tek bez simptoma pozitivni na koronavirus, nego, bez isključivanja brige za prve, gleda i na sve druge koji su pod bilo kojim vidom pogođeni posljedicama koronakrize. Stoga nam se zadržavanje pozornosti isključivo na jednom dijelu populacije, od kojih je vrlo malen broj onih koji su doista u teškoj potrebi, i zanemarivanje silnih potreba svih onih izvan toga okvira, nikako ne čini takvim da bi se moglo nazvati odgovornim, unatoč tolikom napinjanju Komisije da ga takvim predstavi.

4.

Četvrti broj Izjave donosi kontradikciju u sebi, vidljivu u činjenici da Komisija najprije priznaje pravo svakomu da preispituje odluke i mjere nadležnih državnih tijela u suzbijanju koronavirusa, ali onda to pravo oduzima svima onima koji ne bi došli do slaganja s mjerama državnih tijela i s preporukama Komisije, naznačujući takve stavove potpirujućima u širenju teorija zavjera, panike, neodgovornosti, nebrige za svoje i tuđe zdravlje, te uz to i kao ignoriranje znanstvenih spoznaja o koronavirusu.

S obzirom na navedeno, može se ponoviti kako je riječ o pristranom gledanju, u kojem se drukčiji pristup na problematiku potpuno otklanja čak i kao hipoteza, a stručnjaci poput kemičara Valerija Vrčeka degradiraju na razinu neznalice i šarlatana. Dobro je pri tome uočiti da ga neznalicom i šarlatanom, unatoč činjenici kako problematika koronavirusa spada izravno na njegovo područje znanstvenoga istraživanja i unatoč činjenici da je svojim pisanjem našao mjesta u tiskovini čije je osnivač i izdavač Nadbiskupski duhovni stol, proglašavaju moralisti i pravnici, tj. oni koji sigurno nemaju ni približnog znanja o navedenoj materiji. Već i sama ta činjenica potvrđuje veliku površnost pa i aroganciju kojom se Komisija obratila javnosti, očekujući od vjernika slijepu poslušnost bez ikakvog propitivanja.

Stoga se rečenica Komisije u kojoj drukčije mišljenje svodi na širenje panike i teorije zavjera te ga označava kao ono koje “nije prihvatljivo, jer pridonosi zbrci i neredu koji su nam svima najmanje potrebni” može vratiti na adresu pošiljatelja, jer se iz naše perspektive čini da zbrci i neredu uvelike pridonosi upravo Komisija sa svojom Izjavom, a koja nam definitivno nije bila potrebna.

5.

Peti broj Izjave Komisija započinje tvrdnjom kako je svatko dužan, u okviru svojih mogućnosti i djelatnosti, posvećivati posebnu brigu zaštiti zdravlja ljudi, te kao potvrdu naznačenoga navodi br. 2288 Katekizma Katoličke Crkve, koji govori o vrijednosti života i zdravlja kao dragocjenih Božjih darova.

Valja uočiti kako Katekizam u navedenom broju naglašava da zdravlje i život treba “razumno njegovati, obazirući se na potrebe drugih i na opće dobro”, a iako se Komisija na njega poziva i time implicira kako je to njezino polazište, nama se ipak čini kako su njezini stavovi daleko od onoga što preporučuje Katekizam. Držimo tako da se razumno njegovanje zdravlja i života, a koje bi vodilo računa kako o potrebama drugih tako i o općem dobru, nipošto ne bi selektivno zaustavilo na jednom vidu problematike izazvane koronakrizom, kako to čini Komisija svojom već više puta navedenom jednostranošću, nego bi išlo za što cjelovitijim pristupom u kojemu bi vodilo računa i o potrebama svih drugih koji su izvan fokusa zanimanja Komisije i o općem dobru, a koje se sigurno ne iscrpljuje tek u brizi za ljudsko zdravlje. Iako se važnost spasenja duša uopće ne spominje u Izjavi, valja barem ovdje podsjetiti kako je upravo ono prva svrha Crkve i u tom smislu najvažniji element koji bi obuhvatila sintagma opće dobro, odnosno ono što teološkim rječnikom nazivamo kraljevstvo Božje.

Stoga nam se pozivanje na razboritost, koju Komisija ističe u ovom broju, čini pomalo i smiješnim, jer se iz druge perspektive stječe dojam da je deficit razboritosti na sasvim drugom kraju. Jednako nam se tako čini neodmjerenim i podilazećim apel Komisije da se Stožeru i stožerima za civilnu zaštitu, zdravstvenim djelatnicima i (samo) onim znanstvenicima čija su znanstvena istraživanja u skladu s polazištima Komisije pruži javna podrška, jer se apostrofiranjem jednih i nespominjanjem drugih ignoriraju silne žrtve koje su morali i koje još uvijek podnose mnogi i mnogi.

Posebno se čini neodmjerenim glorificiranje Znanstvenoga savjeta Vlade Republike Hrvatske za suzbijanje koronavirusa, a za koji se navodi da ga sačinjavaju “vrhunski hrvatski znanstvenici”, jer se ponovno time, bez dovoljne znanstvene podloge za razumijevanja stvarnog stanja, a u tom smislu i bez dovoljne moralne sigurnosti, nekritički hvale oni za koje javnosti nije evidentno da tu hvalu u ovoj stvari doista i zaslužuju.

6.

Konačno, Komisija u posljednjem broju podsjeća na važnost pridržavanja propisanih mjera higijene, distanciranja i nošenja maski te naglašava kako je riječ o mjerama koje “svaka osoba dobre vjere i dobrih namjera može primijeniti u osobnoj zaštiti i zaštiti svojih bližnjih”. Pri tome opasno implicira kako svatko onaj tko se eventualno tih mjera ne bi pridržavao zaslužuje da se označi osobom bez dobre vjere i bez dobrih namjera.

Na samom kraju Izjavu zaključuje ovako: “Za nas vjernike, ali i za sve ljude dobre volje, u središtu mora uvijek biti poštovanje života i dostojanstva svake ljudske osobe, a osobito bratska ljubav i solidarnost prema najranjivijima i najugroženijima u našem društvu.” Mi bismo rekli ipak malo drukčije: Za nas vjernike u središtu mora uvijek biti Bog Otac, koji nas je stvorio, Bog Sin, koji nas je svojom žrtvom na križu otkupio, i Bog Duh Sveti, koji nas posvećuje i svakodnevno privodi otajstvu neiscrpne ljubavi Presvetoga Trojstva, da bismo jednom prispjeli nebeskoj slavi. Tek kad je nama vjernicima Bog u središtu, onda se može razumjeti i važnost poštovanja života i dostojanstva svake ljudske osobe, te se iz toga rađati kršćanska ljubav koja će biti usmjerena na sve, a posebno na one koji su potrebni našega milosrđa.

Zaključak

Poznato moralno načelo kaže da je savjest mjerilo djelovanja. Hoće se reći da je svaki čovjek dužan djelovati prema glasu svoje savjesti, nastojeći je dakako uvijek njegovati i činiti sve da ne zakržlja. Po savjesti, kao glasu po kojem Bog progovara čovjeku, čovjek poznaje svoje ljudsko dostojanstvo, a svaki pokušaj obezvrjeđivanja toga glasa doživljava i kao pokušaj uništenja svoga dostojanstva.

Ukoliko pođemo od tih teoloških polazišta i stavimo ih u kontekst ovdje raščlanjivane Izjave Komisije HBK Iustitiae et pax, dolazimo do zaključka da ona opasno zadire u dostojanstvo vjerničke savjesti i vrši nasilje nad njom, na način da tvrdi da se svaki vjernik mora pokoriti propisanim mjerama u zaštiti od koronavirusa, bez obzira što mu njegova savjest možda progovara sasvim suprotno. Time Komisija izravno ide za zaglušivanjem Božjeg glasa u čovjeku, opasno ugrožava njegovo pravo na priziv savjesti i opasno ugrožava njegovo dostojanstvo kao djeteta Božjeg.

Tome možemo dodati kako moralna teologija poznaje i tzv. nesavladivo pogrešnu savjest, a riječ je o iskrivljenoj savjesti po kojoj netko čini neko moralno zlo djelo, ali mu se ono pri tom ne uračunava u grijeh, jer to zlo djelo čini iz neznanja, vjerujući kako čini dobro, a sam čovjek i po takvoj savjesti ima jednako dostojanstvo kao da je riječ o ispravno formiranoj. Drugim riječima, i takva je savjest norma djelovanja. Ukoliko bismo pak pošli od pretpostavke da svi oni koji se protive pokoravanju propisanih mjera u zaštiti sprječavanja koronavirusa i koji ne prihvaćaju medijski nametnutu jednoobraznost koronakrize imaju nesavladivo pogrešnu savjest, opet dolazimo do jednakog zaključka kako Komisija gazi takve vjernike u njihovu u dostojanstvu.

Stoga zaključujemo da je riječ o Izjavi koja je postavljena na potpuno pogrešnim premisama, koja ima potpuno pogrešne zaključke, a zbog svoje isključivosti i pristranosti danas-sutra može postati mlinski kamen Crkvi u Hrvata s obzirom na priznanje, odnosno nepriznanje vjerskih sloboda. Držimo da bi zato bilo najmudrije da ju Biskupska konferencija opozove, a jednako tako da u budućnosti budno bdije nad svim izjavama, priopćenjima i drugim dokumentima koje bilo tko donosi u njezino ime.

To se naravno odnosi i na medije koji su u njezinoj nadležnosti, jer i oni na sličan način kao Komisija Iustitia et pax s ovom Izjavom, u mnoštvu primjera, vrše nasilje nad vjerničkom savješću, a ponajviše pristranim izvještavanjem i nekritičkim predstavljanjem ovakvih evidentno problematičnih dokumenata.

https://www.vjeraidjela.com/izjava-komisije-hbk-iustitiae-et-pax-pandemija-bolesti-covid-19-ispit-solidarnosti-i-bratstva-i-njezin-moguci-utjecaj-na-povredu-instituta-priziva-savjesti/