ZADIE SMITH: NE LAŽITE SAMI SEBI! – BEZ „DRUŠTVENIH MREŽA“ BILI BISMO DALEKO SLOBODNIJI!

Dr. fra Tomislav Pervan izabrao je za MIPORTAL i preveo ovaj interesantan intervju. (Frankfurter Allgemeine Zeitung  )

Zadie Smith, rođ. 1975., engleska spisateljica. Majka joj potječe s Jamajke, otac Englez, rodila se na sjeveru Londonda u radničkoj obitelji. Roman-prvijenac „Pokazati zube“ (2001.) odlikovan mnogim nagradama, kritika ga dobro prihvatila i bila je međunarodna uspješnica. Jednako i roman „O ljepoti“ (2006.), a i ostala doživjela su međunarodne pohvale. God. 2016. dobila je svjetsku književnu nagradu, a 2018. i austrijsku državnu nagradu za europsku literaturu. Autorica je nagrađivanih romana, ali briljira i svojim esejima koji nose politički naboj te upućuju na opasnosti koje prijete svijetu i društvu.
Živi s mužem, s kojim ima dvoje djece, u New Yorku gdje piše i predavačica je na sveučilištu, a ljeta provodi u Londonu.

“Izdali smo mladi naraštaj. Treba nam prevrat, revolucija koja će nas

osloboditi od interneta. Moramo braniti svoju slobodu.”, tvrdi Zadie.

**********

U svojoj novoj knjizi „Slobode“ zastupate tezu kako bismo bez „društvenih mreža“ (Social Media) bilo daleko slobodniji. Zašto?

Oni nam sišu, upijaju vrijeme, iziskuju i troše našu energiju – a njima ravna ekonomija kojoj je cilj naša pozornost. Promatram li ljude u svagdanu, napose mlađe, koji su stalno time zauzeti, sve više i jasnije dolazim do zaključka: Njima se društvenim mrežama uzima, zapravo krade vrijeme, kreativnost i energija. Nije to dostojno njih koji zbilja raspolažu s toliko kreativnosti.

Ne uspostavlja li svaki naraštaj svoje nove i vlastite putove komunikacija?

Nije riječ samo o komunikaciji. Riječ je o stanovitoj vrsti fikcije koja nastaje putem Social Media. Nekakva tvorevina od samopredstavljanja i tobožnjih vijesti o svijetu koje se stalno čitaju i dijele s drugima, pa ona se smjesta čitaju, komentiraju i dalje dijele. To je golemo odvraćanje od pravoga, autentičnog života, života u kome bi čovjek mogao zbilja nešto raditi.

Što Vi mislite pod tobožnjim vijestima?

Čini mi se da pojam „vijesti“ nije više prikladan za ono što se širi suvremenim tehnologijama. Ne događa se da novosti tu i tamo dolaze, da se unose u naš život. Ono što se danas naziva vijesti tvori kod mnogih masivni sastavni dio njihova svagdanjeg djelovanja – oni su uvijek u interakciji s porukama. Trajno se izvlači mobitel iz džepa. U New Yorku mi to trajno pada u oči upravo kod bijelaca srednje dobi koji trajno otvaraju naslovnice. I čini se da je za njih gotovo sramota ako nisu trajno u kontaktu s najaktualnijim vijestima.

Vi jednostavno niste politički zainteresirani?

Sve to pusto čitanje, dijeljenje i „tvitanje“ ostaje bez posljedica. I još jedan primjer iz New Yorka. Kad se pojavio Mueller-Report (upletenost Rusa u izbor Trumpa za predsjednika, prim.prev.), čovjek je mogao posve jasno osjećati potresenost koja je zahvatila ljude srednje dobi koje sam upravo spomenula. Jer su jednostavno očekivali da će se dogoditi više, da je njihova pozornost morala voditi nekamo dalje, njihovo trajno zurenje u smartphone, njihov osjećaj da su bili dionici svega toga. Međutim, očitovati se na društvenim mrežama ili čitanje tekstova na internetu ništa ne mijenja u realnome stanju stvari.

Dakle, sve je iluzija?

Točno. I to je istodobno i masivno odvraćanje od prave političke osobe kakva bi čovjek trebao biti (zoon politikon). Sagledamo li postotak udjela birača za posljednjih američkih predsjedničkih izbora, spoznajemo kako je malo „milenijalaca“ (tj. onih koji su za milenijske godine 2000. bili punoljetni, prim.prev.) glasovalo. Mnogi žive daleko više u svome svijetu društvenih mreža nego u stvarnosti. Nije to samo njihova pogrješka, jer su oni odrasli u pasivnoj kulturi, kulturi koja se nije skrbila oko sloboda. To je propustio i naraštaj prije njih. I u Americi kao i u Europi.

Dakle, Vaš naraštaj?

Da. Mi smo se odveć dugo brinuli samo za sebe, živjeli smo apsolutno hedonističkim stilom života. Pogledamo li dvadeset godina unatrag, na zaslonu rastućega gospodarstva mi smo služili samo sebi te smo možda tu i tamo spasili kojega delfina svojim potpisom ili doznakom ako bi nam na vrata pokucala kakva općekorisna humanitarna organizacija. Nismo se obazirali ni na desno ni na lijevo, nismo se brinuli ni za što, nismo se angažirali za svoje slobode, i mogli smo to sami sebi dopustiti, jer nismo živjeli u Iranu, Afganistanu ili pak Etiopiji, nego smo živjeli ondje gdje je put bio utrt, a da nismo morali za to ništa učiniti. A rezultat toga jest i ova kultura pasivnosti, koja se naravno ne odnosi na sve mlade, ali se dade primijeniti na mnoge. Zbilja je to zastrašujuće kad se uveže s manipulacijom i otklonom putem društvenih mreža.

Vi predajete na New York University. Što misle Vaši studenti o tome, od kojih su mnogi dvadeset godina mlađi od vas?

Mislim – a o tome i razgovaram s njima – kako im je jasno da ih je moj naraštaj u temelju ostavio na cjedilu. Pokušavam im reći, posvijestiti da čovjek mora djelovati u stvarnosti. Na opipljiv način. Da se mora ići na izbore. Da se mora vjerovati u značenje izbora. Jer ljudi kojima je stalno do moći, ne daju se odvratiti, nikada ne skidaju oči s lopte niti se udubljuju u pretraživanje svojih novosti.

Svoju knjigu otvarate citatom američke spisateljice Zore Neale Hurston: „Ljudi mogu postati hodajuće lađe robova“.  

Da, pritom je riječ o ideji, misli, o pitanju, djeluje li čovjek s osjećajem da se to događa slobodnom voljom, a zapravo sama sebe u stvarnosti vara. Na početak knjige stavila sam taj citat jer smatram nevjerojatno značajnim da razvijemo osjetilo za to pitanje. Sve dok to sredstvo, ako bismo to tako nazvali, nemamo u ruci, teško je izvesti promjene. Mislim kako moramo ponovno biti slobodniji.

Što Vam sloboda znači?

Egzistencijalna sloboda za mene znači da čovjek po mogućnosti sama sebe ne zavarava. Da čovjek ne laže sam sebi, a to spada među najteže zadaće i stvari u životu.

Pa uspijeva li Vam to?

Nažalost, ne uvijek. Tim je značajnije baviti se time stalno i neprestano. Za mene sloboda egzistencijalna nije američki san, naime, predodžba kako svatko mora uspjeti te postati milijunašem. Naprotiv. Ljudi bez gospodarskih interesa žive zajedno u zajednici i međusobno se potpomažu. Za mene nije nitno propituje li se čovjek marksističkim instrumentarijem pitajući se je li moje ja kupljeno ili sam manipuliran konzumom, ili pak u Freudovu smislu, poznajem li samoga sebe. Bitno je da se razvije ponovno snažniji osjećaj za slobode. Stoga, nadovezujući se još jednom, mislim kako se društvene mreže fundamentalno okreću protiv autentičnih interesa mlađih. Sljedeća revolucija koju trebamo, kako bismo pokrenuli sve druge, jest revolucija kako se osloboditi od interneta.

Imate kćerku i sina koji su u dobi kad mnoga djeca imaju pametni telefon. I Vaša također?

U našoj obitelji nema pametnih telefona. Zapravo, u konačnici to i nije tema koja me zanima. Nije riječ o nama kao pojedinačnoj obitelji ili djeci lijevo orijentiranih roditelja, nego mi je stalo do općedruštvenoga zamašnjaka. Kako mi svi zapravo živimo? Savršeno mi je jasno kako svojom kritikom ne ću naići posvuda na svekoliko oduševljenje ili odobravanje. Pa ni ovisnik o heroinu ne će u jednome hipu izjaviti kako će odmah prestati s drogom.

U knjizi ima i jedno poglavlje naslovljeno kao „Brexit Diary“ (Dnevnik Brexita) u kome je riječ o referendumu i vašemu šoku glede njegova ishoda. Vi provodite svake godine ljeto u Londonu. S kakvim osjećajem putujete doma?

Osjećam se kao i moja obitelj što živi u Londonu. Vidi se prema cjelovitoj slici Ujedinjenoga Kraljevstva što je sve u taj proces upleteno. Zapravo ja i ne znam što reći o Brexitu, osim da se on i dalje kotrlja. Moja su zapažanja svakodnevna, tako reći, s baze. Kad telefoniram sa svojom braćom ili prijateljima, imam dojam kako svi oni kušaju što je moguće manje razmišljati o Brexitu da ne bi poludjeli. Sa zrenika racionalne Njemačke mora djelovati krajnje ludo ono što se odvija u Engleskoj.

Vi svjesno izgovarate Engleska?

Englezi i Velšani su glavni odgovorni u ovoj katastrofi. Riječ je o željama i maštanjima koja nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Kad Englezi govore o dobrim starim vremenima za kojima žude, čini mi se da sanjaju o Henriku V., o velikoj bitci protiv Francuza, o proširenju svoga kraljevstva…

Obitelj Vašega supruga Nicka Lairda potječe iz Sjeverne Irske…

… Očevidno je da se kod referenduma o Brexitu nitko nije brinuo za interese Sjeverne Irske i Škotske. Moj suprug doživljava cijeli razvoj situacije vrlo deprimirajuće te ga muče brige da bi moglo ponovno doći do porasta nasilja u Sjevernoj Irskoj. Čini se kao da nitko od onih odgovornih za referendum nije razbijao glavu time. I još jedna misao na Vaše pitanje s kakvim osjećajem putujem u London…

Da?  

Svaki put osjećam u kolikoj je mjeri mlađi naraštaj posljednjih desetljeća britanske politike gurnut u stranu ili doslovce zeznut – ne pada mi nikakva druga riječ za to stanje. Mladima je sve uzeto što je mojoj generaciji još bilo na raspolaganju te na što se još mogla osloniti.

U Vašoj knjizi čini se da dolazi kratko do izražaja i nostalgija kad pišete o državi blagostanja koja Vam je kao djetetu i adolescentu omogućila zdravstveno osiguranje te poslije i studij.

Današnji mladi nemaju izgleda za siguran posao, nemaju sigurnosti što se tiče stanovanja, nemaju izgleda ni na solidno obrazovanje. Sve je zbilja nekako uvezano, pa i otvoreno društvo.

Ponekad Vas pitaju, ne želite li priznati kako je multikulturalizam koji ste uvijek zagovarali ipak na kraju bankrotirao, propao. Što biste na to odgovorili?

Ljudi koji nisu bijelci već stoljećima dio su društva u Velikoj Britaniji. Ti pojedinci koji se prse i žele proglasiti tobožnju propast multikulturalnoga društva trebali bi se jasno očitovati što misle pod tim. Trebali bi to otvoreno reći ako pod tim misle o povratku tih u njihove prvotne postojbine.

I onda?

Onda se dade jasno i otvoreno diskutirati. Onda se ne bi dalo ni isključiti što bi uistinu značila inverzija multikulturalnog društva. Mislim da bi se ipak mnogi pred tim prestrašili. Vrlo me interesira zašto se nešto isključuje ili niječe. Pa i s obzirom na klimatske promjene. Začuđujuće je koliko kršćana u Sjedinjenim Državama niječe klimatske promjene.

Kako Vi to sebi tumačite?

Sama predodžba što bi se moglo dogoditi čini se toliko strašnom pa se ljudi prave kao da problem uopće ne postoji. Bog je stvorio zemlju koju ljudi sada razaraju i uništavaju. Kad bi to nekomu bilo svejedno, onda to ne bi ni imalo značenja i čovjek to ne bi uopće morao nijekati. Ako pak nekomu mogući razvitak utjeruje strah, onda to negira i niječe činjenice. Prema mom iskustvu ljude se može dosegnuti kad ih se oslovljava na toj osjećajnoj razini. Stoga trebamo razgovarati jedni s drugima i vjerovati kako su promjene moguće.

Koje osobne zaključke izvodite iz svoje kritike? Hoćete li se politički angažirati?

U tom pogledu moj život nije posebice praktično usmjeren. Ja sam spisateljica, a u svakoj je revoluciji to najnekorisnija uloga koju netko može imati. Ja, međutim, pišem i pokušavam jasnim pogledom potaknuti (na) razgovore.