Poznati svećenik, novinar i bloger, također autor, koautor i urednik mnogih knjiga don Anđelko Kaćunko sljedeće će godine napuniti četiri desetljeća svećeništva, četiri desetljeća novinarskog rada te dvanaestu godinu pisanja svog bloga. Podrijetlom je iz Dalmacije; teologiju je studirao u Splitu, klasičnu filologiju i novinarstvo u Zagrebu. Najviše godina i desetljeća svoga svećeništva djelovao je u Zagrebu, a posljednjih deset godina u službi je u Lici. Od tih deset ličkih godina, don Anđelko je sedam godina župnik – u župama Kompolje i Brlog – i to prvi put u svom svećeničkom stažu. S njim razgovaramo o službi župnika, životu u Lici, iseljavanju iz Hrvatske i nekim drugim aktualnim temama.

– Nakon trogodišnje službe župnog i katedralnog vikara u Gospiću, jer je župnik Kompolja i Švice 2010. godine naglo teško obolio, biskup Bogović me imenovao župnikom u Kompolju, u predivnoj Gackoj dolini. Zanimljivo, župnikom sam postao prvi put u trideset i trećoj godini svećeništva, što je prava rijetkost. Tada je bio opći dojam da se »u Kompolju nema što raditi« jer je posljednji župnik koji je stanovao u Kompolju preminuo 1969. godine, a kolega Rajković je župom Kompolje upravljao iz susjedne Švice – pa je biskup Mile očekivao da ću ovdje uspjeti dovršiti u Gospiću započetu pripremu knjige o svećenicima mučenicima rata i poraća (iz razdoblja komunizma). Ali nažalost – kad je riječ o toj knjizi, moram po narodnoj izreci reći: »kako tada, tako sada«!

Naime, po dolasku u Kompolje, u kolovozu 2011. – premda sam bio dočekan velikim slavljem za ljetnu proslavu zaštitnika Župe sv. Stjepana (to je pučki »zbor«, koji se ovdje na domaćoj čakavici zove »Letnja Stipanja«) – zatekao sam malu, gotovo iznenađenu i naizgled ustrašenu zajednicu vjernika, u prilično zapuštenoj crkvi. A ni u župnoj kući, premda se bivši župnik pobrinuo za njezinu obnovu nakon Domovinskoga rata – jer je bila oštećena – nije bilo uvjeta za stanovanje. Stoga sam nekoliko mjeseci proboravio u Otočcu kod župnika i dekana mons. Tomislava Šporčića, jer sam, uz Kompolje i župu Brlog, dobio također službu župnog pomoćnika u Otočcu.

Kako nisam imao nikakva samostalnog župničkog iskustva, brzo sam stjecao to pastoralno iskustvo uz župnika Antu Luketića u Gospiću, a poslije uz Šporčića u Otočcu. Ipak, u potpunoj župničkoj samostalnosti i odgovornosti, prvi put u životu, i ja sam bio djelomično zbunjen, ali sam se postupno zbližio sa župnom »jezgrom«. Bila je to nekolicina obitelji upravo oko crkve, koje mi je Bog dao za najbolje i prve suradnike – oni su prava suprotnost od uzrečice u Bosni da su »najgori Turci oko džamije« pa ih i danas od milja zovem »najbolji župnikovi susjedi«!

Tako sam s njima započeo ‘pisati novu knjigu’ žive Crkve kompoljske župne zajednice, ali i ubrzano učiti sve što je današnjem župniku potrebno, odnosno što on mora biti u svojoj službi. Osim što je dušobrižnik, mora biti upravitelj – lider, organizator, komunikator, itd. Nažalost, ništa od toga nismo učili tijekom teološkoga studija – kao da ćemo svi biti profesori, a ne pastoralci! – pa sam postupao više po ‘zdravoj logici’ niti ne pitajući za savjet nekoga od kolega, bojeći se da ću ispasti smiješan što ne poznajem ni župničku »abecedu«.

I građevina, i zajednica

Surađujući s mnogima, tijekom proteklih godina, uspjeli ste obnoviti župnu crkvu u Kompolju. Kako se odvijala ta obnova?

– Bio sam od početka svjestan, i to sam odmah župljanima najavio, da moramo zajedno istodobno obnavljati i crkvu građevinu i živu Crkvu župne zajednice. Bog je ipak htio da ne moram krenuti »od nule«, jer je dobar temelj »udario« rođeni Kompoljčanin mons. Milan Šimunović, tada umirovljeni profesor teologije sa stanom u Rijeci, koji je pomagao privremenom upravitelju župe mons. Šporčiću u vrijeme bolesti kolege Rajkovića. On je tada uspio nabaviti novi kameni oltar za crkvu, kao i »nove«, odnosno rabljene klupe, umjesto već propalih.

Njih dvojica su nastavili »gurati« i zamjenu dotrajalog krovišta župne crkve, koju je inicirao bivši župnik, ali i, poglavito mons. Šimunović, razne nove pastoralne akcije. Njima sam, naravno i kolegi Rajkoviću, za sav prethodni višedesetljetni trud zahvalan jer mi je sve što su napravili bila »odskočna daska«. Zajednica je polako brojem i kvalitetom rasla, a vjernicima je posebno važna bila činjenica da imaju svoga župnika koji živi s njima, tj. stanuje u »kvartiru« – tako ovdje zovu župnu kuću.

Nakon toga velikog zahvata na crkvi, uspjeli smo, zahvaljujući prilozima Ministarstva kulture, u čijem je registru naša crkva kao zaštićeni spomenik, iz temelja obnoviti potpuno propalu sakristiju te izvesti drenažni sustav oko crkve, čime je uklonjeno propadanje zidova zbog velike vlage. Potom smo 2013. godine, tzv. vlastitim sredstvima, tj. darovima raznih dobročinitelja i domaćih vjernika – među kojima moram istaknuti mr. Božu Prku (bivšega čelnog čovjeka PBZ-a) – temeljito obnovili svetište crkve i vratili u nj prethodno restaurirani oltarni retabl i postavili novi kameni ambon koji nam je darovao Luka Markić iz moje rodne župe u Dalmaciji. Od tada smo stalno tražili sredstva od Ministarstva za nastavak unutarnje i vanjske obnove crkve. Budući da nije bilo pomoći, odlučili smo, u godini proslave 210. obljetnice osnutka župe (1807.-2017.), opet »vlastitim sredstvima« obnoviti crkvenu lađu.

Veliku pomoć u tome i još veću potporu imali smo u mons. Šimunoviću, koji je već bio planirao preseljenje iz Rijeke u Kompolje, jer je obećao da će se pobrinuti za nabavu novih crkvenih klupa. Ja sam pak opet »zlorabio« sva poznanstva s mnogim ljudima i prijateljima po Hrvatskoj i svijetu pa smo (opet zahvaljujući velikoj pomoći mr. Prke, darežljivosti nekih biskupa i svećenika te skromnim prilozima župljana) uspjeli prikupiti sredstva za obnovu crkvene lađe. Uz nove klupe, uveli smo u crkvu centralno grijanje (spojeno iz župne kuće) te novu rasvjetu i razglas. Sada kompoljska crkva Sv. Stjepana, uz to što je svojim župljanima ugodno i lijepo mjesto za slavljenje Boga, zbog svoje unutrašnjosti i jedinstvene arhitekture može ući u sve turističke vodiče kao atraktivan kulturni objekt, za koji je biskup Pohmajević tijekom vizitacije 1723. zapisao da je »od pamtivijeka«.

Dodatne aktivnosti

Kakav je običan dan župnika u Lici ili Gackoj, kakav je vaš običan dan? Možda ćete reći da svi župnici imaju iste obveze, no vi ste sebi sigurno visoko podigli ljestvicu obveza i rada.

– Istina je, svi župnici imaju uglavnom iste obveze, ali ja sam iz Zagreba sa sobom »ponio« dodatne aktivnosti javne medijske i kulturne djelatnosti pa se možda samo po tome razlikujem od svojih kolega, koji također kao i ja, svatko na svoj način, žive s ljudima. Zanimljivo je da još uvijek ima vjernika koji misle da su misa i sprovod gotovo jedine naše glavne obveze pa često s čuđenjem pitaju: »Pa što vi, velečasni, uopće radite?« Onda ja izvadim iz džepa papirić na kojem je dvadeset mojih gotovo svakodnevnih »poslova« pa im pročitam barem deset: slavim sv. misu (nedjeljom dvije ili tri), slavim druge sakramente (i obavljam pripreme sa župljanima), molim, razmišljam, čitam, pišem (propovijedi i razne bilješke za nastupe), uređujem župne internetske stranice (portal i Fejs), pripremam tjedni župni listić, vodim župnu administraciju, brinem za uređenje i održavanje crkvenih objekata (u Kompolju, Brlogu, Vratniku i Crnom Kalu), planiram pastoral u tim župama, pomažem kolegama u dekanatu (a ponekad »nastupam« i izvan svoje biskupije), pripremam pjesme i notni materijal za župni zbor u Kompolju (malo sviram brač i orgulje, a ponekad i komponiram), vodim vježbanje triju mladih orguljašica, korigiram i lektoriram knjige (vlastite ili tuđe), uređujem vlastiti blog na stranici Večernjeg lista i profil na Facebooku, ložim peć (tj. bacam pelete u silos), jedem i pijem, spavam, idem u »KiNo« (to je kratica za kavu i novine – stalno pratim Novi list, Večernji i Jutarnji, a vikendom i Slobodnu Dalmaciju, te Glas Koncila i glavne svjetovne tjednike), jednom tjedno igram u Ogulinu teniski meč u parovima, i ima toga još. Zvuči nevjerojatno, ali ponekad mi se čini da sam više vremena u automobilu nego u krevetu… (smijeh), a opet sam stalno s ljudima.

Općenito, kako se danas živi u tom dijelu naše zemlje?

– Jednako kao i drugdje – jedni rade i pate se stalno, neki ne rade, ali niti ne žele, a drugi uzalud traže posao. Karakteristika je Gacke očuvana priroda i mirniji život nego u većim središtima, ali i pojačan razvoj turizma, za što ovdje postoji golem potencijal. Nažalost ili srećom, više nema velikih industrijskih pogona kao prije, pa je to radi posla »odvuklo« mnoge izvan ovoga kraja, a isto je i sa školovanjem mladih koji odlaze iz Gacke u velike gradove, a malo ih se vraća natrag.

Koliko je sadašnje iseljavanje iz Like i što se u vezi s tim, i na području cijele Hrvatske, treba poduzimati? Mnogi kažu da se iseljavanje ne događa samo zbog nezaposlenosti i plaća nedostatnih za normalan život, nego i zbog nezadovoljstva mnogim što se u Hrvatskoj događa.

– Strašne razmjere demografskog propadanja naše biskupije i županije oslikava podatak da je od 2001. tijekom petnaest godina broj stanovnika od 102.000 pao na 68.000. Stalno se poput mantre ponavlja problem iseljavanja, pri čemu se ističe floskula o nezadovoljstvu stanjem u Hrvatskoj, a prešućuje se bitni problem – nema rađanja djece! Zato je najbolju ‘dijagnozu’ dao šibenski biskup Tomislav Rogić rekavši da neće u Hrvatskoj biti više djece kad bude bolje, nego će (u) Hrvatskoj biti bolje tek onda kad u njoj bude više djece. A ja stalno ističem ‘recept’ za sljedećih dvjesto godina: moli – radi – rodi! »Demografija« je u biti duhovni problem – podizanje brojne obitelji je velika žrtva i samo velika ljubav prema Bogu može biti poticaj za to, a ne nikakav novac!

Teološki mazohizam

Nedavna izjava Komisije Iustitia et pax HBK pod naslovom »Pravna, radna i socijalna sigurnost – jamstvo dostojanstva čovjeka u hrvatskom društvu« tumači, među ostalim, da je sigurnost »temeljni uvjet za potpuno ostvarenje čovjekove slobode, kako u radnom i socijalnom tako i u obiteljskom i vjerskom području života«. »Nesigurnost je u tom smislu predvorje neslobode jer potiče različite oblike ovisnosti, podaništva i frustracije«, piše u izjavi. Možete li kratko reći vaše razmišljanje o tome?

– Nažalost, to je još jedan suvišan dokument te Komisije. Naime, većina članova HBK-a i njihovih suradnika živi u svome »malom dijelu svemira«, koji ja nazivam teološki ČNNNNNZ (čardak ni na nebu ni na zemlji)! Zato je temeljni problem spomenute izjave – i golem apsurd (jer u njoj je točno sve što je rečeno!) – u tome što ona nije upućena narodu, nego tzv. vlastodršcima. A to je isto kao da šahist proklinje protivnikove figure na ploči, ili kao izvođenje Mozartova »Requiema« gluhonijemoj publici. Međutim, ta je izjava samo nastavak promašene crkvene borbe s »crvenim vjetrenjačama prošlosti«, ili »mlaćenje trule komunističke lešine«. Da se razumijemo, ja apsolutno podupirem »memoria historiae« i »popisivanje i čašćenje naših mučenika« – po preporuci sv. Ivana Pavla II. (o čemu svjedoči Crkva hrvatskih mučenika na Udbini) – ali je očito da su specifične »grobokatoličke komemoracije’« nad jamama s našim stradalima, uz teološki mazohizam odnosno kuknjavu nad našom teškom i mučeničkom prošlosti, zapravo pogrešna »retrospektiva« (gledanje unatrag) kao promašaj budućnosti. Zato je naš narod i na početku 21. stoljeća i dalje u trostrukoj nepismenosti – vjerskoj, političkoj, medijskoj – i nije svjestan svojih nedostataka i za sve probleme uvijek okrivljuje druge!

Kako vidite pitanje današnjih migranata? Mnogi od njih prolaze i kroz Liku, vjerojatno i uz vašu kuću.

– Ne vjerujem da idu uz moju kuću, jer je na glavnoj prometnici. Ali oni odavno prolaze ovuda, a tek sad se o tome javno počinje govoriti! Već u lipnju su mi župljani Brloga govorili o tome… Neki sada glavninu bijesa prebacuju na policiju, ali zašto su mediji dosad šutjeli o tome? Zašto im je i sada važniji Todorić, ili šeširić Meghan Markle, ili neki čudak koji glavom razbija cigle u tzv. tv-showu itd… Je li tko istražio zašto je policija i u Njemačkoj morala šutjeti o tome fenomenu? Jasno, to je veoma kompleksan problem i potrebno je o tome trijezno i razborito rasuditi između ekstrema da su, s jedne strane, migranti jadni ratni prognanici i, s druge strane, da su to podmukli teroristi. Papa Franjo je posljednjom izjavom upravo na to upozorio. Jer u zraku »vise« pitanja: Zašto oni ne sele u bogatu Saudijsku Arabiju?

Zar se žele odreći svoje vjere i kulture? Zar islam nameće totalitarno društveno okruženje? Zašto migranti navaljuju baš u Europu, uglavnom u Njemačku? Žele li postati kršćani ili islamizirati Europu? Itd… Znademo, »seoba naroda« nikada u povijesti nije prestala, ali ovaj globalni problem je doista nešto posebno. Moji župljani mogu potvrditi da sam već prije pet godina, na njihovo čuđenje, počeo upozoravati kako će sve puste i prazne hrvatske krajeve naseliti ljudi koji nisu ni Hrvati ni kršćani! No budući da je danas u svijetu – i u politici, i u ekonomiji, i u sportu, i na estradi – sve spoj ideologije i biznisa, siguran sam da nije iza toga samo »Marrakech«, nego i »Cash«.