ROBERT SPAEMANN: PRODAJA U BESCJENJE!?

Čovjek ništa ne može činiti dobra i ispravna bez nutarnje i vanjske radosti. A radost, koja je nešto posve drugo od keep smiling (‘smiješite se, molim’), nerazdvojno je povezana i utkana u jednoznačnost svjedočanstva. Već dugo ponašaju se naši teolozi kao „gospodari naše vjere“, namjesto da budu „sluge naše radosti“ (Sv. Pavao).

                                               +++++

Kako reagira Crkva na stanje u kome se ona nalazi danas u Europi?

• Prema mome mišljenju postoje dva kriva načina kako se na to reagira. Jedna od tih reakcija jest da se situacija banalizira i harmonizira. S jedne strane ponašamo se kao lisica kojoj je grožđe kiselo. Neki misle da narodna Crkva koja je u procesu nestajanja bijaše teški povijesni nesporazum te da je obrat koji je uslijedio s Konstantinom povijesni istočni grijeh.  Danas mnogi zagovaraju Crkvu „odlučnih kršćana“, a pritom i ne misle kako i na koji način treba stvarno pripadati takvoj Crkvi odlučnih vjernika. Mnogi smatraju kako je načelno cijelo čovječanstvo već spašeno, a Crkva je samo simbol njihova spasenja. Tko je daleko od nje, on je doduše još daleko od Crkve. Pritom se uopće ne uzima u obzir mogućnost da je netko cijeli život daleko, da se uopće ne nalazi na putu prema Bogu, nego je u bijegu od Boga. Prvi članak Atanazijeva Vjerovanja, koje kao i Nicejsko, povezuje Istočnu i Zapadnu Crkvu, pomno se i brižno prešućuje: „Tko želi biti spašen, taj mora, prije svega, čvrsto ispovijedati katoličku vjeru, a tko je ne sačuva u cijelom njezinu sadržaju, taj će biti zauvijek izgubljen“.  Prihvaća se dakle vlastiti status manjine, u njoj se vidi nešto posve normalno i onda se to sve ublažava nekakvim „pluralizmom“.       

A kako izgleda druga pogrješna reakcija?

Suprotstavljena reakcija definirana je strahom od getoizacije. Ona se sastoji u tome da se narodna Crkva pošto-poto sačuva, pa i pod cijenu da Crkva izgubi svoj identitet kao zajednica vjernika. Otajstva se vjere prodaju u bescjenje. Sveta je pričest nešto kao zimska ili ljetna rasprodaja. Nitko više ne govori o uvjetima pristupanja Euharistiji. Djeci se dijeli prva pričest, makar dotad nikada nisu pohađali svetu Misu, a ne će se na njoj pojaviti ni sljedeće nedjelje. Na prvu svetu pričest pripremale su ih službeno primjerice žene koje nisu katolkinje, koje ni nedjeljom ne pohađaju svoju vlastitu crkvu (spreman sam za to navesti i primjere). Ili: Sagledamo li brojke rastavljenih bračnih parova koji su se jednom vjenčali u Crkvi, nemoguće je pretpostaviti da su tijekom bračnoga života promijenili svoje poglede na Boga, svijet. Može se samo pretpostaviti kako pripuštanje na crkveni obred vjenčanja nije bio povezan s pripremama i razgovorima u kojima bi se jasno govorilo o nerazriješivosti braka kao uvjetu za valjani brak. Crkva ne će postati narodnom Crkvom jeftinom rasprodajom svojih dobara. Time na sebe navlači samo prijezir.

Pa kako onda na to primjereno reagirati?

–    Alternativa getoizaciji nije u svođenju na nekakvu skupinu među ostalim skupinama koje „daju svoj veliki doprinos“ silnoj cjelini naše civilizacije, niti je pokušaj u brisanju razlikovnih značajki te time postati i sami nekakva velika cjelina. Jedina istinska kršćanska alternativa getoizaciji jesu stoga misije. Nesklad između univerzalnoga postulata poruke evanđelja i manjinske situacije onih koji priznaju postulat evanđelja ostat će prisutan u svijetu do kraja dana i vremena. Nikada ne će iščeznuti. To pak znači da su misije moguće samo onda ako oni koji žive u statusu manjine, žive sa sviješću da su „izabrali  najbolji mogući dio“. Bez takve samosvijesti nemoguće je ‘probaviti’ ovu situaciju, poglavito pak ne mlađi naraštaj. Prigovorit će se kako je to elitizam. Zacijelo, da. Ali samo ondje gdje se vjera doživljava kao nezaslužena povlastica, kršćanstvo može probuditi želju imati udjela u toj povlastici. Da bismo pridobili druge, moramo ono za što ih želimo pridobiti predstaviti 1. kao istinito, 2. kao dobro, tj. ono što spašava, i 3. kao lijepo, tj. kao izvor radosti, kao nešto što je svojom nutarnjom ljepotom naprosto neodoljivo. Današnje je kršćanstvo, kako nam se predstavlja, prilično daleko od toga. Kršćanstvo se svodi i relativizira na nekakav mogući i tolerantni svjetonazor, kao jedan među mnogim drugima. Ono se ne očituje kao pogled na zbilju u svjetlu svoga Iskona. Danas kruži krilatica kako svatko mora pronaći svoj put, makar je to već prorok Izaija opisao kao stanje izgubljenosti i lutanja, kad je svatko poput ovaca lutao i svojim putem hodio (Iz 53,6). Pa premda je Crkva u Rimskome kanonu skoro dva tisućljeća molila „izbavi nas od vječne osude i ubroji nas među izabrane svoje“, čini se da u stvarnosti više ne postoji, ne egzistira realna opasnost da bi netko bio definitivno vječno osuđen ili izgubljen. Gdje ne postoji realna opasnost da čovjek bude izgubljen, ni spasenje nije realno, pa time i samo kršćanstvo postaje trivijalno. (Prijevod: Dr. fra Tomislav Pervan)

                             ++++++

Jedan od zacijelo najznamenitijih kršćanskih-katoličkih mislilaca u Njemačkoj, ali i šire, Robert Spaemann, savjetnik i prijatelj dvojice papa, svetoga Ivana Pavla II. i Bendikta XVI. (rođeni iste godine, 1927.) , a umro je 10. prosinca 2018. godine. Imao je iza sebe dug i uzbudljiv život i retrospektivno se može pogledati na njegov opsežni znanstveni ali i publicistički opus, bogato životno iskustvo, plodonosan rad te zalaganje za istinske ljudske i kršćanske vrline. Pomalo nas hvata nostalgija za katoličkim klasicima kojih je premalo na suvremenoj misaonoj pozornici.