PETER SEEWALD: “IZGUBILI SMO NEBO” (2)

Preveo i priredio: dr. fra Tomislav Pervan

Razmišljanje o životu s njegova kraja: tekst predavanja Benediktova životopisca u povodu njegova počasnog doktorata na STH Basel.

„Čim pomislimo na kraj, osjetimo veličinu svoga postojanja, ponovno postanemo svjesni koliko je divno i uzbudljivo moći živjeti dar života“, rekao je Peter Seewald u svom predavanju.

Sveučilišna Visoka teološka škola u Baselu (STH Basel) dodijelila je 13. svibnja novinaru i biografu Benedikta XVI. Peteru Seewaldu, počasni doktorat. Prema njihovoj prosudbi Seewald je dobio doktorat honoris causa za svoja novinarska postignuća, poput biografije o Isusu Kristu.

******

Raj na nebu – ili na zemlji?

Židovi su vjerovali da će na kraju mesijanskog doba doći preobraženi, čisti, budući svijet za novo čovječanstvo. Svijet u kojem ne će više biti ni slijepih, ni hromih, ni gluhih, ni gubavih (Iz 35,5-6). Krist je, naravno, radikalno nadmašio sve što se mislilo i naučavalo prije njega. Njegova poruka: Ja sam, ja i nitko drugi, obećan u Svetim spisima. Ja sam vrata kroz koja možete doći do onoga za čim žudite. Ja sam skelar na skeli za prijelaz. Dat ću ti ulaznicu – i ja ću ti je platiti. Doslovno: “Došao sam donijeti život istinski – život u svoj njegovoj punini” (Iv 10,10). Otac mu je na nebu “naredio što treba reći i govoriti. I znam da je njegova zapovijed život vječni” (Iv 12,44-50).

Kristove su izjave bez neusporedive snage i siline. “Tko god sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla”, prsio se on pred mnoštvom, “ima život vječni; na osudu neće doći, nego je prešao iz smrti u život” (Iv 5,24). “Neka se ne uznemiruju srca vaša”, dodao je, “vjerujte u Boga i vjerujte u mene!…Ja idem da vam pripravim mjesto.” Vratit će se po svoje, “da i vi budete gdje sam ja” (Ivan 14,1-6). Krist je put, svjetlo i istina, kao što je jasno rekao. Drugim riječima: to je put koji vodi u novu dimenziju. On je istina koja je iznad svih špekulacija i svake znanosti. A on je život u punini i potpunosti. Martin Luther je to jednom izrazio na sljedeći način: “S kim god je Bog započeo razgovor, on je zacijelo besmrtan.”

Nikad ništa silnije ni veće nije obećano. “Smrti, gdje ti je žalac, gdje ti je pobjeda!” mogao je u preuzetnosti vikati Pavao. Nikada prije Božja bit kao milosrdnog oca nije se objavila u takvoj jasnoći. “Bog je ljubav”, piše evanđelist Ivan, ljubav je jača od smrti. Svemogući Stvoritelj svemira nije onaj koji provodi smrtne kazne, kaže sveti Ivan, on ne dokida svoje stvorenje, nego ga čini cijelim, cjelovitim. Riječ je o ispunjenju i savršenstvu u bezvremenoj vječnosti, a ne o uništenju. Čak se i “tijelo”, koje u svim kulturama predstavlja prolaznost i raspadljivost, u Kristovoj objavi pretvara u “tijelo oslobođeno, lišeno patnje”. Sam Isus je to pokazao. Njegovo uskrsnuće u proslavljenom tijelu svjedočanstvo je ozdravljenja svega zemaljskog slomljena, povrijeđena, ranjena i zakinuta. Pavao potvrđuje: “Ako je Isus – a to je naša vjera – umro i uskrsnuo, onda će Bog po Isusu i mrtve dovesti s njim u slavu” (1 Sol 4,13-18).

Kršćanstvu se predbacivalo i njega se optuživalo i optužuje da je obećanje zagrobnog života puka jeftina utjeha. Narativ je razvijen kako bi odvratio ljude od njihove stvarne zadaće, borbe protiv izrabljivanja i ugnjetavanja. Ideolozi 20. stoljeća raju na nebu suprotstavili su raj na zemlji, a vječnom životu stvaranje novog čovjeka koji bi, oslobođen moralnih i vjerskih okova, konačno mogao živjeti slobodno, samoodređeno i napredno.

Nema tješenja nekakvim imaginarnim sutra

Joseph Ratzinger prihvatio je riječ o tješenju i utjesi te je okrenuo ploču. On je izjavio i protumačio  kako nije eshatološka nego politička utopija temeljna “zabluda“. Jer ovaj budući svijet, prema kojem svi zajedno moraju raditi, “nikad se ne tiče niti utječe na nas; on je tu samo za još uvijek nepoznatu buduću generaciju.” Jedno je pritom jasno: “To se nikada ne će dogoditi.” Utopija koja “želi ostvariti čovjekovu nadu vlastitim snagama bez vjere u Boga” ne samo da ne prepoznaje nerješivu nedovršenost čovjeka, nego ni dinamiku povijesti koja slijedi svoje zakone.

Nasuprot tome, kršćanska nada nije ni utjeha za nekakvu zamišljenu sutrašnjicu niti odbacivanje društvenog angažmana. “Činjenica da ta budućnost postoji”, rekao je Benedikt XVI., “mijenja sadašnjost.” Gdje god se vjera prakticira, ona oblikuje život mnogo prije svoga konačnog ispunjenja. Vjera doslovno “vuče budućnost u sadašnjost”. Prava nada koja može promijeniti društvo u konačnici dolazi iz susreta s Bogom “koji ljubi svaku osobu – do kraja”. Ovo povjerenje pokreće kulturu koja milosrđe i dobro djelovanje čini zakonom u vremenitom te stvara perspektivu da nismo samo dašak vjetra, beznačajno ništa u tijeku evolucije, već da smo vrijedni i ostajemo vrijedni.

Poštovane slušateljice i slušatelji,

Bez sumnje, u naše dane na Zapadu doživljavamo urušavanje kršćanstva koje nitko nije mogao ni zamisliti nakon iskustava ateističkih terorističkih režima prošlog stoljeća. Naravno, nečuveni skandal seksualnog zlostavljanja igra ulogu, ali razlozi egzodusa su mnogo dublji. U svakom slučaju, kršćanski je svjetonazor sve manje prisutan u društvenom diskursu. Zacijelo daleko od toga da ljudi danas ništa više ne vjeruju. Moglo bi se čak reći: oni jednostavno sve vjeruju. San o “raju na zemlji” je dosanjan, ali propali svjetonazor zamijenjen je novim vrlo traženim najavama spasenja, bilo da se radi o fitnesu, prehrani, zdravlju ili rodnoj agendi. Naravno, također postaje sve jasnije koju cijenu mora platiti jedno čisto ovozemaljsko društvo. Izgubili smo nebo. Ovo nije trivijalnost, ovo je katastrofa, ali zacijelo nikako najmanja od svih.

Da navedem nekoliko primjera troškova koji se od nas iziskuju kad onostrano zamijenimo za ovo ovdje i sada:

Prije svega: ako moramo smisao svoje egzistencije crpiti isključivo iz iskorištavanja iskustva ovoga svijeta, naš životni vijek poprima golemu važnost. U ovom kratkom vremenu, da se razumijemo, važno je ne izgubiti vrijeme, ništa ne promašiti niti propustiti, kako bi se od ono malo života izvuklo ono što se može izvući. Ta svijest ne samo da je stavila u prednji plan egocentričnost, narcisoidnost i neobuzdani kult tijela, već pojačava pritisak brzine i rokova na sve sudionike. A zbog čega se naši ionako kratki životi čine još kraćima.

Žele umrijeti, a nije im dopušteno

Drugo: Dok se život nekada sastojao od života na ovom svijetu i drugog u životu poslije smrti, tj. životni vijek plus X, moderni dvostruki život leži isključivo u optimizaciji zemaljskih mogućnosti. Ako udvostručim brzinu, prema velikom obećanju ubrzanja, dobit ću dvostruko više života: dvostruko više putovanja, dvostruko više filmova za gledanje, dvostruko više veza i partnerstava. Nije slučajnost da gotovo sve aplikacije za reprodukciju nude sada načine za bržu reprodukciju sadržaja. Na Spotifyju, na primjer, možete preletjeti podcaste koji traju sat vremena za samo 17 minuta, tj. 3,5 puta većom brzinom. Nedostatak je u tome što postupak ne samo da zahtijeva puno vremena i pozornosti, već stvara i golemi pritisak u grudima da stalno moraju biti u tijeku, ažurni. Na kraju postaje jasno: koliko god brzo trošio, uvijek ostajem nezadovoljan ponudom gotovo neiscrpnog tržišta.

Prognostičar Jeremy Rifkin dodaje ovomu još jednu misao: Potreba za iskorištavanjem i postizanjem svega ovdje i sada pretvorila je kapitalističku ideju učinkovitosti s njegovim neobuzdanim iskorištavanjem ljudskih i ekoloških resursa u “temeljno zlo” ​​i stvorila globalne probleme kojima se više ne može upravljati niti njima ovladati.

Gubitak neba otežava prihvaćanje smrti i pronalaženje utjehe. Kako ne bismo starili, profitabilna industrija s kremama protiv starenja, tabletama, napitcima i tretmanima protiv starenja ne samo da obećava oslobađanje od (na)bora, već i razumno produljenje života. Budući da je važno spriječiti kraj, svršetak života pod svaku cijenu, danas se čak i neizlječivo bolesni ljudi i protiv svoje volje liječe terapijama od kojih nema nikakve koristi. Žele umrijeti, a nije im dopušteno. Prema međunarodnoj studiji iz Sydneya, trećina pacijenata prima kemoterapiju u posljednjih šest tjedana života, često na inzistiranje rodbine, iako nema ni najmanje šanse za uspjeh.

S obzirom na oholost ljudske izvedivosti jedino je logično želja da se potpuno eliminira smrt. Nova industrija besmrtnosti operira s milijardama u financiranju istraživanja kako bi reprogramiranjem stanica vratila brzinomjer starosti što je više moguće. Ili, još bolje, stvoriti besmrtnost u digitalnom avataru učitavanjem ljudske svijesti na računalo. Čovjek od čovjeka, čovjek po čovjeku. Potpuno i naskroz bez Boga.

Mjesto pročišćenja i čišćenja

Nitko ne može reći kako je to stvarno u raju. Kad podignemo pogled prema gore, ne vidimo Isusa kako sjedi zdesna svome Ocu, niti bilo kakav trag od milijarda ljudi koji su prošli prije nas. U svom poznatom pogledu u zagrobni život, slikar Hieronymus Bosch prikazao je barem prolaz koji vodi u ovo nebo. Zanimljivo, njegova slika sa svjetlom na kraju tunela, gdje nas dočekuje prijateljski raspoloženi glasnik s neba, odgovara točno rubnim iskustvima smrti tisuća ljudi koji su već bili na pragu onoga svijeta. Svi svjedoče o neopisivom osjećaju ljepote, ljubavi i sreće tako da se nitko nije želio vratiti u svoj prijašnji život.

Isus, Bogočovjek koji je došao s onoga svijeta, usporedio je vječni život prvenstveno sa svadbenom gozbom. Svatko bi bio sretan da je na tu gozbu pozvan. Nema svađe, nema protuslovlja, naprotiv, u svemu savršen identitet, sklad i prosvjetljenje. Ivanovo Otkrivenje dodaje da će Bog “prebivati” sa svojim narodom i (o)brisati “sve suze” s njihovih očiju. Doslovno: “Neće više biti smrti, ni žalosti, ni naricanja, ni nevolja. Jer ono što je bilo prije prošlo je.”

Nebo je jedno, a pakao je drugo. Kako to izgleda može se vidjeti na golemom Michelangelovom muralu u Sikstinskoj kapeli. Prikazani užasi imali su za cilj da kardinalima u konklavama pojasne što prijeti ako se o izboru pape odluči prijevarom. Uz razne poveznice u Starom zavjetu, postoji najmanje 16 mjesta u Novom zavjetu gdje se spominje pakao. Otprilike polovica izjava dolazi iz Isusovih usta. “Široka su vrata koja vode u propast”, upozorava Spasitelj, “i širok je put do njih i mnogi njime idu” (Mt 7,13).

U prispodobi o bogatašu i siromašnom Lazaru, bogataš tvrda srca, koji zbog svoje tvrdokornosti mora podnositi okrutne muke u paklu, traži da se barem njegova još živa braća upozore na ovo strašno mjesto. Njegov zahtjev je odbijen. Razlog: Svatko može znati ono što se ima saznati iz svetih spisa. I u iščekivanju reakcija koje će Isusovo uskrsnuće kod mnogih kasnije izazvati, ovdje stoji: “Ako ne slušaju Mojsija i proroke, neće se uvjeriti kad netko uskrsne od mrtvih.” (Luka 16,31 ).

Teolozi se spore oko toga može li doista postojati nešto poput pakla i čistilišta, odnosno mjesta pročišćenja koje imaju sve svjetske religije. Joseph Ratzinger, koji se intenzivno bavio eshatologijom – pojam koji usputno potječe još od luteranskog teologa Abrahama Calova, kako sam mogao saznati – čistilište nije promatrao kao „neku vrstu onostranog koncentracijskog logora“ u kojem ljudi moraju služiti kaznu, nego prije kao “proces ljudske preobrazbe koji je  neophodan iznutra”. Mjesto čišćenja i pročišćenja jest “u samom posljednjem Kristu”. Prisutnost Gospodnja djelovat će poput gorućeg ognja na sve što je u čovjeku isprepleteno u nepravdi, mržnji i laži, postat će pročišćujuća bol koja u nama prži sve što  je nespojivo s vječnošću, „sa živim ciklusom Kristove ljubavi“.

Sam Krist u osobi je sud

Što znači “sud” može se jasno razumjeti s ovoga zrenika: “Krist je sam sud, on koji je istina i ljubav u osobi. On je ušao u ovaj svijet kao njegova unutarnja mjera za svaki pojedinačni život. I kao što pakao nije neko užareno i goruće mjesto užasa pod zemljom, nego “zona nedodirljive samoće i uskraćene ljubavi”, tj. “što se događa kada se čovjek zatvori u sebe”, raj nije nadpovijesno mjesto iznad oblaka, već stvarnost koja nastaje kroz dodir Boga i čovjeka – i to se naziva: „ispunjena ljubav“.

Naravno, znamo i da upozorenje o Posljednjem sudu nije moglo spriječiti križarske ratove, Tridesetogodišnji rat ili Prvi svjetski rat. Danas Putinovu kampanju uništenja Ukrajine čak demonstrativno odobrava kršćanski pravoslavni patrijarh iz Moskve. Očito je u svakom trenutku postojala tendencija da se Kristovo upozorenje ne shvaća ozbiljno. Pa ipak, ostaje neupitan i nenadomjestiv podsjetnik da moram biti odgovoran za svoj život, da moram odgovarati za sebe kada me moje misli i djela zavedu na pohlepu, zavist, laž, ugnjetavanje, nedostatak ljubavi ili čak mržnju i nasilje. Svijet bi svakako bio bolji kada bi se ratni huškači i zlostavljači sjetili da će – poput bogataša u Isusovoj prispodobi – morati gorko platiti za svoja zlodjela.

Cijenjene dame i gospodo

Budući da smrt shvaćamo kao najveću tragediju, prepustili smo je bolnicama, sobama za umiruće i pogrebnim poduzećima. Međutim, francuski povjesničar Philippe Aries predvidio je da će se u jednom trenutku javnost s punim žarom fokusirati na pitanje umiranja kao što je to bila seksualnost u 1960-ima. Zapravo, danas su prije svega vanjske okolnosti te koje nas tjeraju da ponovno otvorimo pitanje konačnosti svega zemaljskoga, i to žurno:

Tu je šok globalne korone pandemije s milijunima mrtvih, koja nam je dramatično pokazala svu krhkost našeg postojanja. A sljedeći virusni val na nas možda već vreba u potaji.

Gubitak svih sigurnosti koje su se preko noći pokazale varljivima. Na primjer, kroz ratove u Ukrajini i na Bliskom istoku, kroz terorističke napade, nove prijetnje demokraciji i izazove energetske i opskrbne krize.

Posebno su zastrašujuće vijesti o pogoršanju globalnog zatopljenja. Poplave, oluje, vrućine i suše dosegnule su dosad neviđene razmjere. Znanstvenici govore o točki bez povratka (Point of no return). Čovječanstvo je samo sebe dovelo do ponora. Naš zavičajni planet se u osnovi ne može više spasiti u svom dosadašnjem obliku. U našem dobu, nekoć tako punom iščekivanja s pogledom u budućnost nije samo zamijenjen malodušnošću i tjeskobom, već je stvorio pravo raspoloženje posljednjih vremena. Zemlja ima rok trajanja, toga smo sve svjesniji. Nije slučajnost da ekološki pokret naziva sebe “Posljednja generacija”, a filmovi i članci sve više prikazuju scenarije koji imaju za cilj učiniti predočivom i  zamislivom ne samo apokalipsu, već i život u svijetu nakon apokalipse.

Vjera u nezaustavljiv napredak je napukla

Jedno je sigurno: Napukla je vjera u nezaustavljiv napredak i ljudske sposobnosti. Sve u svemu, danas smo svjedoci sve nesigurna i prestrašena društva. Ono se ne žali samo na velike fizičke i psihičke nedostatke. Ono što se nekoć smatralo krunom stvaranja sada sebe vidi kao ugrozu. Eko-aktivisti traže da se ljudima ne dopušta više rađanje potomaka. Čak ni CO2-otisak jednog novorođenčeta ne može se više odgovorno trpjeti.

Gledajući ekološku situaciju planeta, sada je postalo jasno: Da, moramo sagledavati kraj.

Moramo razmišljati od kraja kako bismo postali svjesni razmjera svoje situacije i iz toga izvukli prave zaključke. Ne bi trebalo biti manje važno razmišljati i o osobnom životu od njegova kraja. Svijet i društvo se mijenja onda kad više ne gledamo na smrt samo kao na prijetnju i traumatičan gubitak. To ne znači da će sve automatski biti bolje. Ali stječemo svijest o onim egzistencijalnim stvarima koje se nalaze u redu stvaranja. “Čovjek treba vječnost”, napisao je papa Benedikt u naše matične knjige , “svaka druga nada mu je prekratka.” Sadašnjost nakon koje nema ništa iscrpljuje također i svu sadašnjost i čini je nepodnošljivom.

Štovane dame i gospodo

Uskrsnuće Isusa Krista nije izvješće o nekom prošlom događaju, nego je ono nadvremenski aktualno. S naviještanjem vječnog života kršćanstvo ima jedinstvenu specifičnu prednost koja pokazuje horizont i, posebno u vremenima koja se često čine tako bezizlaznim, otvara vrlo konkretno budućnost. Da bi ova poruka bila učinkovita, međutim, nije potrebno samo oživjeti veliku kulturu umiranja, smrti i sjećanja koja doista spada na čovjeka i koja mu je kao biću primjerena, nego čovjek treba prije svega promjenu perspektive. Isus je to rekao ovako: Promijenite svoje mišljenje! Preumljenje! Što to znači? To znači da se uz velebne mogućnosti duhovnog uvida može nazreti stvarnost koja upravlja cijelim svemirom te ona mjesta čežnje koja se otvaraju tek onkraj horizonta jedne čisto materijalističke perspektive.

Imamo riječ Williama Shakespearea. “Ima više stvari na nebu i na zemlji”, znao je uvjereni kršćanin, “nego što vaša učenost može sanjati.” Znanost i religija, razum i metafizika međusobno se ne isključuju. Osobito nedavna istraživanja, poput onih iz kvantne mehanike ili digitalne tehnologije, pokazuju nam načine za bolje razumijevanje duhovnih načela. Znamo prilično zanimljiv primjer ove mogućnosti saznanja iz eksperimenta koji je postao poznat kao “Schrödingerova mačka”. To pokazuje da možete biti i mrtvi i živi. “Čisto intelektualni svjetonazor bez imalo mistike”, zaključio je Erwin Schrödinger, jedan od utemeljitelja kvantne mehanike i dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, “je čisti apsurd.” I ako smo zadivljeni mogućnostima umjetne inteligencije, koliko bi golemo trebalo biti naše divljenje stvarima za koje je sposobna božanska inteligencija!

Starenje nije bolest

Svatko tko tada promatra stvari iz transcendentalne i, štoviše, istinski izvorno kršćanske perspektive, može doći do uzbudljivih spoznaja sličnih onima koje nam otkriva “Schrödingerova mačka”. Primjerice:

1.) Starenje nije bolest, već proces preobrazbe u novi početak na višoj razini.

2.) Svatko tko zatvori oči ovdje i sada, ponovno ih otvara u drugom svijetu.

3.) Kršćani imaju dvojno državljanstvo. Oni su građani i zemaljskog i nadnaravnog svijeta za koji ih priprema evanđelje.

4.) Suočavanje s neizbježnim krajem života ne vodi u depresiju, već vam pomaže da nešto tako prolazno kao što je život ne shvaćamo toliko preozbiljno ili čak da dopustite da vas to učini potištenim, depresivnim.

Nažalost, zaboravljeni filozof i teolog Ladislav Boros u svojim razmišljanjima o kraju života svojedobno je preuzeo starokršćanski simbol smrti, sliku rađanja. Prema Borosu, osoba pri rođenju mora napustiti stiješnjenost majčine utrobe kako bi iza sebe ostavila zaštitu i privremeni dom. On je, da tako kažemo, izložen “propasti”. Istodobno, pred njim se otvara široki novi svijet, svijet svjetla, boja, značenja, zajedništva i ljubavi. Nešto slično događa se i u smrti. Samo ovdje se rađate u posvema “kristoprozirni svijet” i potpuno ste zagrljeni kozmičkim Kristom. Boros ushićeno piše: “Sve što sam očekivao u životu sada je tu. Sve se stapa u jedno, divno blista, sve žari, sve kuca kao jedno srce, sve teče i sve se sjaji. Napokon sam doma i mogu zagrliti svemir, te napokon uranjam u izvor postojanja.”

Mađarski filozof ovdje ne zagovara ranu smrt. On je jednostavno oduševljen vizijom slavne budućnosti koja se ne bez razloga naziva “Radosnom viješću”. Dietrich Bonhoeffer je imao sličnu misao: “Tko bi želio govoriti o Bogu, a da se ne nada da će ga jednom vidjeti?” rekao je teolog kojeg su ubili nacisti. “Tko bi želio govoriti o miru i ljubavi među ljudima, a da to ne želi doživjeti jednom u vječnosti?”

Zaključno bi se dalo reći: prema kršćanskom nauku postoji život prije smrti. A postoji i život poslije smrti. Kada završi vrijeme, počinje vječnost. A ako je Bog “ljubitelj života”, kako svjedoči biblijska Knjiga Mudrosti (Mudr 11,26), on je “ljubitelj” obaju života. Istina je da nam smrt pokazuje koliko je život već ovdje na zemlji beskrajno vrijedan. Nije li tako: Čim pomislimo na kraj, osjetimo veličinu svog postojanja, ponovno postanemo svjesni koliko je divno i uzbudljivo moći živjeti dar života. I – molim – što duže, dokle god se može.