TOMAŠ HALIK – S KOJIM I KAKVIM SE IZAZOVIMA SUOČAVAJU DANAS KRŠĆANI U SREDNJOJ EUROPI?

(Govor što ga je održao mons. Tomaš Halik u Mariazellu – Austrija u povodu

hodočašća Ackermann-Gemeinde 4. svibnja 2019.)

Preveo i priredio: dr. fra Tomislav Pervan OFM

S kojim i kakvim se izazovima suočavaju danas kršćani u srednjoj Europi? Imaju li kršćanske Crkve dovoljno vitalnosti, uvjerljivosti i iscjeliteljske moći da mogu pomoći Europi da se odupre onomu što joj prijeti, posebice opasnom valu populizma? Ne vrijedi li za Crkvu izreka: Medice, cura teipsum – Liječniče, izliječi najprije sama sebe?

Kakvo je stanje kršćanstva u Europi danas? Svatko tko pokušava odgovoriti na to pitanje mora biti svjestan da gleda s određenoga zrenika i da je njegova perspektiva nužno ograničena. Živimo u vremenu radikalne pluralnosti i ako želimo da naši izričaji imaju određenu vrijednost, moramo ih stalno korigirati i obogaćivati kroz dijalog koji nam omogućuje da u stanovitom smislu sudjelujemo u iskustvima drugih.

Kad bih na pitanje o stanju kršćanstva danas odgovorio isključivo na temelju svoga neposrednog osobnog iskustva, mogao bih ponuditi svjedočanstvo puno nade. Tko god posjeti prašku akademsku župnu zajednicu, svake će nedjelje navečer vidjeti veliku crkvu punu mladih ljudi usred zemlje koja se smatra najateističnijom zemljom u Europi, ako ne i u cijelom svijetu. Tijekom ovih godina u akademskoj je župnoj zajednici više od dvije tisuće mladih primilo crkvene sakramente inicijacije, većinom studenata, a ovdje su rođena brojna svećenička i redovnička zvanja. Da, mogu posvjedočiti da je tako nešto moguće čak i u ovom trenutku i u zemlji kao što je Češka. Tako da mogu reći: „Da, možemo“ Yes we can – uz Božju pomoć! Uz Božju pomoć ovako nešto je moguće!

Moguće je ondje gdje evangelizaciju ne shvaćamo kao indoktrinaciju nego kao inkulturaciju. Moguće je ondje gdje ne vodimo kulturne ratove sa svijetom oko nas, već nastojimo razumjeti kulturu našeg vremena i pitanja koja ljudi oko nas postavljaju. Moguće je ondje gdje ne tvrdimo da smo mi ti koji imamo cijelu istinu; gdje priznajemo da nemamo monopol na prave odgovore. Moguće je ondje gdje vjeru nudimo i predstavljamo kao način traženja, a ne kao ideologiju. Moguće je ondje gdje smo voljni pratiti ljude na njihovom putu, posebno mlade, i biti tražitelji za tražitelje, oni koji propituju za one koji pitaju. „Pitanje je pobožnost mišljenja”, napisao je Martin Heidegger.

Moguće je ondje gdje imamo hrabrosti odbaciti i razočarati čežnju za jednostavnim odgovorima na komplicirana pitanja, čežnju za crno-bijelom slikom svijeta i za nepokolebljivim sigurnostima. Kad sam tražio naslov za svoju prvu knjigu, naišao sam na stih jednog češkog pjesnika: „Što se ne trese, nema stabilnosti.” Moguće je to tamo gdje ne nudimo izvjesnosti, već hrabrost da se uđe u oblak misterija, otajstva i naučiti živjeti s otvorenim pitanjima i paradoksima života.

U doba relativizma, „post-istine“ i lažnih vijesti (fake-news), razumljivo je da ljudi žude za istinom i sigurnošću. Ali nemojmo zaboraviti da, kada je Pilat pitao „Što je istina?“ Isus je šutio, nije dao definiciju niti jednostavan odgovor.

On sam je u osobi bio odgovor – njegova osoba, njegova životna priča i neobične, često šokantne zgode koje je pričao. Isus je pokazao da istina može biti istina samo ako je u isto vrijeme put i život. Potrebno je svjedočiti istinu – prava, živa istina uvijek je ujedno i put i život. Istinu ne možemo izolirati iz dinamike ljudskog postojanja i zatvoriti je u sustav rečenica i uvjerenja. Istina koja prestaje biti put i udaljava se od života nije prava istina. U tom slučaju dajemo kamenje umjesto kruha, slador umjesto soli, opijum za narod umjesto snažnog lijeka.

Ne treba nas impresionirati uspjeh fundamentalističkih sekti koje nude brz, jednostavan i jeftin put religije bez križa kritičkog mišljenja, grupe koje pozivaju na „ratove kultura” umjesto na strpljivi dijalog među kulturama.

Mnogi „novi religijski pokreti“ shvatili su poziv Ivana Pavla II. na novu evangelizaciju Europe kao poticaj za „religijsku mobilizaciju“ koja bi oponašala evangeličke i pentekostalne stilove religije. No, potrebno je razlikovati emocionalnost od duhovnosti. Ne donose sa sobom sve emocionalne oluje oganj Duha Svetoga.

Diljem svijeta održane su brojne konferencije na temu „nove evangelizacije”. Mnogo je riječi (iz)rečeno na tu temu. No, ako bih bio do kraja iskren, moram priznati da ne vidim izrazite plodove „nove evangelizacije” u Europi. Poziv na „novu evangelizaciju Europe” čak zvuči smiješno i licemjerno ako mu ne prethodi i nije (po)praćen iskrenim naporom za ozdravljenje Crkve.

Veoma je ozbiljna sadašnja situacija Crkve u Europi

Polarizacija unutar Crkve podsjeća na stanje prije reformacije, prije velikog raskola zapadnog kršćanstva. Propadanje crkvenih institucija podsjeća na stanje nakon velike Francuske revolucije. Crkve, samostani i sjemeništa se prazne, crkveni objekti se zatvaraju ili prodaju i namjenjuju u druge svrhe.

Ovaj put, međutim, sadašnja situ acija nije rezultat pritiska vanjskih neprijatelja, poput terora pod jakobinskom ili komunističkom vlašću. Cijela je Europa prošla kroz razne oblike sekularizacije. Čini se da su jedna drugoj nalik posljedice „tvrde sekularizacije” tijekom komunističke vladavine, koja je u mnogim zemljama (osobito u Čehoslovačkoj i Istočnoj Njemačkoj) istisnula religiju iz javne sfere, kao i rezultat „meke sekularizacije” u bogatim društvima na Zapadu (ali i u postkomunističkim zemljama nakon pada komunizma).

Međutim, pogrešno je za sve probleme današnje Crkve okrivljavati proces sekularizacije i prije svega sekularizaciju shvaćati kao „vanjskog neprijatelja”. Kad pojedini crkveni predstavnici traže vanjskog krivca – govore o „razornom tsunamiju sekularizma“ i slično – tada iznose lažnu dijagnozu. Ne shvaćaju da su kršćanstvo i sekularizacija duboko isprepleteni, da je sekularizacija „neželjeno dijete” kršćanstva i da može predstavljati ne samo opasnu krizu nego i katarzu, krizu koja je prilika koja može ponuditi pročišćenje i produbljivanje vjere.

Uzroci današnje krize leže u samoj Crkvi, a posljednjih godina na vidjelo su izašle dugo skrivane mračne činjenice poput seksualnog zlostavljanja djece i mladih, nepriznata djeca samih svećenika ili homoseksualnog lobija čak i na najvišim razinama Crkve i crkvene hijerarhije. Vrlo je razumljivo da zbog toga dolazi ne samo do daljnjeg gubitka povjerenja u Crkvu u sekularnim društvima, nego i do krize povjerenja unutar same Crkve; međutim, sve te alarmantne pojave samo su simptomi aktualne krize. Papa Franjo govori o potrebi otkrivanja pravih korijena i uklanjanja struktura koje su omogućile spomenute pojave.

Papa Franjo kao glavni uzrok seksualnog zlostavljanja djece i mladih te iskorištavanja žena od strane svećenika navodi zloporabu moći i autoriteta te zloporabu povjerenja. Tu zloporabu moći naziva on klerikalizmom. On daje istu dijagnozu koju nalazimo u Isusovoj kritici farizeja. Isus pokazuje da oni koji religiju shvaćaju kao sustav zapovijedi i zabrana, obreda i naslijeđenih tradicija, pretvaraju religiju u teret koji nemilosrdno nameću drugima, a sami se stavljaju u ulogu sudaca i kontrolora. Takva vjera vodi u izvanjskost i licemjerje, u dvostruki život: farizeji se drugima i sebi izvana prikazuju kao čisti, ali su kao obijeljeni grobovi – iznutra puni truleži i nečistoće. Isus govori svojim učenicima da paze da se među njima ne stvori kasta nadređenih: Tko hoće među vama biti prvi, neka bude posljednji i svima sluga.

Napast da se projicira „super ego“ na nadređene u crkvi, oslovljavajući ih očevima (čak i „svetim očevima“), učiteljima, dobrotvorima i vođama, nanosi štetu objema stranama. „Jednostavni kršćani”, „laici”, oslobađaju se tako zajedničke odgovornosti za Crkvu. Oni koji prihvaćaju ulogu odabranika često ne samo da zaboravljaju svoju ljudsku slabost, već i svoje „sjene” potiskuju u podsvijest. Što se više stiliziraju u ulozi svetaca, to više gube kontrolu nad grješnikom u vlastitom srcu. Neki tada žive dvostrukim životom poput Jekkyla i Hydea. Posljednjih nekoliko godina pokazalo je da to nisu samo iznimke.

Drugi vatikanski koncil pozvao je na uklanjanje klerikalizma u Crkvi – sjetimo se „pakta u katakombama”. Činjenica da je ova revolucija u Crkvi ostala nedovršena sugerira da se klerikalizam ne može nadvladati pukom reformom struktura crkvenih institucija. Ono što je potrebno je „promjena mišljenja”, metanoja. Prava reforma pretpostavlja duhovnu revoluciju: uklanjanje struktura klerikalizma, toga „farizejskog kvasca”, u svijesti vjernika, i klera ali i laika. Naše poimanje i iskustvo Crkve mora se vratiti srži evanđelja.

Činjenica da su otrovni plodovi klerikalizma sada izašli na vidjelo, posebice u području seksualnog zlostavljanja, rezultat je jednostranosti u nauku i praksi Crkve nakon 1968. Crkva je reagirala na Kulturnu revoluciju iz 1968. (i na seksualnu revoluciju koja je bila dio te revolucije) na gotovo isti način kao što je reagirala na političko-kulturnu revoluciju 19. stoljeća – sa strahom, a ne s mudrošću. Nakon Francuske revolucije Crkva se trebala zapitati što je „Duh želio reći Crkvama u Europi“ kroz te velike promjene u društvu i kulturi. Trebala je pristupiti prosvjetiteljstvu s mudrošću, napraviti „razlučivanje duhova” bez naivnosti, ali i bez straha. Umjesto toga, „borba protiv modernizma” počupala je i žito zajedno s kukoljem, dovodeći do intelektualnoga samoosakaćenja katolicizma u vrijeme velikih izazova.

Crkva je također reagirala na pojavu „autonomnog morala“ u 1960-ima represijom i strahom, a ne hrabrošću i mudrošću. Iza pretjeranog isticanja seksualne etike, nastojanja da se pobačaj kriminalizira, iza borbe protiv umjetne kontracepcije ili istospolnih veza, često su stajali neriješeni seksualni problemi samih boraca i branitelja morala. Ta pitanja – posebice zaštita nerođenog života – svakako ne bi trebala biti podcijenjena. Međutim, papa Franjo ističe druge teme koje su pale u sjenu – poput božanskog milosrđa, solidarnosti sa siromašnima, ekološke odgovornosti, prilagođavanja dijaloga s drugim kulturama i religijama, razumijevanja ljudi koji se nalaze u moralno kompliciranim situacijama, uloge vlastite osobne savjesti u moralnim odlukama.

Danas, posebno u postkomunističkim zemljama, svjedočimo histeričnoj kampanji protiv Istanbulske konvencije. Bauk rodne ideologije” proganja Crkvu. Nažalost, opravdano odbacivanje ekstremnih oblika tzv. „rodne teorije” dovodi neke kršćane u suprotnu krajnost – ignoriranje povijesnih, kulturnih ili društvenih utjecaja na razvoj obitelji i na razumijevanje društvenih uloga muškaraca i žena. Papa Franjo imao je hrabrosti to pretjerano naglašavanje seksualne etike nazvati pravim imenom: riječ je o neurotičnoj opsesiji.

Nije ni čudo kako je i što je sekularno društvo odgovorilo na te tendencije: Pogledaj najprije sebe. Najprije izvadi brvno iz svojih očiju!

Crkva je postupno izgubila čitave slojeve europskog stanovništva. Tijekom devetnaestog stoljeća najprije većinu radnika i obrazovanih ljudi, od šezdesetih godina prošlog stoljeća većinu mladih, a sada u ovom „stoljeću žena” počinje gubiti žene.

Crkva je na izgubljene sinove i kćeri gledala prvenstveno s predrasudama, prijezirom i skrivenom zavišću, poput starijeg brata u poznatoj Isusovoj prispodobi. Nije bila kadra izraziti velikodušnu ljubav njihova zajedničkog oca. „Dobri pastir ostavlja devedeset i devet ovaca da pasu na pašnjaku i traži izgubljenu.”

Papa Franjo ovoj Isusovoj rečenici dodaje: „Danas pastir Crkve mora ostaviti jednu preostalu ovcu i otići tražiti devedeset i devet izgubljenih.“

Takva je situacija kršćanstva u današnjoj Europi. Primarni zadatak današnje Crkve jest tražiti ovih „devedeset i devet izgubljenih“. Mnogi od onih koji su izgubili vjeru u Crkvu nisu postali ateisti, nego „tražitelji“, postali su dio velike obitelji „tražitelja“, koja vjerojatno predstavlja najveći dio današnjih Europljana uz „apateiste“, tj. ljude koji bi se mogli opisati kao „religiozno ravnodušni”. Budućnost kršćanstva leži u sposobnosti Crkve da komunicira s „tražiteljima“. Nije riječ o prisiljavanju tih tražitelja natrag u postojeće institucionalne i intelektualne strukture Crkve. Isus također nije vraćao „izgubljene ovce doma Izraelova“ natrag u prostor židovske religije tog vremena, već im je ponudio novi ovčinjak, novi put, novo vino. Moramo otvoriti i proširiti prostor Crkve, proširiti ga na iskustva onih koji traže.

Jedna od religijskih promjena u našem svijetu jest i pokušaj da se religije pretvore u političku ideologiju. To se ne odnosi samo na islam, nego i na kršćanstvo.

S obzirom na sve veći broj muslimana u Europi, neki političari pozivaju na povratak „kršćanskoj Europi” i „kršćanskim vrijednostima”. Nostalgične ideje i utopije romantičara 19. stoljeća ponovno oživljavaju u ideologiji i frazeologiji suvremene desnice. Ovi pozivi zvuče posebno nevjerojatno iz usta nacionalističkih i populističkih političara u postkomunističkom svijetu, koji jedva da su ikada pročitali Novi zavjet. U svome štovanju „kršćanskih vrijednosti” romantične ideje o kršćanskoj prošlosti predmoderne Europe kombiniraju se s ideologijom „katolicizma bez kršćanstva”, što podsjeća na Action Francais i ideologe autoritarnih država 1930-ih.

Mnogi vatreni govori o potrebi „zaštite kršćanskih vrijednosti u Europi” – posebice u vezi sa širenjem straha od migranata i muslimana – samo su prazne riječi, mjehurići kojima se želi prikriti pretenzije populista za vlašću, njihova nastojanja nadomjestiti parlamentarnu demokraciju autokratskim sistemima.

To je posebno vidljivo u Poljskoj i Mađarskoj. Kad sam vidio mnoštvo pristaša stranke „Zakona i pravde“  na ulicama Varšave kako marširaju pod transparentima na kojima je pisalo „Hoćemo Boga“ i uzvikivali antisemitske slogane, nisam mogao a da se ne zapitam, kakva Boga ti ljudi žele. Definitivno nije to Bog koga je Isus iz Nazareta nazvao svojim Ocem Na mnogim mjestima u Europi ponovno svjedočimo brkanje Boga s nacijom, brkanje kršćanske vjere s opasnim idolopoklonstvom – s ksenofobijom i populizmom

Režim Vladimira Putina u Rusiji vodi sustavni hibridni rat protiv Zapada i demokratskog svijeta. Jedan od glavnih ciljeva toga rata jest oslabiti povjerenje u Europsku uniju u zemljama bivšeg sovjetskog bloka. Paradoksalno je da su glavni saveznici te ruske propagande ljudi koji su bili bivši neprijatelji: s jedne strane komunisti ili bivši komunisti koji su zadržali svoj afinitet prema Rusiji, a s druge strane konzervativni kršćani. Konkretno, na društvenim mrežama pristaše shizmatičkog pokreta Marcela Lefebvrea prikazuju Putina kao novog svetog Konstantina koji će povesti kršćane u sveti rat protiv korumpiranog Zapada.

U sličnom duhu Viktor Orbán nudi model „neliberalne demokracije” – što je samo kodni naziv za autoritarnu državu koja postupno uništava temelje slobodnog društva, vladavine prava i parlamentarne demokracije, poput neovisnosti medija, sveučilišta, Ustavnog suda, neprofitnih organizacija i slično..

Populistički političari nastoje pridobiti crkvene predstavnike na svoju stranu nudeći ili obećavajući Crkvama razne privilegije. Međutim, ako bi došlo do „registriranog partnerstva” između Crkve i populističkih vlastodržaca, to bi dovelo do fatalnog gubitka vjerodostojnosti Crkve, počevši od gubitka povjerenja među mladima i inteligencijom te među stanovništvom velikih gradova. To se već danas događa, primjerice, u Poljskoj, Mađarskoj i Slovačkoj. Rezultat može biti iznenađujuće brza sekularizacija čak i tradicionalno katoličkih zemalja.

Danas je kršćanstvo u velikom dijelu zapadnog svijeta, posebice u Europi i SAD-u, ukliješteno između Scile i Haribde, između dvije opasne krajnosti koje trebaju jedna drugu, provociraju se i time jačaju: ekstremni liberalizam i sekularizam s jedne strane te kršćanski fundamentalizam s druge strane.

Danas je najveća prijetnja europskom jedinstvu i cjelokupnom procesu europskih integracija nacionalizam i populizam koji zlorabi kršćanske simbole.

Kršćani koji su kadri čitati znakove vremena i osjećati se odgovornima za budućnost kršćanstva u Europi moraju imati hrabrosti reći jasno ne zloporabi kršćanstva u retorici populista poput Viktora Orbána, Kaczynskog i drugih populističkih političara.

Kršćani u politici trebaju tražiti tu zajedničku kompatibilnost kršćanstva i sekularnog humanizma, taj „zdravi sekularizam” na koji je pozivao i papa Benedikt XVI.

Upravo su otvoreno društvo i liberalna demokracija, koja stoji ili pada s postojanjem slobodne, javne rasprave i međusobnog kritičkog sučeljavanja mišljenja, ne samo najpogodnije okruženje za razvoj civilnog društva, već i prijeko potrebno okruženje za život i učinkovitost Crkava. Patološki oblici religije užasnuti su liberalnim društvom i htjeli bi voditi „kulturne ratove” i „križarske ratove” protiv liberalizma. Ali takvi su ratovi već od samog početka izgubljeni. Liberalizam koji okreće leđa svojim kršćanskim korijenima jednako je opasan kao i kršćanstvo koje okreće leđa načelima liberalne demokracije.

Kršćanin ne može biti nacionalist, jasno je i glasno rekao papa Franjo. Nacionalizam je nacionalni egoizam, to je gubitak solidarnosti cjeline koja tvori Europu. Zdravo domoljublje kršćana izražava se u solidarnosti s drugim narodima Europe, jer samo ujedinjena Europa može preživjeti pred izazovom nedemokratskih sila poput Rusije ili Kine. Politički kaos u Velikoj Britaniji nakon glupog i neodgovornog Brexita upozorenje je na svaki izolacionizam. Velika Britanija je na putu prema kaotičnoj Maloj Britaniji. Bacamo pogled preko Atlantika i očekujemo da će sljedeći predsjednik biti taj koji će svojim programom „make America think again“ , natjerati Ameriku da ponovno (raz)misli.

Posljednjih godina knjiga Roda Drehera, The Benedict Option, prevedena je na mnoge jezike. Autor poziva kršćane da se povuku iz pokvarenog sekularnog svijeta i formiraju „paralelna društva”. Dreher je ovaj izraz posudio od čeških disidenata iz komunističkog doba, Václava Havela i Václava Bende. Ali ono što je u vrijeme progona i totalitarne države bila nužnost, opasna je kušnja u otvorenom demokratskom društvu.

Drugi vatikanski koncil pozvao je Crkvu da se odvaži na egzodus iz zatvorenog oblika „katolicizma” prema stvarnom katolicitetu kršćanstva. Taj proces, koji je tijekom 1980-ih i 1990-ih znatno usporen, sada ponovno oživljava papa Franjo.

Bojim se da je takozvana „Benediktova opcija” „opcija” za one koji žele ići suprotnim putem, koji se žele vratiti natrag. Crkva kao „paralelno društvo” je protukatolički projekt. Crkvu bi uskoro pretvorio u sektu, odnosno konglomerat sekti koje međusobno ne komuniciraju i međusobno se svađaju.

Bitna značajka katoliciteta je, međutim, ekumenizam. Suvremeno kršćanstvo je podijeljeno, ali crta razdjelnica ne ide više između pojedinih Crkava, nego upravo posred njih. Ono što kršćane danas dijeli nisu razlike u teologiji i liturgiji, već razlike u psihi.

Američki psiholog Gordon Allport jednom je razlikovao dvije vrste religioznosti: ekstrinzičnu, vanjsku i intrinzičnu, nutarnju. Ekstrinzični tip koristi religiju kao instrument, na primjer kao instrument za konsolidaciju nacionalnog identiteta, obranu kulturnih vrijednosti i političkih ciljeva određene skupine. Za intrinzični tip religiozno vjerovanje samo je sebi cilj. Daniel Batson je kasnije dodao treći tip ovoj tipologiji: vjera kao traganje, kao put. Vjerujem da ova vrst vjerovanja nudi najveće izglede za budućnost.

O čemu je zapravo za nas vjernike riječ u tome, što želimo i što očekujemo kada govorimo o obnovi Crkve i „novoj evangelizaciji”? Što je cilj, što može biti kriterij uspjeha? Očekujemo li ponovno pune crkve, samostane i sjemeništa?

To bi bilo pravo čudo. Možemo moliti da se dogode čudesa, ali ne smijemo očekivati ili uzimati kao izgledna čudesa.

Veliki brod dojučerašnjeg tradicionalnog kršćanstva tone i ne bismo trebali gubiti vrijeme na premještanje ležaljki na Titanicu ovamo ili onamo. Vara se ako netko misli da će sadašnje bure oko seksualnog zlostavljanja proći i da će se sve vratiti na staro. Ako kršćanstvo u Europi želi imati budućnost koje nema karakter samostalne sekte, potrebno je ozbiljno shvatiti pashalni karakter kršćanske vjere. Bitni dio povijesti Isusa Krista i povijesti njegove Crkve jest smrt i uskrsnuće.

Smrt je važna i neizbježna. Uskrsnuće nije jednostavni povratak u prošlost, u prethodno stanje. Evanđelja nam govore da je Isusa promijenilo iskustvo smrti. Ne mogu ga prepoznati ni njegovi najbliži ni najmiliji. Učenici na putu u Emaus zamišljaju ga kao stranca, nepoznatog vagabunda, Marija Magdalena kao vrtlara, a apostol Toma ga prepoznaje tek po njegovim ranama. U povijesti Crkve uvijek se isprepliću smrt i uskrsnuće, kriza i obnova: tako je i danas.

Dok blijedi i gubi se nama poznati oblik kršćanstva – onaj rođen kao reakcija na prosvjetiteljstvo i autonomni moral 1960-ih -, Isus možda dolazi u (ob)liku stranca, nepoznatog lutalice, u (ob)liku onih koji nose rane.

Populisti uče narod da viče: Uklonite ih! Na križ s njima! Cinični pragmatičari moći pitaju se s Pilatom: Što je istina? Kakvu vrijednost ima istina, čemu je ona dobra? Živimo u vremenu post-istine!

Farizej pita Isusa kako bi mogao opravdati svoju ravnodušnost: Tko je moj bližnji? Mora postojati neka granica, ne mogu svakoga smatrati bližnjim!

Isus (pre)okreće ta pitanja: Ne pitaj tko ti je bližnji, nego učini sebe bližnjim svakomu tko te treba. Ne pitaj što je istina, nego vrši istinu u ljubavi!

Ne gledaj s nostalgijom u prošlost poput Lotove žene koja je pretvorena u stup soli, nego budi sol zemlje! Ne gledaj u nebo kao učenici nakon Kristova uzašašća, nego gledaj oko sebe i traži Krista u onima koji su ranjeni. On je s nama uvijek do svršetka svijeta. No, on je ovdje često „inkognito”, a vjerovati mu i imati u njega povjerenje znači stalno ga iznova tražiti.

Najvažnije što danas možemo učiniti za obnovu kršćanstva u Europi jest stvoriti platforme za dijalog, proučavanje i razmišljanje, gdje možemo ispitati „znakove vremena“  i naučiti tražiti prave odgovore.

Izvorhttps://www.ackermanngemeinde.de/fileadmin/Dateien_Ackermann_Gemeinde/Glaube/Festrede_Msgr._Prof._Tomas_Halik_Europawallfahrt_Mariazell.pdf

Preveo i priredio fra Tomislav Pervan OFM

Međugorje, 9. siječnja 2024.