ODVJETNIK SREĆKO ILIĆ O SVOJOJ NOVOJ KNJIZI: „VERBALNI I INI DELIKTI U TITOVOM REŽIMU“

U Zagrebu je, kako javlja https://viktimologija.com.hr, 25. svibnja 2023., pred prepunom Kinodvoranom kina Cinestar održano predstavljanje knjige Srećka Ilića „Verbalni i ini delikti u Titovom režimu“. Knjiga, koja je objavljena u nakladi Hrvatskog žrtvoslovnog društva i Hrvatskog društva političkih zatvorenika, donosi niz sudskih presuda u vrijeme jugoslavenskog komunističkog režima u razdoblju od 1945. do 1989. A u ovoj čitkoj i zanimljivoj knjizi, autor donosi sudske i ine odluke, s komentarima, o progonima Željka Sabola, dr. Ivana Šretera, Zlatka Tomičića, dr. Franje Tuđmana, Vlade Gotovca, dr. Marka Veselice,  Joje Riceva i niza drugih.

„Pokušao sam objektivno sagledati i prikazati jugokomunističko ‘pravosuđe’ (bolje rečeno krivosuđe) koje je, nedvojbeno, bilo u službi Titova totalitarnog režima – kazao je Ilić, koji je prihod od knjige darovao u humanitarne svrhe.

Nova istraživanja privukla su i našu pozornost, a autoru Srećku Iliću zahvaljujemo na odgovorima.

****

U Zagrebu ste 25. svibnja 2023. promovirali knjigu „Verbalni i ini delikti u Titovom režimu“. Koja je nakana i struktura Vaše knjige?

• U ovoj našoj Obećanoj zemlji, četrdeset i više godina poslije Titove smrti opet Tito. Rađaju se i odrastaju nove generacije, koje se nastavljaju klanjati tom istom idolu. Na ovom prekrasnom komadu hrvatske zemlje svi smo mi i nadalje u raljama djece komunizma i to u mnogim sferama života. Unatoč Titovim (ne)djelima protiv hrvatskog naroda kojem je, ne svojom voljom, pripadao, ali se pripadnikom hrvatskog naroda zasigurno nije osjećao, neke političke stranke i danas u R. Hrvatskoj traže povratak imena Maršala Tita na najljepši zagrebački trg ili pak neki od njegovih „dželata“ i danas imaju svoje ulice i trgove po Hrvatskoj. U javnom prostoru o Titovom totalitarnom režimu malo se govori, a ako se nešto i kaže, tada se Titov surovi i sirovi totalitarizam prikazuje po načelu vrline javne – poroci tajni. Spomenute činjenice, između inih, motivirale su me da napišem ovu knjigu, kojom sam kao pravnik i odvjetnik pokušao iznijeti svoj pogled na povijesnu istinu jugokomunističkog „pravosuđa“, a domoljubi su suđeni jer su to činili govorom, pjevanjem domoljubnih pjesama, pričanjem viceva, pisanjem knjiga, članaka i sl., njegovanjem svojih vjerskih osjećaja, sportskim navijanjem, isticanjem ili nošenjem povijesnog hrvatskoga grba i ostalih povijesnih simbola, zauzimanjem za hrvatski jezik, organiziranjem seminara, izdavanjem deklaracija, organiziranjem studenata po fakultetima, pisanjem zahtjeva za članstvom Hrvatske u Ujedinjenim narodima i sl.

U knjizi analizirate dvjestotinjak sudskih procesa i presuda. Po kojem kriteriju ste ih izabrali iz mnoštva sličnih?

• To je dugotrajan posao. U državnim, gradskim i drugim arhivima, uz svesrdnu pomoć gosp. Fabijana Dumančića, inače glavnog urednika ove knjige i tajnika Hrvatskog društva političkih zatvorenika, provedeno je dosta dana u traganju za presudama primarno vezanim za verbalne delikte u Titovom režimu. Ne umanjujem ničiju žrtvu podnesenu za vrijeme Titovog režima, ali imam želju da mlađim generacijama, iznesem Titov lik i njegovo (ne)djelo. Želja mi je bila da, upravo objavljivanjem presuda „malih“ ljudi više-manje javnosti nepoznatih, ali ljudi velikog srca, naglasim da je i njihova žrtva imala i ima neizbrisiv doprinos današnjoj hrvatskoj neovisnosti i slobodi. Tako povjesničar dr. Josip Jurčević, recenzent, iznosi da se iz svakog pojedinog sudskog procesa može iščitavati režimski teror, a istovremeno se može jasno prepoznavati i jeziva nepravda i patnja koju su trpjeli okrivljenici, koji su proganjani, osuđivani, zatvarani ili ubijani i trajno marginalizirani zbog običnih činjenja koja se u demokratskim društvima smatraju temeljnim ljudskim pravima i slobodama.

Mogu li se ti procesi svesti na neki zajednički nazivnik?

• Ideja o slobodnoj hrvatskoj državi u hrvatskom je biću. Iako zabranjeno spominjanje Hrvatske u tom kontekstu, hrvatski domoljubi nisu šutjeli. Imali su potrebu ustati protiv Titova komunističkog totalitarnog režima unatoč progonu i zatvaranju, imali su hrabrosti i volje usprotiviti se takvom režimu riječju i djelom, iako su bili svjesni da mogu biti likvidirani ili završiti na duže vrijeme iza rešetaka nekih od Titovih kazamata. Golom otoku, Sv. Grguru, Lepoglavi, Rabu, Staroj Gradišci … I književnik Đuro Vidmarović, na promociji knjige kao predstavljač, iznosi da su sve te optužbe politički montirane i apsurdne same po sebi i bile bi dobra građa za komediju apsurda kada se ne bi radilo o ljudskim sudbinama.

Činjenicama dokazujete kakvo je bilo ondašnje sudstvo. Je li javna objava pojedinih presuda svojevrsna satisfakcija žrtvama sudskog progona?

• Većina u knjizi spomenutih osuđenika (osim nekolicine onih koji su bili pripadnici drugih naroda) podnijeli su žrtvu za slobodnu Hrvatsku i moja knjiga je hommage i svima njima. Nadam se da živima objava njihove presude u mojoj knjizi može biti određena osobna satisfakcija. Hvala im! Mrtvima hvala i a slava i neka im je laka hrvatska zemlja koju su toliko voljeli! No siguran sam da je njima najveća satisfakcija neovisna Hrvatska koju u baštinu ostavljaju svojim potomcima i svima nama.

Jasno donosite imena optuženika, ali i tužitelja i sudaca. Jesu li takvi sudski manipulatori sankcionirani uspostavom Republike Hrvatske ili su ostali u pravosuđu?

• Kako u neovisnoj Republici Hrvatskoj nije nikada izvršena lustracija, većina sudaca i javnih tužitelja iz bivše države, nastavila je i nadalje raditi iste poslove i u sudstvu i javnom tužiteljstvu (danas državnom odvjetništvu) i u neovisnoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj, a jedan manji dio napustio je dotadašnje poslove te se upisao u imenik odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, nastavljajući raditi odvjetnički posao ili neki drugi posao u državnim službama odnosno gospodarstvu pa se ne slažem s proizvoljnim tvrdnjama nekih da je predsjednik Tuđman napravio „čistku“ u pravosuđu početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. Nitko nije sankcioniran. Naprotiv, neki i danas imaju ulice koje nose njihova imena. Tako su npr. tijekom 1945. i 1946. godine, samo od strane Vojnog suda Komande grada Zagreba donesene 1.003 presude kojima su izrečene smrtne kazne strijeljanjem ili vješanjem, i to izrečene samo od strane dva sudska vijeća, gdje je jednom od vijeća predsjednik bio Vlado Ranogajec. Iz kaznenih listova nepobitno proizlazi da je sudsko vijeće kojem je predsjednik bio Vlado Ranogajec, donijelo čak 748 smrtnih presuda, s tim da su neke smrtne presude bile izvršene i prije nego što je presuda od strane suda bila donesena. Taj isti Vlado Ranogajec danas i nadalje „vlada i sudi“ na zagrebačkom Jarunu, gdje jedna ulica nosi njegovo ime, a na uličnoj ploči piše da je bio; „sportaš – nogometaš i sportski djelatnik, antifašist, sudac“. Oni koji prolaze njegovom ulicom, a ne znaju o kome se zapravo radi, mogli bi pomisliti da se možebitno radi o nogometnom sudcu. Drug Vlado nije bio nogometni sudac nego, na žalost po mnoge likvidirane Hrvate, sudac u najvišim vojnim i civilnim sudovima jugokomunističkog krivosuđa.

Govorite o jugokomunističkom „pravosuđu“ i ističete da je ono više „krivosuđe“. Može li se uopće procijeniti koliko nepravnih i nepravednih presuda je pretrpio ovaj naš hrvatski narod?

• Nema točnih podataka koliko je za vrijeme Titovog režima izrečeno političkih presuda odnosno koliko je ljudi bilo osuđeno (a presude nisu bile samo zatvorske nego su izricane i smrtne kazne, poglavito u prvim godinama komunističkog režima). Prema neslužbenim podacima koje sam dobio od Hrvatskog društva političkih zatvorenika broj politički montiranih presuda izrečenih pripadnicima hrvatskog naroda kreće se između 80.000 i 100.000, a u ove brojke ne ulaze oni koji su bez suđenja likvidirani na Hrvatskom križnom putu i ostalim stratištima i jamama). Hrvatsko društvo političkih zatvorenika upravo priprema Leksikon političkih osuđenika te će ga uskoro tiskati i objaviti. Od priređivača doznajem da je do sada u Leksikonu upisano oko 65.000 političkih osuđenika, a uvršteni su temeljem pravomoćnih presuda koje su pronađene u različitim državnim, gradskim i zatvorskim arhivima.

Što bi bio lijek protiv takve i slične nepravde?

• Današnji lijek protiv počinjenih nepravdi jest utvrđivati i objavljivati nepobitne činjenice kako se povijest ne bi krivotvorila i kako se ne bi ponavljala. Pokušao sam objektivno sagledati i prikazati jugokomunističko „pravosuđe“ koje je, nedvojbeno bilo u službi Titova totalitarnog režima. No, usprkos svemu, ni tako represivno pravosuđe nije uspjelo taj režim sačuvati. Bila su to teška i olovna vremena za hrvatski narod. Vrijeme jednoumlja, bolje reći bezumlja. Ne ponovilo se! I ova knjiga ima ulogu „lijeka“ da razotkriva i podiže svijest Hrvata u rastjerivanju nove „Radićeve magle“ te da se odupre pokušajima nekih novih „Regiona“ upakiranih u neku treću Jugoslaviju.

Koliko se ova problematika aktualizira u našoj javnosti? Imate li potporu nadležnih ustanova i ministarstava?

• Unatoč donesenoj Rezoluciji Vijeća Europe br. 1996 iz 1996. zatim Europskoj rezoluciji br. 1481 donesenoj 2006. godine od istog tog Vijeća o osudi zločina totalitarnih komunističkih režima te donesenoj istovrsnoj deklaraciji Hrvatskog sabora („Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. godine“, Narodne novine 76/2006), određeni ljudi, grupacije i političke stranke u Republici Hrvatskoj kao i u „Regionu“, koji baštine ili se pozivaju na Titovu ostavštinu, glorificiraju njegov lik, unatoč činjenici koju je i književnik Hrvoje Hitrec, na promociji knjige, kao predstavljač iznio da je i riječ o zločinačkom pravosuđu u službi režima predvođenog najvećim sinom naših naroda i narodnosti koji se nekom zabunom na svjetskim ljestvicama uvijek nađe među deset najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća. Hrvatska politička, medijska i ina javnost uglavnom šuti o Titovim nedjelima. U današnjem hrvatskom političkom trenutku nije realno očekivati nikakvu potporu nadležnih ustanova i ministarstava pa istu nisam niti tražio, ali je ovu knjigu podupro gosp. Ante Beljo predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva, i gosp. Marko Grubišić predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika, pa im zahvaljujem. Potpora tih udruga, od nacionalnog značenja, meni kao autoru, je hvale vrijedna. 

 **********

Iz knjige donosimo prijepise nekoliko zanimljivih i potresnih presuda:

1.Presuda Gabrijelu Čandrliću – Druže Tito ljubičice bijela

U  I M E  N A R O D A

Posl. br: Sud-64/49

            Vojni sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od predsjednika vijeća kapetana Rudija Barovića, i sudaca porotnika kapetana Bojana Munišića i vodnika Momčila Petrovića, uz prisutnost zastupnika optužbe kapetana Ratomira Petkovića i optuženog mlađeg vodnika Gabrijela Čandrlića, dana 28. travnja 1949., povodom optužnice Vojnog tužiteljstva vojne pošte Zagreb, izrekao je i objavio sljedeću

P r e s u d u

Optuženi Gabrijel Čandrlić, iz Matulja, državljanin FNRJ, željeznički službenik, oženjen, otac jednog djeteta, završio 8 razreda gimnazije i dva semestra veterine, sada u činu ml. vodnika, na zadnjoj dužnosti u vojnoj pošti Pula, u istražnom zatvoru od 13. siječnja 1949. godine,

k r i v   j e

1. Što je neustanovljenog dana u drugoj polovici prosinca 1948. pred vojnim osobama govorio da je Jugoslavija najbogatija zemlja na svijetu, jer ima ljubičicu bijelu tešku 110 kilograma, objašnjavajući da se to odnosi na Maršala Tita.
2. Što je u istom vremenskom razdoblju govorio pred vojnicima da u Makedoniji ima mnogo državnih funkcionara četnika, da u Beogradu postoji nova Komunistička partija koja izdaje svoj list, da kod nas narod ide gol i bos prikazujući to jednim reakcionarnim vicem, koji glasi: Majka Božja ostala je u redu za sljedovanje, Sveti Josip je otišao na udarnički rad, Isusa su poslali u dječji dom, kravu su prodali na sajmu, slamu su dali vojsci, a magarac je otišao u Ministarstvo

č i m e    j e    p o č i n i o

krivično djelo nanošenja uvrede pretpostavljenom

t e

krivično djelo širenja neprijateljske propagande

s t o g a    s e

o s u đ u j e

na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 6 (šest) godina

i na gubitak čina mlađeg vodnika,

s tim da se u izvršenu kaznu računa vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 13. siječnja 1949. godine.

O b r a z l o ž e n j e   s u d a

(…)  Okrivljeni u svojoj obrani ističe da nije imao nikakvih neprijateljskih namjera, da je upravo došao od kuće u Matuljima s odsustva, gdje je taj vic čuo od svojih mještana te da se uzme u obzir da je vic pričao pred sekretarom ćelije i još dvojicom komunista, a ne pred bilo kime…

(…)  Sud je za krivično djelo pod toč. 1. izreke presude odmjerio kaznu lišenja slobode u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci, a za krivično djelo pod točkom 2. izreke presude odmjerio kaznu lišenja slobode u trajanju od 5 godina pa je na osnovi propisa o odmjeravanju kazne kod stjecaja, izrekao jedinstvenu kaznu od 6 godina lišenja slobode, s prisilnim radom.

Presuda je utemeljena i na zakonu osnovana.

Predsjednik vijeća – kapetan  Rudi Barović v.r.

**************************************

2. Presuda vlč. Miji Likoviću  – Crkveno vjenčanje

Kotarski sud u Ogulinu, u krivičnom predmetu protiv svećenika Mije Likovića, dana 14. listopada 1960. godine,

p r e s u d i o   j e

Okrivljeni Mijo Liković, rođen 24. studenoga 1929. u Majeru, NO Glina, Kotar Sisak, s boravištem u Lukovdolu, Hrvat, po zanimanju svećenik

k r i v   j e

š t o   j e

dana 9. kolovoza 1959. u Lukovdolu kao svećenik, po vjerskim obredima, vjenčao Ankicu Špehar i Franju Despota u crkvi, iako oni prije toga nisu zaključili građanski brak, nego su to učinili kasnije

d a k l e

izvršio obred vjenčanja po pravilima vjeroispovijesti prije nego što je zaključen brak pred nadležnim državnim tijelima

č i m e   j e

počinio krivično djelo protiv javnog reda i pravnog saobraćaja – protuzakonitim vršenjem obreda vjenčanja iz čl. 322. Krivičnog zakona pa se po istom zakonskom propisu

o s u đ u j e

na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca

Predsjednik vijeća

                                                                                                          Milan Prerad

**************************

3. Presuda Jeli Kujundžić: Molitva u kući – obmanjivanje naroda

Ante Perić sudac za prekršaje Kotara Imotski,  kao nadležno tijelo za vođenje administrativno kaznenog postupka, u Imotskom, dana 12. lipnja 1952., donio je sljedeće

R j e š e n j e

kojim se Jela Kujundžić  iz Grubina, proglašava   k r i v o m   što je od 1. do 10. svibnja 1952. u kući Ive Kujundžića vršila vjerski obred moleći se pred narodom da im Bog dade kišu te da Bog obrati grješnike, čime je počinila prekršaj iz čl. 2. st. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira pa se temeljem čl. 3. istog zakona

k a ž n j a v a

                         kaznom zatvora u trajanju od 25 (dvadesetpet) dana

O b r a z l o ž e n j e   s u c a

Prijavu protiv okrivljene podnijelo je Opunomoćstvo državne bezbjednosti za Kotar Imotski. U prijavi se navodi da okrivljena vrši obmanu naroda vršeći molitve da im Bog dade kišu i obrati grješnike.

Okrivljena u svom iskazu priznaje navode iz prijave te se brani da je ona skupa s Ivom Kujundžićem napravila umjetni oltar te da je molila za kišu i obraćenje grješnika, a da je takav način molitve uobičajen u njihovom selu još od ranije.

Sudac smatra da je okrivljena morala znati da se nikakvo obmanjivanje naroda ne smije vršiti na bilo koji način, jer je to zakonom zabranjeno. Međutim, okrivljena to nije poštivala, već je samovoljno pomagala i drugom.

Okrivljenu ne ispričava činjenica da nije znala da je to zabranjeno, tim više što je nastavila moliti i nakon što ju je predsjednik Mjesnog narodnog odbora upozorio da to ne čini.

Kazna je izrečena kako bi odgojno djelovala na okrivljenu kao i na ostale.

Kao olakšavajuću okolnost sudac je uzeo u obzir činjenicu da okrivljena do sada nije kažnjavana, a kao otežavajuću njenu samovolju da ustraje u molitvi.

Sudac za prekršaje:   Ante Perić

********

4. Presuda Rudolfu Guljaševiću – Pas zvani Tito

Okružni sud za okrug Zagreb u vijeću sastavljenom od suca Đure Županića kao predsjednika vijeća te sudaca porotnika Rikarda Fuchsa i Stipe Gašparovića, povodom optužnice javnog tužitelja protiv okrivljenika Rudolfa Guljaševića, u prisutnosti okrivljenika i njegovog branitelja Ivana Markovića, te pomoćnika javnog tužioca Jurja Bolanče, dana 7. prosinca 1948.,  pod posl. br. K-131/47, donio je sljedeću

P r e s u d u

            Okrivljeni Rudolf Guljašević, rođen 21. veljače 1910. u Vinkovcima, s boravkom u Podsusedu, brijač, Hrvat, rastavljen, otac jednog djeteta, vojsku služio, posjeduje brijačku radnju, neosuđivan, sada u istražnom zatvoru od 12. svibnja 1948.,

k r i v   j e

š t o   j e

jednom psetu nadjenuo ime Tito, obilazio s istim gostionice, te ga pred gostima nazivao Tito pa je tako jednom prilikom, neustanovljenog dana 1948., u gostionici Antuna Strgara u Zaprešiću, to pseto pred više ljudi nazivao Tito. Kada ga je gostioničar Strgar upozorio da to ne čini, okrivljenik ga je opsovao s riječima: J… pas mater i tebi i Titu.

d a k l e

vrijeđao Maršala Tita

t e   j e   t i m e   p o č i n i o

krivično djelo protiv časti – uvredom najvišeg državnog rukovodioca

p a   s e   r a d i   t o g a

o s u đ u j e

na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 4 (četiri) godine

Predsjednik vijeća:

 Đuro Županić v.r.