POBAČAJ JE, PRIJE SVEGA, DUHOVNI PROBLEM KRŠĆANSKOGA SVIJETA

O odluci Vrhovnoga suda SAD kojom je prijašnja odluka Roe vs. Wade ukinuta kao „duboko pogrješna“ danima se piše i govori u svjetskim i hrvatskim medijima. Iako odluka nije vjerski nadahnuta (nemamo uvid u vjerska opredjeljenja sudaca, ali, kako znamo, SAD su većinski zemlja građana protestantskih denominacija, pa su i suci „za“ i oni „protiv“ vjerojatno većinom protestanti), nego je motivirana pravnom logikom da se odluka o „pravu“ na pobačaj vrati narodu, odnosno administracijama saveznih država, pro-choice  mediji odmah su graknuli da je riječ o vjerskom fundamentalizmu, o katolibanima i sl. I dalje traje medijska blokada pro-life skupova, pa tako primjerice televizije s nacionalnom koncesijom u Hrvatskoj izvješćuju o skupovima s „nekoliko stotina“ pro-choice aktivista, a ne i o tisućama pro-life prosvjednika, primjerice o 100.000 ljudi u Madridu! Ono u čemu se podupiratelji i osporavatelji jedino slažu jest da je odluka „povijesna“.

Među mnogim reakcijama, i Papinska akademija za život vrlo je „čedno“ izjavila da je odluka „izazov za čitav svijet“, dok je njezin predsjednik nadbiskup Paglia izjavio da je na kocki „naša odgovornost za budućnost čovječanstva“.  U vezi s time treba biti vrlo jasan: pokret i kampanja u prilog „izbora“ odnosno legalizacije pobačaja, koji je upravo u SAD u nekim državama bio legalno moguć sve do trenutka poroda (dok iz majke ne izađe glava djeteta!??), mnogo je manje problem čovječanstva nego što je problem kršćanstva. Ideja legalizacije pobačaja začeta je u taštim glavama i oholim srcima ljudi „kršćanskog Zapada“. Odmetnuvši se u 17. stoljeću od „imago Dei“, bilo je samo pitanje vremena i načina kada će čovjek ohole samodopadnosti (ta zašto bi nalikovao na Boga kad može narcisno biti zaljubljen u svoju sliku?) doći na ideju da čovjek u utrobi majke nije čovjek nego „nešto“, a zapravo ništa, pa ga se može eliminirati ako majka i(li) otac nisu „raspoloženi“ snositi posljedicu svojega čina. „Treba misliti prije“, rekla bi Sv. Majka Terezija. Da, no malo tko misli…

Ideja legalizacije pobačaja nije se dakle javila u duhovnom podneblju islama, budizma, hinduizma… Ne, javila se na „kršćanskom“ Zapadu i prvo se idejno proširila u zemlje katoličko-protestantskoga duhovnog podneblja, a komunizam ju je, rođen iz oholosti zapadnjačkog racionalizma, prenio i ozakonio u pravoslavnim zemljama, da bi ga potom, iako mu nominalno politički suprotstavljen, liberalni, ali još više praktičnim materijalizmom prožet Zapad objeručke prihvatio. On je raširen i u nekim drugim, nekršćanskim zemljama, primjerice Kini, gdje je nadahnut upravo zapadnjačkim odnosno marksističkim materijalizmom.

Ideja legalizacije pobačaja, iako izrasla iz oholog racionalizma, duboko je iracionalna. Nema razumnog argumenta u prilog „pravu“ na pobačaj. Trudnoća nije bolest i dijete nije „dio majke“ – stoga pobačaj nije „zdravstvena usluga“ niti pravo na privatnost majke može biti iznad prava na život drugog ljudskog bića. On je najčešće izraz straha od života, s raznih razloga: siromaštva, poremećenih bračnih odnosa, pritiska okoline, neupućenosti, moralne neodgovornosti (npr. komocije), ali može biti i izdanak svjesne ili nesvjesne mržnje na život, a u oba slučaja duhovni korijen mu je u degeneraciji metafizičke misli unutar kršćanske kulture. Gubitak vjere u vječni život izravno je najuže povezan s gubitkom smisla za život uopće.

Ukratko, pobačaj nije u prvome redu problem čovječanstva – pobačaj je duhovni problem kršćanstva i duhovni izazov kršćanstvu, kako na Istoku, tako na Zapadu. Pobačaj je – uz odnos prema braku i obitelji u cjelini – lakmus-papir vitalnosti kršćanstva i njegove sposobnosti da (pre)živi. Prisjetimo se: Krist se nije upitao hoće li, kada drugi put dođe, naći ljudi na Zemlji, nego „hoće li naći vjere na zemlji?” (Lk 18, 8).

Rafael Milić