„BREZOVICA“ – ILI MIT SE MITOM IZBIJA

U Hrvatskoj se 22. lipnja obilježava Dan antifašističke borbe, i to kao neradni dan – državni blagdan! Preživio je sve mijene predsjednika, vlada, saborskih saziva i Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima. Političkim oportunizmom stvoren, tako se i održao. U prilog tomu redovito se navodi: antifašistički (partizanski) pokret u Hrvatskoj stavio je hrvatski narod na stranu pobjednika u Drugom svjetskom ratu („Brezovicom“ i „mi dižemo čelo i kročimo smjelo“ u povijesnom mimohodu pobjednika); Hrvatska povijesno svoju državnost izvodi i iz ZAVNOH-a; predsjednik Tuđman ustanovio je taj blagdan da se razbije mit o „ustanku u Srbu“, koji neki u Hrvatskoj i dalje slave kao „dan ustanka“, iako je riječ o četničko-partizanskom zločinu nad Hrvatima u Borićevcu, Drvaru i drugdje, kako u svojim sjećanjima na te dane svjedoče upravo pripadnici četničkih i partizanskih formacija. Osim toga, istini za volju, početak antifašizma u Hrvata ne pada u 1941. godinu, nego u 1922., kada istarski Hrvati započinju prvi antifašistički pokret u Europi, narodnjačkog, neideološkog značaja!
Momci iz „Brezovice“, srećom, nisu 22. lipnja 1941. nikoga ubili. Hitler je napao SSSR razbivši pakt Ribbentrop-Molotov i Partija nije imala kud ni kamo nego dati nalog da se krene u borbu. Pritom treba napomenuti da se momci nisu sastali u šumi Brezovici, nego malo dalje, u Žabenskoj šumi. Sastali se – i razišli, da bi tek poslije Brezovica postala mjesto okupljanja partizana i tako poznatija. Tuđman je to znao kad je predložio Brezovicu kao kontramit Srbu, ali trebalo je umiriti i pridobiti hrvatske partizane, kojima je i sam bio pripadao, za ideju državne neovisnosti jer je njih bilo teže pridobiti nego političku emigraciju. Ipak, iako je „Brezovicu“ ustanovio kao državni blagdan, Tuđman nikada tamo nije došao. (Zanimljivo je da se u procesu žestoke „detuđmanizacije“ 2000-2012. u „Brezovicu“, iako je njegova politička baština, nije diralo!?)
Što se motivacije „Brezovice“ tiče, nju treba tražiti u ciljevima socijalne revolucije, komunističke diktature i obnovi Jugoslavije, što je jasno utvrđeno na tzv. Majskom savjetovanju KPJ 1941. u Zagrebu (Tito je nakon toga s vodstvom KPJ napustio Zagreb i „simbolično“ otišao u Beograd). Iako je takav pristup, prema doktrini komunista, trebao spriječiti tzv. bratoubilačku borbu, ona se u svim oblicima dogodila, s teškim posljedicama za hrvatski narod.
Je li „Brezovicom“, koja, hoćeš-nećeš, nosi isključivo komunistički predznak, Hrvatska svrstana na stranu pobjednika u Drugom svjetskom ratu? Ako iz tog kuta gledamo stvari, ne bi li bilo dovoljno obilježavati Dan pobjede 9. svibnja, koji je i Dan Europe, kao što to čine druge države u Europi (Amerikancima je stvar malo kompleksnija), izbjegavajući ideološku karakterizaciju sudioništva u pobjedi? Naposljetku, izvođenje kontinuiteta hrvatske državnosti iz ZAVNOH-a kao političke stečevine partizanskog pokreta, „nasuprot proglašenju NDH“, nalagala je logika političke realnosti i realističnosti jer se te, 1990., kada je pripreman novi Ustav, državnost Republike Hrvatske u okviru tadašnje SFRJ i nije mogla ni iz čega drugog izvesti nego na temelju kontinuiteta poslijeratnih ustava – niti se to smjelo preskočiti – u kojima je Hrvatska bila definirana kao država u sklopu Federacije. Slijedom čuvene izjave jednog političara da je Hrvatska dvaput pobijedila u ratu, moglo bi se reći da je 1990. iz praktičnih razloga izabrala partizansku pobjedu, samim tim i njezine granice kao državne, što je poslije ustvrdila i „Badinterova komisija“.
Iako dakle kao povijesna činjenica Brezovica ne postoji, ona opstoji kao mit. To svi znaju koji tamo odlaze iskazivati počast. No komu ako 22. lipnja 1941. nikoga tamo nije bilo!? Ostaje pitanje: je li nam takav mit potreban u hrvatskoj političko-povijesnoj stvarnosti? Održavati mitski sastanak u Brezovici državnim blagdanom kao kontrapunkt „Srbskom ustanku“, koji Hrvatima ne predstavlja ništa, više nema smisla. Osim toga, u okolnostima kada, bolno je reći, Hrvatska i hrvatski narod više nemaju Dan neovisnosti kao državni blagdan (ni 25. lipnja ni 8. listopada), što svaka normalna država i nacija imaju, pa i svi naši susjedi. Slovenija 26. prosinca slavi Dan neovisnosti i jedinstva u spomen na plebiscit za neovisnost 1990., koju je proglasila 25. lipnja 1991., kad i mi, a koji slavi kao Dan državnosti; BiH ima Dan neovisnosti 1. ožujka, a Crna Gora 21. svibnja /ima i Dan državnosti 13.-14. srpnja/, dok Srbija ima Dan državnosti i ustavnosti, u spomen početka Prvog srpskog ustanka, dakle početka borbe za neovisnost, i donošenja prvog ustava 1835). Uzevši sve u obzir, čemu „Brezovica“ kao državni blagdan? Zar je mit ustanka u Brezovici 1941. blagdanski jači od fakta proglašenja državne neovisnosti 1991.? Treba se dobro potruditi da se opravda takav politički faux pas.
Rafael Milić