MICHAEL O’BRIEN: KATOLIČKI NARODI – „ZNACI OSPORAVANI“

Tsunami na otvorenu moru jedva je zamjetljiv. Izgleda tek kao nabor na površini koji se čini posve bezopasan i jedva zaljulja barku. No, kada taj val stigne do obale otkriva svoju pravu narav i započinje stravično razaranje. Zbog toga će katolički narodi, ako budu vjerni svom identitetu i zauzmu čvrst stav unutar pripadajućih nacija, postajući u potpunosti svjesni tko su i što su, biti “znaci osporavani.” Dao Bog da se ti znakovi zariju u ždrijelo Zvijeri i onemoguće, a možda i zaustave, njene razorne planove po čovječanstvo. Kako li su malobrojni takvi katolički narodi. Hrvatska je svakako među njima. Tu ubrajam također i Poljsku, Slovačku, Filipine, Irsku…

Ne možemo se sakriti od tih sukoba. Jednako tako neće biti dovoljni strah i bijes, histerija i nijekanje. Moramo prihvatiti kako ćemo na ovom svijetu imati kušnje, ponekad teške, koje će sve dovesti u pitanje. No, ako Ljubav prebiva u svetohraništu srca, sve će u konačnici izaći na dobro. Isus u nama, prisustvo života Presvetoga Trojstva u nama – to je jedino neuništivo svetište.

Kako li se samo olako hvatamo drugih rješenja. Koliko brzo upadamo u pukotine između unutarnjeg i vanjskog života. Jednako pojedinci, kao i narodi, ne smiju nastojati podržavati dva proturječna načina interakcije sa svijetom: primjerice, jedan niz pravila ljudskoga života za domaću politiku, a neki drugi za onu vanjsku. Unutarnje i vanjsko treba biti jedinstveno, a ujedno i pozitivno, moralno istinito, jer u protivnom dolazi do raspadanja. Moć i bogatstvo neko vrijeme mogu održavati lažnu ravnotežu, no ne zadugo. Štoviše, posljedice će tako biti samo još razornije. “Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Gospodin grada ne čuva, uzalud stražar bdi.” /Psalam 127 (126)/

Kakav je, zapravo, psihološki kozmos unutar kojeg živimo? Opadajuća demografija Zapada, uspon Kine kao gospodarske i vojne prijetnje, naizgledna nestabilnost islamskih naroda i Pax Americana što iz nje proizlazi, strah od terorista neprestano prisutan poput plina u zraku unutar granica naših vlastitih domovina, dok naše najdublje strahove ublažuje “somatski” lijek konzumerizma. A posvuda oko nas, nude nam se lažna rješenja tipa. Pozorno promotrite raspoložive “izbore” u politici demokratskih zapadnjačkih naroda i na svakom ćete koraku naići na utilitarizam pod krinkom idealističke, patriotske, humanitarne ili pak “liberalne” protiv “konzervativne” retorike, kao i njihov najljigaviji izdanak, vjerski utilitarizam. Ilustracije radi, zamislite sljedeći scenarij: nudi vam se izbor između nacionalnog vođe s Kur’anom u jednoj ruci i nuklearnim oružjem u drugoj i nacionalnog vođe s Biblijom u jednoj ruci i nuklearnim oružjem u drugoj. Kojega biste od njih odabrali za određivanje budućnosti svijeta? Usput, još jedna pojedinost: obojica su spremni baciti bombu na ovog drugoga. Čekajte malo! Stop! Je li to naš jedini izbor? Ako je tako, to uopće i nije nikakav izbor, već obična smrtonosna “komedija”.

Ne postoji li neki treći put? Čemu tolika javna rasprava o postojećim svjetskim prilikama, lišena svake stvaralačke mašte? Zašto je tako malo ozbiljnog preispitivanja alternativnih putova kroz labirint naših sadašnjih nevolja? Je li čitav svijet zarobljen u fatalizmu? Jesu li baš svi pripadnici vlasti izgubili vjeru u sve drugo osim sile i instrumente smrti?

Websterov rječnik, kao i Rječnik sveučilišta Oxford, donose odlične definicije pojma utilitarizam, no u biti ga se može odrediti kao filozofiju (pri čemu uključujem kako onu svjesnu tako i onu podsvjesnu) koja vječnu vrijednost ljudske osobe svodi na puku korist. Čovjek je broj, mehanizam i sredstvo ostvarenja nečijeg skrivenog plana. Vrijedi onoliko koliko je sposoban proizvesti, odnosno biti upotrijebljen za proizvodnju. Bez njega se vrlo lako može, ukoliko njegov život priječi neki postavljeni cilj, koji se obično opisuje riječima “opće dobro.”

Zaustavimo se na trenutak i prisjetimo dviju izreka upravo o takvom stavu:

“Bolje je da jedan čovjek umre za narod.” (Kajfa)

“Plod pobačaja je nuklearni rat.” (Majka Terezija)

Kajfa je majstor za strategiju i arbitar “manjega zla” u korist tobožnjeg nacionalnog vjerskog dobra. Nasuprot njemu, Majka Terezija ukazuje na stvarnu konfiguraciju svijeta: pojedinci i narodi ne mogu činiti zlo bez posljedica. Čak i “najprivatniji” čini utječu na čitavu ljudsku zajednicu; nutarnje se moralno zlo naposljetku očituje kroz vanjsko moralno zlo, jer je moralni poredak poremećen na temeljnoj razini; “manje zlo” na nacionalnoj ili pak međunarodnoj razini, može za posljedicu imati zlo upravo katastrofalnih razmjera.