IN MEMORIAM – PAPA FRANJO: PASTIR JEDNOSTAVNOSTI, GLASA SAVJESTI I NADE ZA SVIJET

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

Papa Franjo preminuo je na Uskrsni ponedjeljak, 21. travnja 2025., u 88. godini života. Posljednjih 12 godina služio je papa, vodeći katolike i sve ljude svojim proročkim svjedočenjem, pozivajući na odlazak na periferiju kako bi se pronašli i zagrlili patnici, ranjeni i marginalizirani. Bio je neumorni zagovornik milosrđa, mira, bratstva i ljudskog dostojanstva neprestano nas pozivajući da dijelimo Evanđelje u svakodnevnici. Njegove riječi, geste i djela ostaju duboko urezana u sjećanju kao izraz njegove predanosti evanđeoskim vrijednostima. Papa Franjo ostat će upamćen kao pravi pontifeks – graditelj mostova, snažan glas za one koji ga sami nisu imali, te čovjek koji je Crkvi vratio njezinu evanđeosku jednostavnost, milosrđe i univerzalnost.

Od početka svoga pontifikata 2013. godine, izabrao je put blizine i poniznosti – put koji ne traži tron, već dodiruje rane svijeta. Pozvao je Crkvu da postane ‘poljska bolnica’, mjesto spremno pružiti njegu ranjenima, bez obzira na njihovo podrijetlo, vjeru ili društveni status. Kroz enciklike, poput „Laudato Si“’ i „Fratelli Tutti“, unio je u Crkvu novi duh globalne odgovornosti, s naglaskom na brigu za okoliš, siromašne i marginalizirane. U vremenu obilježenom dubokim podjelama i krizama, papa Franjo neustrašivo je pozivao na sinodalnost – zajedničko hodanje, otvoreno slušanje, istinsko zajedništvo i uključivost koja prkosi granicama. Njegove poruke ostaju trajni poziv na odgovornost, solidarnost i bratsku ljubav.

Njegova posljednja propovijed – njegovo posljednje službeno učenje – došla je na Uskrsnu nedjelju. I naučavao je zašto je potrebno uvijek tražiti Krista, nikada ne prestati tražiti našeg Gospodina:

„Jer ako je uskrsnuo od mrtvih, onda je svugdje prisutan, prebiva među nama, skriva se i otkriva i danas u sestrama i braći koje susrećemo na putu, u najobičnijim i najnepredvidivijim situacijama našeg života. On je živ i uvijek je s nama, prolijevajući suze onih koji pate i pridonoseći ljepoti života kroz mala djela ljubavi koja svatko od nas čini.

Zbog toga je naša uskrsna vjera, koja nas otvara susretu s uskrslim Gospodinom i priprema nas da ga prihvatimo u svoj život, sve samo ne samozadovoljstvo koje se smiruje u neku vrstu “vjerske sigurnosti”. Naprotiv, Uskrs nas potiče na djelovanje, da trčimo poput Marije Magdalene i učenika; poziva nas da imamo oči koje mogu “vidjeti dalje”, da vidimo Isusa, onoga koji živi, kao Boga koji se objavljuje i uprisutnjuje i uprisutnjuje i danas, koji nam govori, ide pred nama, iznenađuje nas. Poput Marije Magdalene, svaki dan možemo doživjeti gubitak Gospodina, ali svaki dan možemo i trčati da ga ponovno tražimo, sa sigurnošću da će dopustiti da ga se nađe i ispuniti nas svjetlom svoga uskrsnuća.“

Njegovo naslijeđe ne mjeri se samo dokumentima, nego i stilom života: jednostavnošću, odricanjem od raskoši, osobnim primjerom. Bio je papa koji nije propovijedao s visoka, već iz dubine srca. U vremenu brzih promjena i gubitka orijentacije, bio je moralni kompas za vjernike i nevjernike, podsjećajući nas da Crkva ne postoji radi sebe, već zbog čovjeka i Boga.

I bio je Papa nade, koji nas je potaknuo da Jubilejsku godinu 2025. živimo kao hodočasnici nade, jer „nada ne razočarava“, ona je „sidro duše“.

Hvala ti, Sveti Oče!

Počivaj u vječnom Božjem miru, papa Franjo! Tvoje riječi, tvoje suze i tvoj osmijeh ostat će trajno urezani u srca milijuna ljudi.

Tvoj život bio je evanđelje u hodu.

Neka te Otac dočeka riječima: „Bravo, dobri i vjerni slugo!”