PISMO NORDIJSKIH BISKUPA O JUBILARNOJ GODINI: KAO DA GA JE SV. PAVAO LEKTORIRAO I NADAHNJIVAO…

Odabrao i preveo: dr. fra Tomislav Pervan

JUBILEJ MMXXV

30. studenoga 2024.

Tekst u nastavku je pastoralno pismo Nordijske biskupske konferencije o Jubilarnoj godini. Pročitano je na svim misama diljem nordijskih zemalja na Prvu nedjelju došašća.

Naš Sveti Otac papa Franjo proglasio je 2025. godinu jubilejskom. To je divan dar Crkvi, dapače cijelom svijetu. Jubilej je biblijska ustanova. O tome čitamo najprije u Levitskom zakoniku – možda ta knjiga i nije ona knjiga za kojom posežemo kao za duhovnim štivom. Ali se ipak podsjetimo što je Gospodin rekao Mojsiju na gori Sinaju u svezi s jubilarnom godinom.

Jubilej se trebao održati svake pedesete godine, gdje se veli, „nabroj sedam sedmica takvih godina“(Lev 25,8). Uloga je naime jubileja bila dati svim ljudima koji žive u zemlji redovitu, predvidljivu prigodu da stvore ravnotežu, oslobode zarobljenike, ponište dugove i imaju zajednički odmor. Trebala je to biti godina povratka kući: „Neka se u toj godini svatko vaš vrati na svoju očevinu; neka se svatko vrati k svome rodu!“ (r. 10). To je daleko više od nekakve sentimentalne poveznice sa davnom logorskom vatrom. Odnosi se na narav vlasništva i naše pravo na njega.

Levitski zakonik prepoznaje složenu dinamiku ljudskih zajednica i odnosa. Može se dogoditi da kroz razne transakcije posjedi prelaze iz ruke u ruku. Netko neko vrijeme živi na zemlji pa je proda ili bude otjeran; netko drugi zemlju otkupi ili zauzme. Nastaju sukobi. Netko slijeva viče: ‘Ova zemlja je moja!’ Netko drugi viče s desna: ‘Nema šanse! To je moje!’ Ovo je situacija o kojoj govori biblijski tekst. To potom dovodi do kratkoga spoja u prijeporu o pravima i ovlaštenjima te naslovima. ‘Zemlja’, kaže Gospodin, ‘ne smije se prodavati potpunoma, jer zemlja pripada meni, dok ste vi samo stranci i pridošlice kod mene“ (25,23).

S obzirom na veoma opasno stanje u kojem se trenutno nalazi naš svijet, ova je perspektiva važna. Trajno društvo dostojno slobodnih žena i muškaraca koje odgovara Božjoj volji za sveukupno čovječanstvo, ne može se izgraditi samo na zahtjevima ili potraživanjima za posjedovanjem. Da bi društvo moglo napredovati, pojedinci unutar njega moraju najprije postati ljudi, povezani savezom pravde, u skladu s prirodnim i božanski nadahnutim zakonom. U konačnici svi smo mi, poput Abrahama, našeg oca u vjeri, stranci i pridošlice u zemlji (usp. Post 23,4). Stoga moramo naučiti biti dostojni došljaci, predani istodobno pravednosti i gostoprimstvu, svjesni da zemlja, gdje god da živimo na kugli zemaljskoj, ostaje Gospodinova i da ćemo biti pozvani na odgovornost za svoje političko, vjersko i ekološko upravljanje njome.

Nakon što je uspostavio načelo spram vlasništva nad zemljom, Levitski zakonik neposrednije i pobliže primjenjuje logiku jubileja na ljudske odnose. Biblija o tome nema iluzija. Pjeva o tome ‘kako je dobro i ugodno kad braća žive u zajedništvu (Ps 133,1) dok priznaje da takvo jedinstvo nije jeftino. Tomu se mora težiti, ponekad i po cijenu velike patnje. Ne zaboravimo da povijest ljudskoga roda izvan Edena počinje bratoubojstvom (Post 4,1-8). Nije prirodno da mi ljudi mirno zajedno živimo, sve dok je naša narav grijehom ranjena i zaslijepljena. Zato je mir u Svetom pismu predstavljen kao dinamična, živa stvarnost kojoj moramo težiti, kloneći se zla i čineći dobro (usp. Ps 34,14). Zbog životnih peripetija može se dogoditi da neko ljudsko biće postane podčinjeno drugomu – recimo, zbog duga ili zatvora. Onaj tko u ruci drži dužničku mjenicu ili tamničarev ključ, može osjetiti opojni nalet moći, kao da njegovi ovisnici pripadaju njemu i da su njegovi te da s njima postupa kako mu se prohtije.

Levitski zakonik nas podsjeća kako je to izokrenuta, perverzna iluzija. Čak i ‘ako tvoj brat osiromaši pored tebe i proda ti se’, kazano nam je, ‘nemoj ga tjerati da ti služi kao rob’ (Lev 25,39). Niti jedno ljudsko biće ne može, ni pod kojim uvjetima, pretendirati na to da posjeduje drugoga. Muškarci i žene ponekad čine sumanute, čak i zle stvari. Možda će morati biti prisiljeni pravednim sredstvima platiti ono što duguju; možda će ih trebati kazniti ili obuzdati. Ali ljudi ostaju suvereni. Štoviše, oni su zahvaljujući svojoj bitnoj ljudskosti, stvoreni na Božju sliku, nositelji neizmjernog potencijalnog dostojanstva koje smo dužni u njima prepoznati i probuditi.

Levitski zakonik potkopava ideju da su neki ljudi prirodno podanici drugima određujući da u godini jubileja svi robovi moraju biti oslobođeni. ‘Jer oni su moje sluge’, govori Gospodin, ‘koje sam izveo iz zemlje egipatske’ i otkupio (Lev 25,42). Samo nam Bog s pravom može reći: ‘Moj si’ (usp. Iz 43,1). Samo On, koji je svemoguć i milosrdan, može dopustiti da potpunu ovisnost iskusimo kao savršenu slobodu.

Ideal koji pred nas postavlja Biblija nije prihvaćen ni podržan u svijetu u kojem živimo. Ovo je stanje stvari s kojim se, kao kršćani, moramo suočiti i na sve ga moguće načine nastojati promijeniti. Zamislite samo: trgovina ljudima trajno je u velikom porastu, užasna i ponižavajuća trgovina; cijeli narodi su osakaćeni dugovima i nemilosrdno izrabljivani; komercijalne agencije (iznad i ispod crte) promiču i potiču ovisnost o drogama i igricama, pornografiji i piću s jedinom svrhom zarade, smišljajući načine kako ljude držati ovisne u okovima. A što reći o potkopavanju prava nerođenih, kojima se sve više uskraćuje svaki oblik humane, zakonske zaštite?

Kad su naše zemlje bile evangelizirane prije otprilike jednoga tisućljeća, veliki civilizacijski iskorak naprijed bilo je priznavanje suverenog dostojanstva svake osobe, na koje se gledalo tako da  život počinje u maternici. Vjera u utjelovljenog Boga, koji je postao ‘čovjekom poput nas, nama u svemu jednak osim u grijehu’ (Četvrta euharistijska molitva), imala je dubok utjecaj na naše kolektivno razumijevanje onoga što znači biti čovjek. Što se više ovo uvjerenje povlači iz javnog života, to je čovječanstvo više ugroženo. Pojedinac zatim može drugog pojedinca ponovno smatrati svojom pokretnom imovinom. To je tendencija kojoj smo se moralno dužni konstruktivno suprotstaviti dok podupiremo antropologiju dostojnu naše ljudske naravi.

Čudesna je providnost i podudarnost da se idući jubilej koji nas poziva na izgradnju pravednijeg svijeta poklapa s tisuću i sedamstotom obljetnicom Nicejskog sabora održanog 325. godine. U Niceji je definirano Vjerovanje koje još uvijek ispovijedamo svake nedjelje, kada potvrđujemo svoju vjeru u Presveto Trojstvo, u jednoga Boga u tri osobe; u utjelovljenje Božjeg Sina, ‘Svjetlo od Svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga’; u otkupiteljsko i posvećujuće djelo Isusa Krista kroz njegovo rođenje, nauk, smrt, uskrsnuće i uzašašće na nebo; i u preobrazbenoj prisutnosti među nama i u nama Duha Svetoga, Tješitelja, koji je govorio preko proroka i govori nam još uvijek kroz Svetu Crkvu.

Kao vaši biskupi molimo da jubilejska godina uzbilji djelotvorno, srdačno i inteligentno produbljivanje vjere u našim zemljama. Pozivamo vas da se vratite izvorima naše vjere proučavanjem Svetoga pisma i našega divnog Katoličkog katekizma, kako biste se što dublje ukorijenili u otajstvu vjere, kako biste iskusili što znači živjeti ‘u Kristu’ (usp. Gal 2,20). ), te da „Krist u vama bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama“ (1 Pet 3,15). Tako pripremljeni smoći ćemo snagu i sredstva da budemo promicatelji Jubileja, tako da Gospodin može, preko nas, dok molimo svakog Velikog petka, „očistiti svijet od svih zabluda, odagnati bolesti, otjerati glad, otvoriti tamnice, razriješiti okove, dati putnicima sigurnost, iseljenicima povratak, zdravlje bolesnima i vječno spasenje umirućima“.

Podupirati ćemo vas u ovom svetom nastojanju svom svojom snagom, zahvalni za svjedočanstvo vjernosti, milosrđa i velikodušnosti koje nalazimo u biskupijama kojima imamo povlasticu služiti. U svom pismu kojim najavljuje Jubilej, objavljenom na blagdan Gospe Lurdske 2022., Sveti Otac izrazio je nadu da će ova nadolazeća godina izgraditi Crkvu ‘kako bi mogla napredovati u svom poslanju radosnog naviještanja evanđelja’ svima’. Na tu nakanu kažemo svim srcem: ‘Amen!’

Geslo jubileja je ‘Peregrinantes in spem’. Trebamo, dakle, biti hodočasnici koji iz beznađa kreću u nadu. Dok krećemo u još jedno došašće, divimo se milosti koja nam je dana utjelovljenjem Riječi koja obnavlja svijet. Ovu novost vjerodostojno svjedočimo kao Kristovi učenici velikodušnom ljubavlju, čvrstim zajedništvom i hrabrom pravdom, obasjani svjetlom i sjajem Istine.

Dano na Prvu nedjelju došašća 2024.

+ Anders Cardinal Arborelius OCD (biskup Stockholma), + Peter Bürcher (emeritus biskup Reykjavika), + Bernt Eidsvig, Can.Reg. (biskup Osla), + Raimo Goyarrola, (biskup Helsinkija, zamjenik predsjednika), + Berislav Grgić (emeritus biskup Tromsoa), + Czeslaw Kozon (biskup Kopenhagena), + Teemu Sippo SCJ (emeritus biskup Helsinkija), + David Tencer OFM (biskup Reykjavika), + Erik Varden OCSO (biskup Trondheima i apostolski administrator Tromso, predsjednik)

Preveo i priredio fra Tomislav Pervan OFM

Međugorje, 10. prosinca 2024.