„ADVENT ZNAČI SRCE KOJE JE BUDNO I SPREMNO“

Piše: Mr. Krešimir Cerovac

„Ovo trostruko značenje Došašća sažima cjelokupnu bit kršćanstva: odnos i poziv svakog čovjeka prema Bogu, zajedno s vodstvom i providonosnim usmjerenjem kroz Njega; otkupiteljsko ispunjenje u Kristu; te nastavak i ostvarenje otkupljenja kroz Kristovu Crkvu.“ – Alfred Delp, „Došašće 1935.“

Prekrasna i potresna razmatranja o Došašću dao je, njemački isusovac Alfred Delp (1907. – 1945.), danas nažalost neobjašnjivo zaboravljen mučenik. Nacisti su ga objesili na Svijećnicu 1945. pod lažnom optužbom sudjelovanja u zavjeri protiv Hitlera, no pravi razlog bila je njegova hrabrost u prokazivanju nastalog zla i beskompromisno svjedočenje istine.

Rođen je 1907. u Mannheimu, kao dijete roditelja koji su se vjenčali nedugo nakon njegova rođenja. Majka mu je bila katolkinja, no, premda je bio kršten u Katoličkoj Crkvi, odrastao je kao luteran, slijedeći vjeru svoga oca. Bio je živahan i neovisan mladić, no upravo ga je taj nemirni duh u dobi od sedamnaest godina potaknuo na odluku da postane katolik. Tri godine kasnije, 1926., stupio je u Družbu Isusovu, gdje 1937. zaređen za svećenika. Nakon nekog vremena postao je župnik u jednoj crkvi u Münchenu, kojom su upravljaliu isusovci.

Posebno se ističu razmišljanja Alfreda Delpa o Došašću, koje je nazvao »Došašćem srca«, smatrajući ga ne samo pripremom za Božić ili duhovnim programom, već i načinom života. Njegove meditacije, od kojih su neke krišom napisane u zatvorskim uvjetima obilježenim nedostatkom sna, glađu i rukama u okovima, prokrijumčarene su iz zatvora i kasnije objavljene u knjizi „Došašće srca: sezonske propovijedi i zatvorski zapisi 1941-1944“. Najprije u ratnom Münchenu, a kasnije iz zatvorske ćelijeu Berlinu, Alfred Delp je propovijedao bezvremensku duhovnu poruku: uistinu smo ljudski tek kada su naši životi usmjereni prema Bogu. U ekstremnoj okolnostima njegova duboka vjera davala mu je snagu i hrabrost da živi sve bliže Bogu, svjedoči istinu čak i po cijenu vlastitog života te svoje misli i uvide prenese na papir. Od svojih ranih redovničkih dana pa sve do posljednjih pisama i meditacija napisanih u zatvoru, Delp je vrijeme Došašća opisivao kao putovanje prema svetom mjestu susreta s živim Bogom. Njegove riječi i danas nas pozivaju vjernike da se odvaže na to putovanje – u „Došašće srca.“

Prvog petka u prosincu 1944., dok su Saveznici već započeli s bombardiranjem Njemačke, a do konačnog poraza preostalo je svega pet mjeseci, Alfred Delp, izdržavajući peti mjesec samice u Berlinu, zapisao je:

„Više nego prije, i na dubljoj razini, sada doista znamo da je cijeli život Došašće.“

Ono je za njega bilo više od pripreme za proslavu Božića; to je bio duhovni program, koji može postati način života. Proklamirao je da osobne, društvene i povijesne okolnosti, pa čak i patnja, mogu postati put prema pravom Došašću – osobnom putovanju prema susretu i dijalogu s Bogom. A upravo je njegov vlastiti život bio najbolja ilustriracija pravog Došašća o kojem je propovijedao.

Za Alfreda Delpa Došašće znači sjećanje na Božju slobodu i potom prepuštanje božanskoj nepredvidljivosti:

„Došašće znači srce koje je budno i spremno, koje si ne dopušta okorjeliti, ogorčiti ili otupjeti pod teškim udarcima, već ostaje budno i svjesno slobodnog dolaska Gospodina Boga.“

Došašće sadrži dvije poruke. Prva poruka:

„Čovjek koji se suočava s Ultimativnim mora biti netko tko je potresen, s budnim i probuđenim srcem koje se ne smrzava, ne umara, ne steže niti otupljuje, već vidi stvari onakvima kakve jesu.“

A to vodi do druge poruke, poruke autentičnosti, koja glasi:

„U prisutnosti Boga, apsolutnog Ultimativnog, ništa ne vrijedi osim onoga što je stvarno. Čovjek može proći test posljednjih dana jedino bez patetike, bez grčeva, bez laži i bez maski.“

Temeljna je poruka Došašća:

„Moramo slušati, bdjeti, pustiti naše srce da se oživi pod nagonom Duha koji prebiva. Samo u takvom mirnom stanju može se doživjeti pravi blagoslov Došašća, a onda ćemo ga prepoznati i na druge načine. Probuđene do unutarnje svijesti uvijek nas iznenađuju simboli s porukom Došašća, likovi koji na najsnažniji način otkrivaju unutarnje značenje blagdana i ističu njegov blagoslov. Posebno mislim na tri – glas koji vapi u pustinji, Anđeo Navještenja i našu Blaženu Gospu.“

Za vrijeme Došašća kršćani su pozvani, naglašava Delp, paliti svijeće kao znak nade, ali ne kao neki ritual.

„Tiho zapalite svijeće, svijeće kakve posjedujete, gdje god se nalazili. One su pravi simbol onoga što se mora dogoditi … ako želimo živjeti“.

Tim se činom također pokazuje, posebice onima, koji to riječima ili svojim (ne)djelima niječu, da je Bog još živ i da je Bog ovog svijeta, bez obzira na sve vijesti i komentare, koji uglavnom oslikavaju tamu. Za Delpa je Došašće početak tihe refleksije vjernika o sebi.

Tri su načina kako treba slaviti svete dane. Prvo, prisjećanjem povijesnog događaja. To dovodi do drugog načina:

„U svemu što je prethodno rečeno, skriva se veliko otajstvo – Misterij. Nešto se događa između neba i zemlje što nadilazi sve razumijevanje. Ovo otajstvo je prisutno među nama, nastavlja se u svijetu do kraja vremena i uvijek se događa – trajno Otajstvo“.

Kroz povijesne činjenice i kroz djelovanje misterija, sveti dan istovremeno predstavlja izazov svakom pojedinačnom životu, poruku koja zahtijeva određeni stav i unutarnju odluku od svake osobe kojoj je upućena.

U adventskoj predstavi, koju je 1933. postavio za školu „Jutarnja zvijezda“ („Stella Matutina“) u Feldkirchu u Austriji Alfred Delp poručio je:

„Svi vi koji u tajnoj čežnji pružate ruke prema sreći:

Jednog će vas dana Božja ruka dotaknuti!

Jednog će dana Njegova ruka doći nad vas,

pomilovati vaša vrela čela,

izliječiti vaše krvave rane,

ispuniti vaše prazne ruke.“

U svom posljednjem pismu upućenom svojoj isusovačkoj braći, Delp piše:

„Moram se u potpunosti predati. Ovo je vrijeme sjetve, a ne žetve. Bog sije sjeme i kad-tad će izvršiti žetvu. Jedino što moram učiniti je osigurati da sjeme padne na plodno tlo. Moram se naoružati protiv boli i depresije, koji me ponekad gotovo poraze… Molim prijatelje da ne žale, već da se mole za mene i pomažu mi dok god mi je pomoć potrebna. I da svojim vlastitim mislima budu sasvim jasni da sam ja žrtvovan, a ne ubijen.“

Delp je održavao nadu, koja je nadilazila njegov život. Njegova nada počivala je na vjeri da će kršćani i dalje moći čuti glas Došašća. koji iz pustinje vapi: „Pripremite put Gospodinu!“. Priča Alfreda Delpa svjedočanstvo je transformirajuće moći vjere i nužnosti moralne jasnoće u vremenima široko rasprostranjenog moralnog kompromisa. Njegovo naslijeđe izaziva vjernike da ostanu budni prema silama koje prijete ljudskom dostojanstvu i da hrabro sudjeluju u borbi za pravdu, čak i kad je cijena velika. Poziv je to i vjernicima u Hrvatskoj. U sjećanju na Alfreda Delpa svi su pozvani razmisliti o trajnoj važnosti savjesti, uvjerenja i hrabrosti da se zauzmu za istinu.

Delpove posljednje riječi upućene kapelanu, koji je prisustvovao njegovom pogubljenju, otkrivaju njegovu sigurnost da je s »druge strane« nešto lijepo: „Za pola sata znat ću više od tebe.”