BOŽANSKA LITURGIJA – U ZBRCI I KAOSU SUVREMENOG SVIJETA…

BOŽANSKA LITURGIJA – STANJE I PERSPEKTIVE

Autor: Jaroslaw Kupczak, O.P

Prijevod: dr. fra Tomislav Pervan

U mnogim su mjestima najozbiljniji, najsvjesniji i najaktivniji katolici oni koji se svaki tjedan okupljaju na najbližoj tridentskoj misi prema starom obredu. Oni mogu očekivati ​​svečano, čak lijepo slavlje liturgije – često s gregorijanskim pjevanjem – te teološki ozbiljnu propovijed, punu poštivanja tradicionalnog nauka Crkve. U zbrci i kaosu suvremenog svijeta koji se osjeća u našim župama, samostanima i drugim katoličkim zajednicama, male tridentske misne zajednice pružaju svojim članovima intelektualnu potporu i formaciju, kao i međusobne vjerničke odnose i prijateljstva. Bez obzira na opravdane kritike tih skupina – na koje ću se poslije osvrnuti – sigurno se od njih može nešto naučiti.

Duh ovih grupa ima zapravo nešto zajedničko sa studentskim grupama koje je vodio mladi Karol Wojtyla pedesetih godina u Krakovu. Na ljetnim kajakaškim putovanjima koja su ušla u legendu Wojtyla bi svima dao mali dvojezični misal u kojem je bilo moguće pratiti cijeli tekst tridentske mise na poljskom. Misa se slavila svako jutro gdje god bi skupina prenoćila: u šumama, na livadama, na obali jezera. Oltar su svakodnevno gradili studenti od svega što im je bilo pri ruci: od šumskog granja, pa i samih kajaka. Wojtyla je obično slavio misu okrenut prema studentima, čitajući liturgijske tekstove na latinskom i propovijedajući na poljskom.

U jednom od svojih najranijih objavljenih radova, napisanom za poljsku pastoralnu reviju Homo Dei 1957., Wojtyla je naglasio da je aktivan odmor u krilu prirode – u šumi, uz jezero ili uz more – idealan način upoznavanja otajstava vjere, osobito za mlade. „Oltar na veslima, oltar na snijegu, oltar na ruksacima – živa priroda (ne samo proizvod ljudskog umijeća) sudjeluje u žrtvi Sina Božjega. Sveta misa postaje jutarnja molitva i prva stvar koju zajedno činimo nakon buđenja. Nekoliko riječi: misao za cijeli dan.”

Smisao i poruka nije bila iznenaditi ljude nekonvencionalnim ili paradnim slavljem svete Mise. Smisao je bio da kamperi shvate da euharistijsko slavlje može i treba biti sastavni dio njihova svagdana– „izvor i vrhunac cijeloga kršćanskoga života“, kako će to desetljeće kasnije naglasiti Drugi vatikanski sabor u svojoj konstituciji o božanskoj liturgiji  Sacrosanctum Concilium.

Uvjerenja mladog Karola Wojtyle glede liturgijske forme bila su u središtu pokreta liturgijske obnove u Crkvi u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, prije Drugog vatikanskog sabora i njegove konstitucije o liturgiji Sacrosanctum Concilium. Svi glavni predstavnici liturgijskog pokreta — Dom Prosper Guéranger, Odo Casel, Dom Lambert Beauduin, Romano Guardini, Louis Bouyer – naglašavali su potrebu svjesnijeg sudjelovanja vjernika u liturgiji. Liturgiju je trebalo shvatiti kao slavlje cijelog naroda, a ne kao posebnu tehničku izvedbu nekog profesionalca.

Konstitucija Drugog vatikanskog koncila o liturgiji vrlo je dobar dokument. Ukorijenjena u dubokoj kristološkoj, trinitarnoj i crkvenoj teologiji liturgije, ona predlaže obnovljenu liturgiju kao bitnu za solidnu formaciju Božjeg naroda i njegovo uvođenje u kršćansko otajstvo i kršćanski način života.

Međutim, kao što se često događa s Drugim vatikanskim saborom, postavlja se pitanje: ako su njegovi dokumenti bili tako dobri, što je uzrokovalo pustoš, zbrku i deformaciju postkoncilskog razdoblja? Odgovor leži u pogrešnim shvaćanjima koncilskog aggiornamenta koja su odredila smjer i brzinu postkoncilskih promjena. Ideja Drugog vatikanskog sabora kao novog početka izazvala je raskid, lom s katoličkim nasljeđem:

Činilo se da se Crkva stidi svoje prošlosti, dok se na budućnost gledalo kao na potrebu prilagodbe svjetovnomu. Povratak na izvore – s namjerom obogaćivanja i jačanja crkvenog učenja – doveli su do teološkog pluralizma koji je, čini se, dovodio u pitanje i potkopavao svaku tradicionalnu katoličku istinu. Jedinstvenost kršćanske vjere i Katoličke Crkve gubila se često u maglovitom, površnom i ishitrenom procesu ekumenskog i međureligijskog dijaloga. Popis neobičnih postkoncilskih nevolja je beskonačan.

Liturgija, bogoslužje jest mjesto gdje je većina vjernika došla u izravan dodir s teologijom Drugoga vatikanskog sabora. Mnoge su promjene dočekane s oduševljenjem: zamjena latinskoga narodnim jezikom, proširenje biblijskih čitanja, veće sudjelovanje vjernika laika. Ipak, provedba reformi Sabora odozdo prema gore imala je i svoju negativnu stranu. Mnogi prijevodi latinskih liturgijskih tekstova bili su netočni; novi liturgijski tekstovi na narodnim jezicima odražavali su dvojbenu postkoncilsku teologiju tako što su, između ostalog, obezvrijedili žrtveni karakter Mise; nova glazba skladana nakon Koncila i pjevana na narodnim jezicima bila je banalna i sentimentalna te nije odgovarala svečanosti gregorijanskog pjevanja. Svećenici su liturgijsku reformu često shvaćali kao poziv na spontanu improvizaciju i stalno eksperimentiranje, a među laicima fokus se pomaknuo s Boga na samu zajednicu.

Nemoguće je razumjeti uspon tridentinskog misnog pokreta u posljednjim desetljećima, a da ga ne promatramo kao reakciju na postkoncilsku teološku i liturgijsku krizu. Postoje, međutim, ozbiljni problemi s tim pokretom. U mnogim tridentskim misnim krugovima potraga za identitetom nije bila usredotočena na ispravljanje postkoncilskih teoloških zloporaba, koje je Benedikt XVI. opisao kao očitovanje hermeneutike loma i raskida, već na kritiziranje i odbacivanje samog Sabora. Osobito među katolicima koji se ne sjećaju pretkoncilskih vremena, nostalgija za pontifikatom Pija XII. i kritika onoga što se dogodilo kasnije, služe kao pojednostavljeni okvir za razumijevanje komplicirane suvremene povijesti Crkve.

Odgovor Crkve na taj tradicionalistički pokret varirao je tijekom vremena. Namjera Drugog vatikanskog koncila nije bila stvoriti novu, alternativnu misu, nego reformirati rimsku misu koja se trebala univerzalno koristiti u Crkvi latinskog obreda. Dopuštenje za slavljenje tridentske mise stoga je bilo izdano samo na vrlo uskim osnovama. Zatim je Ivan Pavao II., kao odgovor na stalne zahtjeve za tridentskom misom, dopustio dijecezanskim biskupima da daju ovlast – pod uvjetom da se „javno razjasni izvan svake dvosmislenosti da takvi svećenici i njihovi vjernici ni na koji način ne dijele stavove onih koji dovode u pitanje legitimitet i doktrinarnu ispravnost Rimskog misala koji je proglasio papa Pavao VI. 1970. godine.”

Benedikt XVI. otišao je mnogo dalje. U Summorum Pontificum, svom motu proprio iz 2007., definirao je tridentsku liturgiju kao izvanredan oblik rimskog obreda. Otada je svaki svećenik mogao slobodno, bez dopuštenja biskupa, koristiti Rimski misal iz 1962. ili Rimski misal iz 1970.; vjernici su mogli slobodno izabrati bilo koju liturgiju. Nadalje, mogli su u svojim župama zatražiti da im se stavi na raspolaganje tridentska misa.

Nije ni čudo da je objava Traditionis Custodes, motu proprio pape Franje iz 2021., za mnoge bila šok. U skladu s učenjem Drugog vatikanskog sabora, Traditionis Custodes naglašava da je Novus Ordo „jedinstveni izraz lex orandi rimskog obreda”. Stoga strogo ograničava korištenje tridentske mise, posebno pazeći da se ne shvati kao dio redovitog župnog života i bogoslužja. Podržava se važan zahtjev koji je ranije iznio Ivan Pavao II.: da oni koji sudjeluju u tridentskoj misi „ne poriču valjanost i legitimnost liturgijske reforme“ koju je odredio II. vatikanski sabor. Čak i oni koji se slažu s teološkim sadržajem Traditionis Custodes, kritiziraju međutim nedostatak pastoralne osjetljivosti prema onima koje je tijekom posljednjeg desetljeća Benedikt XVI. – a često i njihovi biskupi i pastiri – uvjeravao u legitimnost njihove liturgijske prakse.

Nažalost, značaj Traditionis Custodes pape Franje također je oslabljen njegovim vlastitim izjavama u vezi s Drugim vatikanskim saborom i učenjem prethodnih papa. Pobudnica Amoris Laetitia često se doživljava kao izokretanje teološkog stajališta Ivana Pavla II.; pratila ga je kvazi-likvidacija Instituta Ivana Pavla II. u Rimu i značajne promjene u nastavi u Papinskoj akademiji za život. Ulje na vatru dolijevaju dokumenti kao što je Fiducia Supplicans o blagoslovu homoseksualnih parova kao i kritičke primjedbe Franjina doktrinarnog poglavara o jednom od najvažnijih dokumenata pontifikata Ivana Pavla II., o enciklici Veritatis Splendor. Ponekad se, gledajući bibliografske reference i bilješke u tekstovima pape Franje, može steći dojam da on u svom naučavanju želi staviti u zagradu postignuća dvojice prethodnih papa i predložiti vlastito tumačenje Drugog vatikanskog sabora, drugačije od onoga koje je predložio Ivan Pavao II te Benedikt XVI. Zasigurno, ovi prijepori oko ispravnog tumačenja posljednjeg Koncila otežavaju rješavanje spora oko ispravnog sadržaja liturgijske reforme i valjanosti tridentske mise. U očima običnih vjernika oni također potkopavaju autoritet Crkvenog učiteljstva. Nažalost, ti prijepori daleko su od svoga kraja.

Prije nego što se prijepori razriješe potrebno je obaviti žurne stvari. Prvo, postoji potreba za katehezama o Drugom vatikanskom saboru,  pri čemu, posebno među mladim i predanim katolicima, postoji opasnost da Sabor postane “tamna mrlja” moderne crkvene povijesti. Ova kateheza trebala bi objasniti glavna postignuća i nade posljednjeg Koncila u područjima o kojima se najviše raspravlja: ekleziologiji, vjerskoj slobodi, slobodi savjesti te ekumenskom i vjerskom dijalogu. Samo u tom teološkom kontekstu mogu postati jasna načela liturgijske reforme.

Drugo, u biskupijama, župama, sjemeništima, samostanima i raznim zajednicama potrebna je solidna kateheza o teologiji euharistije. Ova se kateheza treba baviti biblijskim izvorima euharistije, njezinom poviješću i teologijom, kao i praktičnim pravilima za slavljenje i sudjelovanje u njoj.

Treće, u svjetlu onoga što je gore rečeno o teologiji euharistije, potrebno je posvetiti cjelovitu i sveobuhvatnu brigu kako bi se osigurala kvaliteta slavljenja svete mise. To uključuje ljepotu crkvenih ukrasa i liturgijskog ruha; ponašanje svećenika i svih osoba koje sudjeluju u liturgiji; te sadržaj, kvalitetu i ljepotu glazbe.

Liturgija budućnosti mora povratiti svoje sakramentalno, molitveno i dostojanstveno obilježje koje treba prvenstveno služiti okomitom susretu vjernika s Bogom. Kako je isticao Benedikt XVI., cijela liturgija treba ukazivati ​​na ljepotu budućeg svijeta, tvarnoga i duhovnog, preobražena Kristovom milošću. Stoga ljepota liturgije treba obuhvaćati ljepotu vanjske i unutarnje arhitekture crkava i kapela, te ljepotu liturgijske glazbe i njezinih tekstova, kao i cjelokupnog slavlja i propovijedanja.

S te točke gledišta, sadašnja žestoka rasprava između zagovornika stare i nove liturgije je sekundarna. Svaki od obreda može se banalizirati i učiniti površnim. I svaki se može slaviti na način da služi sakramentalnom i preobrazbenom susretu s Bogom.

Jaroslaw Kupczak, O.P., profesor je teološke antropologije na Papinskom sveučilištu Ivana Pavla II. u Krakovu.

Preveo i priredio  – fra Tomislav Pervan Međugorje

24. listopada 2024.

Izvor:

https://www.firstthings.com/article/2024/08/the-future-of-the-catholic-church