U SPOMEN: DON VINKO SANADER – NAŠ BRAT

Umro je don Vinko Sanader. Iza te hladne konstatacije, gotovo fraze koja prati neumitnu sudbinu čovjeka kao bića sazdana od zemaljskoga praha, stoji svijest o istinskom gubitku čovjeka i svećenika mnogih darova i plodova. Gubitku u našim zemaljskim razmjerima jer, bit će daleko od svake fraze kazati da smo u njemu, njegovu svećeničkom životu, kojega je nedavno sa subraćom obilježio 40. obljetnicu, imali samo dobitak. Čestitajući mu je ove godine na našem trogirskom miovskom susretu u svibnju, nisam slutio da će to biti posljednje što ću mu bratski reći.

Upoznao sam ga prije kojih tridesetak godina, kada je službovao kao župnik Gospe od Otoka. I odmah sam shvatio da pred sobom imam čovjeka vjere, agilna, posve predana najvažnijemu zvanju među ljudima: svećeništvu. Bio je sjajan organizator, jednako vješt u pisanoj i usmenoj riječi, čovjeka reda, rada i discipline. Bio je to ne samo vidljivi sadržaj njegova značaja (karaktera) nego upravo vjere, kršćanske vjere, koja u svekolikoj raznolikosti života vidi Božji rad, red i blagotvornu stegu Njegovih nepromjenjivih zakona.

Bio je velemajstor u gradbi zajednica mladih i zajedništva među ljudima. Spreman darovati, a  otvoren svakomu daru, radio je tako da ne zna ljevica što čini desnica. No najvažnije: u bližnjemu je znao prepoznati Božji dar. Svoje bi dobročinstvo brzo zaboravio, tuđe rado istaknuo. Velikodušno je znao istaknuti zasluge i dosege svakoga, svakoga potaknuti, povezati generacije i oblikovati zajedničke programe različitih apostolata, uvijek imajući na prvome mjestu sveta načela Bog, Crkva, Domovina. Nije se svoje mlade, kojima je evanđeoski služio kao pastir, ustručavao opomenuti, upozoriti pa i ukoriti ako je u čemu god vidio odstupanje od načela kršćanskoga života do kojih je posebice držao, no svakomu je pristupao s poštovanjem i svakomu otkrivao vrijednost. Znao je svakoga po imenu, ali i poznavao u njegovim od Boga danim talentima, znajući ih staviti „u pogon“. U tom duhu prepoznao je i program MI-a, kojemu je na svoj način davao dodanu vrijednost, pa i prvenstvo pred drugim oblicima župnog organiziranja, iako nijedan vidik molitvenog, karitativnog ili kakva drugog djelovanja nije isključivao. Rado  je pozivao mnoge, pa i nas miovce, na različite tribine, susrete, svete mise i druge događaje. Snagu za sve, jer neumoran je bio u svemu, crpao je iz najvažnijega: molitve i svete mise.

Bio je Hrvat, Dalmatinac, hajdukovac. Jednom je nas nekolicinu s ponosom poveo na poljudski travnjak, žarom govoreći o Hajduku kao hrvatskome klubu. Volio je društvo, uman razgovor i pametnu šalu, znao razvedriti, znao počastiti… I, najvažnije, pomagao je na mnoge načine… mnogima…, ne očekujući uzvrat. Nisam nikada čuo da se na nj tko potužio niti da se on potužio na koga. A mi smo ga ga voljeli i cijenili u bratskoj prisnosti, ali i razboritom poštivanju razlika godina, dužnosti i položaja. Imao je mnoge talente, koji su ga činili duhovno superiornim, no ne pamtim da je to ikada istaknuo ili namjerice pokazao da bi sebe uzvisio. Poslušan poglavarima, svim svojim svećeničkim životom bio je istodobno poslušan i onima koje je vodio služeći im. Taj paradoks sposobni su živjeti samo ljudi otkani od Duha.

A plodovi? O njima svjedoče brojni izgrađeni ljudi…, očevi, majke, obitelji, svećenici…, koje je on usmjeravao i duhovno vodio, tako i ovi današnji trogirski mladi, kojima će ostati dragi uzor kršćanskoga života i svećeništva. Njihovo da je žive vrijednosti i ciljeve koje je on usađivao u njihove živote; njihovo je da ih kršćanskim životom časno žive i dovrše.

Dragi don Vinko, strpljivo si nosio svoje križeve – nisam čuo da si se na koji požalio. S ovim posljednjim pošao si u Nebo. Vjerujemo da si uspješno položio posljednji životni ispit kod Vječnoga Oca, milosrdnoga suca naše zemnosti, i Tvorca, koji te je – zaista smo imali sreću! – postavio među nas u ovoj lijepoj zemlji u velikom vremenu osvita naše državne slobode, u vremenu velikih ljudi, među njima i našega prvog Predsjednika i Svetoga Ivana Pavla II., s rijetkom povlasticom da njemu, župniku svijeta, budeš župnik-domaćin u Solinu.

Duši Tvojoj neka je spokoj i radost u stanu Božjega Neba, a tijelu Tvojemu nek bude laka ova naša draga hrvatska zemlja, za koju si žarom revnovao. Ova pak riječ neka je samo jedan zahvalni, radosno kršćanski „do viđenja“ V.L.