IZVRSNO ARGUMENTIRANO – PARIŠKI SHOW: RATNI ČIN PROTIV KRŠĆANSKE CIVILIZACIJE

Piše: Roberto de Mattei

Izabrao i preveo: dr. fra Tomislav Pervan

Foto: Josipa Krajina

Među mnogim simboličnim događajima našeg vremena groteskni spektakl kojim su otvorene Olimpijske igre u Parizu 26. srpnja ne može se jednostavno odbaciti kao predstava neukusa ili kulturološka provokacija. To je posljednji čin rata protiv kršćanske civilizacije koji je jedan od svojih povijesnih vrhunaca imao u Francuskoj revoluciji.

U središtu prijepora oko ceremonije otvaranja Olimpijskih igara bila je koreografija u kojoj je scenu predvodila francuska deejay Barbara Butch, poznata po tome što je sebe definirala kao “debelu, lezbijku, queer, Židovku te ponosnu na sve to”, noseći na sebi krunu u obliku aureole, okružena drag queensima, transrodnom manekenkom Rayom Martigny te desetcima plesačica neodređena spola, dok je pjevačica Philippe Katerine izronila gotovo gola i obojena u plavo te u ruhu boga Dioniza.

Prikaz se mnogima činio kao bogohulna parodija Posljednje večere i izazvao je negodovanje i proteste katolika diljem svijeta. Tvorac tableau vivant Thomas Jolly, koji je također otvoreno “queer” lik, da bi se opravdao tvrdio je da nije crpio inspiraciju iz poznate slike Leonarda da Vincija, već od nepoznatog umjetnika iz 17. stoljeća, Jana Harmensza van Bijlerta, autora slike, Le Festin des dieux, koja prikazuje gozbu bogova na Olimpu.

Bez obzira na inspiraciju, inicijativa se ne može povezati s bizarnim umjetničkim direktorom, nego izražava poruku koju su naručile najviše francuske vlasti, počevši od šefa države. Predsjednik Emmanuel Macron je taj koji se prošlog 4. ožujka proglasio ponosnim što je Francuska prva zemlja u svijetu koja je u ustavnu povelju uvrstila pravo na abortus, definirajući taj čin kao univerzalnu poruku svijetu. Sam Macron je u svojoj aroganciji, gotovo netaknut nedavnim izbornim debaklom, želio svijetu predložiti novu poruku protukršćanske “inkluzivnosti”. Dioniz je “hibridni” bog poganskih orgija, senzualnosti, putenosti, neobuzdanosti i zasljepljivanja razuma, a deklarirana namjera organizatora bila je zamijeniti uzvišeni misterij kršćanstva dionizijskom bakanalijom.

Mržnja prema kršćanstvu oduvijek je trebala simbolične prikaze, a Francuska revolucija je od početka bila hranjena i inspirirana poganskom mitologijom. Očit je kontinuitet između blasfemične parodije Posljednje večere od 26. srpnja i ustoličenja Božice razuma, što se dogodilo 10. kolovoza 1793. u Parizu, u katedrali Notre Dame, pod krinkom egipatske božice Izide.

S te točke gledišta također ima nešto svetogrđa i u neopravdanom i sramotnom vrijeđanju kraljice Marie Antoinette, prikazanoj u pariškoj izvedbi 26. srpnja, dok ona u rukama drži giljotiniranu glavu, pjevajući revolucionarnu himnu Ça ira. Macron i njegovi suradnici željeli su opravdati Francusku revoluciju u njezinu najžalosnijem aspektu: Ubojstvo francuske kraljice, nevine žrtve, poput kralja Luja XVI., iz revolucionarne mržnje, koja je u francuskim suverenima htjela napasti načelo socijalnog Kristova Kraljevstva.

Marie Antoinette, najviše oklevetana, ali i najomiljenija, pa čak i veoma poštovana kraljica u povijesti, nije bila kriva ni za jedan zločin, osim što je bila utjelovljenje aristokratske ljupkosti, nespojive s revolucionarnim egalitarizmom. Mnogo je pisano o njezinoj navodnoj frivolnosti i neozbiljnosti, a premalo o njezinoj pobožnosti. Ipak, vjerski duh te suverene vladarice koji se očitovao u posljednjim danima njezina zatočeništva ima svoje korijene u obrazovanju i poimanju svijeta suprotnu onom revolucionarnom.

Na farsičnu i insceniranu  suđenju pred Jakobinskim sudom, 14. i 16. listopada 1793., postala je žrtva klevetničkih optužbi. Slika engleskog slikara Williama Hamiltona prikazuje je u besprijekorno bijeloj haljini, dok napušta tamnicu Conciergerie, okružena “tricoteusima” (revolucionarkama), koje traže novu krv u Revoluciji.

Henry Sanson, sin krvnika Pariza, pripovijeda u svojim Memoarima da se penjala uz stube giljotine s iznenađujućim dostojanstvom i veličanstvenošću, kao da su to bile one na velikom versailleskom stubištu. Iste riječi kojima je papa Pio VI. u obraćanju Quare lacrymae od 17. lipnja 1793. Luja XVI. definirao kao mučenika dadu se primijeniti i na kraljicu Mariju Antoanettu.

U tome obraćanju Pio VI. je uzviknuo: “Ah Francuska! ah Francuska! Nazvana od Naših prethodnika ‘ogledalom svega kršćanstva i sigurnim stupom vjere’, ti koja u žaru kršćanske vjere i u odanosti Apostolskoj Stolici nikada nisi slijedila druge narode, nego si im uvijek prednjačila i prethodila! Koliko si danas daleko od Nas, s tom dušom tako neprijateljski raspoloženom prema pravoj vjeri: Postala si najnepomirljiviji neprijatelj vjere od svih protivnika vjere koji su ikada postojali!”

Pogubljenje to dvoje suverena, vladara, temeljni je čin Francuske republike, a unošenje u ustav pobačaja kao ustavnoga prava predstavlja simbolički kontinuitet državnoga ubojstva. No, pogriješio bi onaj tko Francusku želi poistovjetiti s bogohulnim showom kojim su otvorene Olimpijske igre.

Francuska nije Trg giljotine, nego Notre Dame i Sainte Chapelle; Francuska nije Robespierre ili Macron, nego je sveti Luj i sveta Ivana Orleanska. Stoga bi pogriješio onaj tko bi spektakl degeneracije koji Pariz nudi posljednjih mjeseci htio poistovjetiti sa zapadnom civilizacijom kojoj je Francuska toliko dala. Zapad je povijest jedne vjere, jednoga načina života, jedinstvene umjetnosti, jedinstvene književnosti, jedinstvene glazbe, ali i velikih bitaka u obrani civilizacije.

Vanjski neprijatelji Zapada, a to su Muhamedovi nasljednici u arapskom svijetu i Lenjinovi u Rusiji i Kini, ne mrze dekadenciju Zapada, nego Zapad kao takav: Onaj Zapad koji je pobijedio islam u Lepantu i pred Bečom. a zaustavio komunizam u Varšavi 1920. i u Španjolskoj tridesetih godina.

Neprijatelji Zapada traže svoju osvetu. Da bi se to dogodilo, da bi dobili rat, znaju oni da Zapad mora prestati biti kršćanski, mora se vratiti idejama i običajima poganstva, pasti kao zrela jabuka, kao što se to dogodilo Rimskom Carstvu. Barbari nisu mrzili dekadenciju Rima, već rimsku moć koja ih je stoljećima pokoravala. Juriš na Vječni grad od strane Alarikovih Gota u noći 24. kolovoza 410., bio je njihov trijumf. Sveti Jeronim u Betlehemu i sveti Augustin u Hiponu prolijevali su gorke suze nad tim simboličnim događajem.

Tko danas plače nad prijetnjama novih barbara Zapadu? No, iznad svega, tko je voljan braniti Zapad u ime načela i institucija koje su ga učinile velikim u povijesti? Ipak, neuništiva je snaga tih vrijednosti koja se rađa iz Istine Kristove. Budućnost svijeta nije pod Dionizovom zastavom, niti pod zastavom komunizma ili islama, već pod onom jedinoga Boga pobjednika koji se zove Isus Krist. Vjera i razum to potvrđuju.

Kako i kada će se to dogoditi? U povijesti Bogu je sve moguće. Samo oni koji vjeruju u slijepi povijesni determinizam misle da se “povijest ne stvara s ako”. Povijest se stvara s “ako” upravo zbog bogatstva mogućnosti koje svaki sadašnji trenutak sadrži. Zato se naš ispit savjesti temelji na nedostacima koje smo počinili, ali na koje nismo bili prisiljeni. Čak su i povijest, kao i naš život, mogli teći drugačije i mogli su ići, od trenutka do trenutka, na drukčiji način. Što bi se dogodilo da je 14. srpnja 1789. konjica princa od Lambesca, protivno naredbi koju im je dao Luj XVI. da se ne prolijeva krv, pomeli revolucionarnu rulju koja je marširala prema Bastilji? Protukršćanska revolucija ne smije se zavaravati. Konjica princa od Lambesca uvijek je s mačem u ruci iza ugla povijesti.

Izvor: corrispondenzaromana.it/lo-show-di-parigi-un-atto-di-guerra-contro-la-civilta-cristiana

Priredio  fra Tomislav Pervan

Međugorje, 31. srpnja 2024.