RAZGOVOR S POVODOM: ČETIRI DESETLJEĆA MISNIŠTVA DON VINKA SANADERA

Poštovani don Vinko, nedavno ste s kolegama zajedničkom misom proslavili i Bogu zahvalili za 40. obljetnicu svećeništva. Molim Vas na početku ovoga razgovora da se vratimo u prošlost. Kako ste se, kada i zašto odlučili za svećeničko zvanje? Što vas je potaknulo?

– Rođen sam u Splitu i odrastao u župi Sv. Križa u Velom Varošu gdje sam od svoje šeste godine počeo ministrirati u crkvi. Mise su još bile dijelom na latinskom a dijelom na staroslavenskom jeziku pa mi je bilo teško moliti na misi. Nakon Drugoga vatikanskoga koncila koji je završio 1965., bilo je lakše jer je službeno uveden materinski jezik u liturgiju. Iz kršćanske sam obitelji i bilo je prirodno ići na misu i vjeronauk. Rado sam se prihvatio ministrantske službe i već zarana sam počeo čitati na misi i moliti krunicu sa župnikom i drugim ministrantima. Doslovno sam uživao biti uz oltar, a mi ministranti natjecali smo se tko će više misa služiti. Župnik nas je vodio i na izlete i s užitkom se sjećam tih dana. Kroz tu blizinu s oltarom i sa svećenikom Bog je bacio klicu svećeničkog zvanja u moje srce i radio svoj plan. Završio sam osnovnu školu i još nezrelo odlučio pokušati postati svećenik. Krenuo sam u sjemenište u klasičnu gimnaziju u Splitu i tako malo-pomalo išao naprijed. Škola mi je išla dobro i to razdoblje je bilo također nezaboravno. Krenuo sam  na bogosloviju u Splitu i nakon prvog semestra pozvan sam u jugovojsku na 15 mjeseci u sanitet, najprije u Trebinje na obuku a zatim u Ljubljanu. Taj period mi je dobro došao za ozbiljnije promišljanje o svećeničkom pozivu. Kao bolničar u vojsci imao sam prigode susresti se s mnogim mladima, mojim vršnjacima i starijima, koji su dolazili na preglede u doktora i ležali u stacionaru u vojarni ili u vojnim bolnicama koje sam opsluživao. Mnogi mladi su izgledali izgubljeno glede shvaćanja smisla života, neki su već zaglibili u drogu i alkoholizam, drugi su bili iz rastavljenih obitelji i većina iz ateističko komunističkih obitelji gdje za Boga i vjeru nije bilo mjesta. Slušao sam te svoje vršnjake i malo starije i bilo mi ih je žao. S druge strane sam se osjećao malo ponosno i sretno što nemam sličnih loših iskustava i problema. Molio sam se za te mlade ljude i savjetovao ih koliko sam znao i mogao. Palo mi je tada ozbiljno na pamet da je svećeničko zvanje pravi poziv za spašavanje takvih mladih ljudi koje treba dovoditi Kristu i spasenju. Odluka za svećeništvo je konačno pala, mislio sam. Međutim… Izašao sam iz vojske, vratio se u bogosloviju i nastavio studij uz veliku podršku roditelja, posebno majke. Opet sam se za koju godinu našao na vagi, prihvatiiti Isusov poziv ili ne. Izmjenjivali su se trenuci oduševljenja, ali i trenuci nesigurnosti kroz još par godina. Približavao se kraj studija i trebalo je konačno donijeti odluku. Uz pomoć moga duhovnika dilema je konačno rješena. Sebe sam već pomalo gledao na oltaru. Vratili su mi se sjećanja na susrete i razgovore s mladima u vojsci i rekao sam sebi: Moraš se za mlade ljude boriti Božjim sredstvima i pomoći im da se izvuku iz besmisla života i svih oblika ovisnosti i nevjere. Taj motiv me snažno držao i gurao naprijed. Jasno, ovu odluku i planove u glavi trebalo je snažno podržavati molitvom i sakramentalnim životom te samokontrolom da ne izgubim i prokockam Božji dar zvanja, a izazova je bilo. Imao sam par starijih svećenika u koje sam imao veliko povjerenje, te sam se za sve svoje nedoumice, unutarnje trzavice i pitanja obraćao njima za savjet i pomoć. Bili su mi velika podrška i u mene ugrađivali optimizam i nadu s kojima je nestajao svaki strah i nesigurnost pred sutrašnjicom. Znam da su mnogi za mene molili, obitelj me podržavala i krenuo sam s pouzdanjem u Boga u ring ovoga svijeta svjestan da samo uz Isusa i s Isusom mogu opstati i uspjeti. Zaređen sam za svećenika 1. srpnja 1984. u rodnoj župi u Splitu preko ruku nadbiskupa mons. Frane Franića, a mladu misu sam služio 15. srpnja u istoj crkvi u Velom Varošu. I evo 40 godina je iza mene, a motiv i ljubav prema svećeništvu nije opala. Jesam malo umoran, ali me još itekako drži volja i snaga vjere da i dalje širim Kristovu poruku spasenja i na tom sam Bogu zahvalan i svima koji za mene mole i na ovom polju surađuju. Vidio sam da su i moje kolege svećenici također predani u svome radu i bio je red da svi zahvalimo Bogu i Majci Božjoj, da se u misi i molitvi zajedno sjetimo naših odgojitelja i profesora, biskupa i nadbiskupa, roditelja i obitelji te bivših i sadašnjih župljana i dobročinitelja te i njima molitvom zahvalimo na velikih 40 godina rada na njivi Gospodnjoj. I to smo učinili u Župi sv. Josipa u Dugom Ratu sredinom mjeseca svibnja gdje nam je domaćin bio kolega don Bože Ćubelić

Već evo 40 godina djelujete u župnom pastoralu. Gdje ste započeli i gdje ste službovali? Što posebice pamtite iz pastoralnog rada, možda neki osobit događaj?

– Prva moja služba bila je u Župi sv. Mihovila u Omišu gdje sam pet godina, od 1984. do 1989., bio kapelan ili župni vikar župniku don Krsti Tomiću. Uslijedio je odlazak u župu sv. Stjepana u Opuzen gdje sam bio također pet godina, ali kao župnik i istodobno tri godine kao dekan. Godine 1994. nadbiskup Ante Jurić šalje me u Solin u župu Gospe od Otoka za župnog vikara don Tugomiru Jovanoviću koji je bolovao od raka i umro 25. ožujka 1995., tako da ubrzo postajem župnik i uskoro solinski dekan. U Solinu sam ostao punih dvadeset godina, a od 2014. sam katedralni župnik i dekan u Trogiru. Sve su ove župe na svoj način bile zahtjevne. Iskušao sam se kao svećenik i u bivšoj državi, a znademo kako se  ona odnosila prema Crkvi, njezinim pastirima i vjernicima te koja su sve ograničenja i zabrane postojali glede slobodnog ispovijedanja i prakticiranja vjere. Nakon stvaranja slobodne i samostalne Hrvatske stvari su postale puno lakše glede slobode djelovanja. Sjećam se iz Omiša jedne anegdote kada mi je pristupila predsjednica saveza omladine i u razgovoru uz kavu rekla: Pokupili ste mi sve mlade u crkvu, ali nećete pobijediti. Upamtio sam tu njezinu riječ. Nakon par godina boravka u župi Opuzen, vozeći prema Splitu, rado sam se zaustavljao u Omišu da s ekipom mladih popijem kavicu. I dok sam tako sjedio na Fošalu pristupila mi je, sada već gospođa a nekad predsjednica saveza omladine, te me srdačno pozdravila i rekla: Don Vinko, sjećate li se što sam vam rekla prije nego ste otišli iz Omiša. Priznajem da sam pogriješila jer ste evo pobijedili i mene. Prva sam u crkvi na misama i djecu sam krstila. Čestitao sam joj i nadodao: Nisam te ja pobijedio, nego te je Isus doveo tamo gdje pripadaš. Kroz ovih 40 godina pastorala bilo je obilje zanimljivih događaja koje pamtim i svi su mi posebni. Držim jako važnim što sam 1990.-ih održavao vjerske tečajeve za mlade i odrasle i pripremao ih za sakramente kršćanske inicijacije te velikom broju civilno vjenčanih podijelio blagoslov kod primanja sakramenta ženidbe. Svakako da sam se posebno posvetio mladima i s njima sjedio satima i danima uz razgovore o vjeri, Bogu i životu.

Od početka ste posebice  posvećeni radu s mladima, osobito kroz zajednice MI: Opuzen, Solin, Trogir. Kako ste upoznali pokret MI i što vas je privuklo da mu se pridružite i djelujete kao duhovnik zajednica MI?

– Da, to je točno, ali sam pazio da nitko ne bude zakinut u pastoralu. Svećenik je u službi za sve ljude i uzraste, i za vjernike i za nevjernike. Isus je rekao: Propovijedajte evanđelje svakome stvorenju. No, mladi su uzdanica, srce i snaga jednoga naroda i Crkve. Mladima sam uvijek pristupao s osjećajem prijateljstva te im govorio iz srca i iskreno, a sve za njihovo dobro. U Splitu sam živio i odrastao i dobro sam poznavao probleme mladih i nisu mi bili nepoznanica. Mladi su prepoznali moju dobru nakanu i jednostavno smo kliknuli te sam iskustvo rada s mladima iz prve župe prenosio u nove župe. Kako su mladi i prema meni bili dosta otvoreni i iskreni, upoznavao sam kroz godine rada nove mladenačke probleme, poteškoće, njihova razmišljanja i izazove i zajedno smo ih rješavali. Svakako da mi je zajednica MI i povezanost sa središnjicom u Zagrebu bila od velike koristi. Naime, kad sam vidio statut zajednice odobren od Hrvatske biskupske konferencije još od 1991., u njemu ustrojstvo zajednice, razrađeni plan i ciljevi djelovanja, bilo mi je sve prihvatljivo i evo sam ostao povezan s MI-om i duhovnikom središnjice don Jozo Marijom Toljem gotovo 40 godina. Pokret i zajednicu MI upoznao sam kroz list-mjesečnik MI za koji sam od prvih dana svećeništva počeo povremeno pisati. U Opuzenu sam osnovao podružnicu MI-a, zatim u Solinu kroz koju je u dvadesetak godina prošlo oko 600 mladih u dobi od 15. do 30. godine života. Zbilja, tu je bio vrlo plodonosan i prepoznatljiv rad s mladima kroz osam sekcija. I sport je bio jedan od važnog načina pastoralnog djelovanja. U Solinu smo imali krasnu i uspješnu malonogometnu momčad s kojom smo sudjelovali u Katoličkoj ligi i na nivou Crkve u Hrvata tri puta osvojili prvo mjesto. Iz tih miovskih zajednica izrasli su mnogi kvalitetni ljudi, koji danas žive uredan brak te vrše važne uloge u društvu, a ima i nekoliko ostvarenih duhovnih zvanja. Nekad se u manjim grupicama nađemo i vratimo se u razgovoru u te lijepe zajedničke dane i događaje kojih je bilo mnogo. Često mlađim svećenicima i župnicima preporučujem da osnuju zajednicu HKZ-a MI i da surađuju sa središnjicom, ali nema baš odjeka. Uz miovce, moram istaknuti da sam u Solinu i u Trogiru osnovao i obiteljsku zajednicu s mladim bračnim parovima i djecom. Raditi s mladima i obiteljima je temeljni zadatak pastorala. Kad se mladi ožene, ako ih Crkva zanemari i zaboravi, ajme. Tim mladim ljudima treba svakovrsna podrška, duhovna pomoć, savjet, pa i materijalna pomoć. Vidio sam da im moj način rada odgovara i ne forsiramo s pretjeranim druženjima.

Mladi prije 40 godina i mladi danas? Koje razlike uočavate, a što su, da tako kažemo, konstante u njihovim potrebama, očekivanjima, mentalitetu, načinu druženja i ophođenja, u aktivnostima?

–  Mladi su uvijek mladi sa svim svojim potrebama, krizama, dobrim i lošim karakteristikama. Svakako da ima razlika, ali svi mladi moraju osobno proći kroz iskustvo puberteta i sazrijevanja koje prate krize: biološka, psihološka, vjerska i moralna, kriza identiteta, kriza međuljudskih odnosa. Nekad su izazovi bili drugačiji nego danas. Razvojem tehnologije, posebice pristupom društvenim mrežama, mladima su na dohvatu ruke i mnoga zla i štetni sadržaji. Mladi tim sadržajima pristupaju bez nekog posebnog zdravog rasuđivanja. U napasti su  susresti se s lažnim odgovorima na njihova životna pitanja i krize, na njihovo kršćansko opredjeljenje. Na internetu se može naći puno praznovjerja i krivog vjerskog sadržaja što mlade itekako može poljuljati u vjeri. Nekada su mladi više poštivali autoritete starijih, u kući, u školi i u Crkvi, a danas je autoritet zanemaren, gotovo pogažen. Zdravo druženje, razgovor i šala, igra i zabava, zajedništvo i empatija krasila je nekadašnje mlade. Danas više prevladava individualizam, gotovo sebičnost, rivalitet i sve je manje osjećaja za druge. Manje je razgovora, iskrenosti i odgovornosti, pa su i zabave nezdrave jer potiču na poroke. Težnja za što bržom zaradom, neka povećana pohlepa, zaokuplja srca mladih. Ljestvica vrednota je iskrivljena. Zamjećuje se sve veća lijenost i apatičnost, gotovo kriza smisla svega, pa i samoga života što potvrđuje činjenica porasta samoubojstava među mladima. Svakako da je tomu pridonio mentalitet u kojem živimo, pa zanemaren kućni odgoj i loš primjer starijih kojima pohlepa i sebičnost nisu nepoznate, naprotiv. Mislim da je zanemarivanje autoriteta i popuštanje u odgajanju vrlo opasan put za budućnost mladih, a time i društva. Vrednote su uvijek vrednote i od njih se u odgoju ne smije odustajati. Pristup u odgoju dopušta promjene, ali mlade treba za vrednote odgajati. Mladima treba podrška u odrastanju, trebaju im uzori i ideali, a ne idoli. Podršku svakako trebaju dobiti i u Crkvi koja ima važnu ulogu u formiranju mladih kroz vjerski život i razna neformalna druženja, predavanja i aktivnosti.

Mladi vas slušaju i poštuju. Znadete pohvaliti, ali i opomenuti i ukoriti. Imate li neku svoju posebnu metodu rada s mladima? Što mladima treba dati, a što od njih treba tražiti da se izgrade u zdrave osobe?

– Dobro ste to zapazili, i ja to osjećam. S mladima nikad nisam imao nekih većih problema. Čak sam uspio zadržati solidan autoritet. S mladima sam uspio uspostaviti neku zdravu kemiju. Oni uviđaju da ja njih poštivam i cijenim, i premda sam zahtjevan – rado su se uključivali u zajednicu MI. Ja sam s mladima posve iskren. Sve što im govorim i što ih učim, govorim iz srca sa željom da im pomognem. Nema podilaženja i smanjivanja kriterija, jer to mlade ponižava. Trudim se biti im prijatelj, ali istodobno od njih tražiti odgovornost, poticati na rad, razvijati njihove sposobnosti i altruizam. Treba mladima dati šansu da pokažu što znaju, treba čuti njihove ideje, mišljenja i kroz diskusiju iznaći rješenja i odrediti ciljeve. Treba ih posve uključiti u život Crkve, sakramentalni život i poticati na življenje i svjedočenje vjere. U svakom slučaju, nastojim mlade uvijek upućivati na Isusa Krista. On nam je svima jedini i najveći uzor, ideal, Put – Istina i Život. Mladi su snaga i moć, ali ih treba znati upućivati na ispravan put. S njima možeš čuda ostvariti kad se rodi povjerenje, a mi ga međusobno imamo.

Čini se da današnji svijet pati od nedostatka pažnje i usredotočenosti. Manija informiranosti o svemu, svačemu i ničemu mnogima oduzima vrijeme i energiju i okupira duh. Treba li nam, s obzirom na to, novi model kateheze i pastorala mladih? U tom kontekstu, možete li na temelju svojega velikoga iskustva istaknuti najveće potrebe suvremenoga pastorala mladih? Koliko su važni mediji u pastoralu u kojima ste se također okušali?

– Lijepo ste kazali da vlada manija informiranosti o svačemu i ničemu. Mladi žele sve znati što ih zanima, ali nije sve korisno. S druge strane bi trebali znati i upoznati ono što je vrijedno i za njih važno u životu. Mnogi od njih to ne prepoznaju. Gomilanje znanja i pukih informacija ne daje životnu mudrost, a baš mudrosti najviše nedostaje kod mladih. Rado bi svaštarili, pa na koncu malo učinka i kvalitete. Slažem se da im manjka koncentracije i logičnog razmišljanja. Previše je „umjetne inteligencije“ koja ne raspoznaje pravi smisao života. Svakako da je nužno mijenjati neke metode i modele pastorala mladih i mislim da se oni dijelom i provode na individualnim razinama po župama, ali ne i sustavno. Netko je to nazvao potrebom pastoralnog obraćenja Crkve. Po svojoj definiciji pastoral i mora biti pozoran na znakove vremena i potrebe mladih i drugih ljudi obuhvaćenim pastoralom. Ipak, treba reći da je i religiozno iskustvo mladih šaroliko pa i o tome treba voditi računa u radu s njima. U svemu pastoralu je važno zadržati vjernost nauku Crkve, ali sve treba prilagoditi potrebama mladih ne zanemarujući i njihove osjećaje te i njih aktivno uključiti u rad s njihovim vršnjacima. Mladi se u Crkvi moraju osjetiti prihvaćenima, treba ih uvažavati, trebaju doživjeti brigu i skrb te pravo zajedništvo s pastoralnim djelatnicima, svećenicima i župnom zajednicom. Crkvi je doista potreban novi apostolski polet kako bi bila što djelotvornija u naviještanju evanđelja. Veliku pomoć u pastoralu već pruža korištenje društvenih mreža s kojima se komunikacija i formacija mladih brže realizira. S kolikim učinkom, tek će se vidjeti. O važnosti medija u pastoralu mislim da je suvišno govoriti. Njihova potreba nikad nije bila veća. Radio, televizija, društvene mreže i pisana riječ u tiskovinama i knjigama su velika podrška pastoralnom djelovanju. Više od 15 godina vodio sam vjerske-duhovne emisije bilo tjedno bilo mjesečno na Radio postajama u Metkoviću, Solinu i do nedavno u Trogiru. Zahtjevan je to posao u samoj pripremi i ponudi sadržaja, ali svakako ima jako pozitivan učinak na kršćanski svjetonazor, informativno i formativno. Uz taj rad spomenut ću da sam tiskao i četiri svoje knjige u dvije tisuće primjeraka s duhovnim i životnim promišljanjima koje su rado prihvaćene od čitateljstva.

Bog, Crkva, Domovina su temeljne vrijednosti HKZ MI. U prošlom režimu i državi bilo je to teško svjedočiti, no je li danas možda i teže? Koliko su ljudi otvoreni vrijednostima i ciljevima koji nadilaze svakidašnje potrebe?

– Danas su mnoge krize zahvatile suvremenog čovjeka. Kod nas je zamjetna kriza morala i vjerovanja te kriza vrijednosti i domoljublja. Bog, Crkva, Domovina i obitelj trebale bi biti temeljne vrijednosti za svakoga čovjeka, a ne samo zajednice MI. Ako netko i ne priznaje kršćansku Crkvu ne bi trebao biti protiv nje, jer ona ništa loše ne uči i ne čini, naprotiv. Crkvu čine ljudi, a nitko nije bezgrešan i zato ne valja tražiti trun u tuđem oku, a brvna ne vidjeti u svome – kako to rade protivnici Kristove Crkve. U prošloj državnoj tvorevini vjernici-katolici su većinom bili diskriminirani, a Crkva u Hrvata je proživljavala tihi progon. Mi svećenici smo morali biti jako oprezni, a vjernici koji su bili praćeni od vlasti su se nekako snalazili. Znali su ići na misu u druga mjesta i gradove i tamo krstiti svoju djecu. Svako je vrijeme za svjedočenje vjere teško na svoj način. U slobodi i demokraciji ti nitko ne brani ići u crkvu i vjeru prakticirati, ali opet su ljudi opterećeni trkom za materijalnim dobrima, pa se vjerska praksa zanemaruje. Veliki broj ljudi kod nas se izjašnjava katolicima i drže da je to dovoljno, a zapravo nije. U Hrvatskoj je skoro 90 posto krštenih, dakle sakramentaliziranih kršćana, ali je svega oko 20 posto redovitih praktikanata. Jasno je, da svjedočenje vjere nije samo ići na misu i sakramente, nego i biti pošten, odgovoran i savjestan građanin svoje zemlje. Međutim, teško se oduprijeti zlu i izazovima grijeha ako vjernik ne pristupa sakramentima, ako ne ide na misu i ne moli. Iskustvo pokazuje da jedno drugo uvjetuje. Mentalitet vremena potiče materijalističko shvaćanje života, bogaćenje, hedonizam, moralni relativizam te površan način života, a sve to utječe na  dobar dio vjernika koji su prihvatili takav stil života, a zanemarili one duhovne i neprolazne vrijednosti. Tu ovisnost o materijalnom teško čovjek u sebi može zaustaviti, a ona rađa pohlepom, a pohlepa nerijetko dovodi do korupcije. Istina je da čovjek može natrpati džepove novcem, da će moći zadovoljiti mnoge  potrebe i želje, ali neće biti posve zadovoljan i sretan. Kod nas su mnogi ljudi puni novca, ali su im često srca i duše prazni. A čovjek kao mrtva duša ne može naprijed, ne može živjeti, pa nije čudo da takvima život postaje besmislen i beskoristan. A besmislen i beskoristan život je isto što i rana smrt – govorio je Goethe. Život je puno više. Čovjek živi od ljubavi i za ljubav, a ne za sebičnost. Važno je da svi to što prije shvatimo i da mlade u tom smislu odgajamo ne samo riječima već još više vlastitim primjerom. Uzdajmo se u Boga i radimo što možemo da svima bude bolje i da ovaj Božji svijet doista ostane Božji u svakom pogledu.