MISTERIJ IZRAELA: ŽIDOVSKI ODGOVOR NA KATOLIČKU SINTEZU VJERE I RAZUMA RAZNOLIK JE I SLOŽEN KAO I DVA TISUĆLJEĆA KRŠĆANSKO-ŽIDOVSKOG INTELEKTUALNOG SUSRETA

Piše: Sohrab Ahmari

Preveo i priredio  dr. fra Tomislav Pervan OFM

„Misterij Izraela“ – tako je Jacques Maritain nazvao izdržljivost Izraela kao naroda Starog saveza, njegovo nepopustljivo inzistiranje na židovskoj posebnosti u odnosu na univerzalne tvrdnje i postulate kršćanstva. Kroz stoljeća to bijaše izvorom i legitimnih teoloških rasprava i nelegitimnih antižidovskih osjećaja sa strane kršćana. Kao sin Crkve i sin Bliskog istoka nudim ovdje osobni izraz ljubavi prema „Izraelu po tijelu”. Ova ljubav mora uzeti mjeru teološke i filozofske barijere koja dijeli kršćane od naših židovskih prijatelja – što čini tako da „Izrael po tijelu“ i „Izrael po duhu“ nisu identične zajednice, bez obzira na velika preklapanja.

Maritain je misterij Izraela smatrao nadnaravnim „problemom bez rješenja“. Ali to je također stvar i redovitoga diskursa između katolika i Židova. Početkom 2017., ubrzo nakon mog primanja u Katoličku Crkvu, susreo sam se sa starijim prijateljem Židovom, bivšim članom Bushove administracije. Srdačno me pozdravio i čestitao mi što sam postao katolik. „Ali znaš što? Nešto nedostaje u vašem Novom zavjetu.“

„Nastavi. . .”

„Smisao za humor. Vaš Isus i njegovi učenici nemaju smisla za humor. Sa Starim zavjetom nije tako. Idite na izvještaj u Knjizi Izlaska kad je Izraelcima dosadilo slijediti Mojsija oko Sinaja. Kažu mu — tu se moj prijatelj oglasio glasom prisjećajući se Jeffove žene u Curb Your Enthusiasm — „Mojsije, kretenu, zar nije bilo dovoljno grobova u Egiptu da si nas natjerao u ovu bijednu pustinju? Barem su nam Egipćani davali nešto povrća. Što si nas to natjerao da se u ovo upustimo, Mojsije? Nije li bilo dovoljno grobova u Egiptu?’ To je izrazito židovski glas koji odzvanja jednako i tri tisuće godina kasnije. Kao sekularni Židov, ne mogu pročitati taj odlomak, a da u njemu ne otkrijem nešto što je izrazito specifikum i kvaliteta mojeg naroda.”

Odmah sam shvatio njegovu poantu kao Iranac koji je ostao obilježen domovinom koju sam napustio prije više od dva desetljeća i u koju se od tada nikad više nisam vratio: „Nešto što je izrazito kvaliteta moga naroda“.

Drugi prijatelj, Amerikanac izraelskog podrijetla, izrazio se još otvorenije: „Slušajte, ja volim katolike. Ali vi momci pokušavate nametnuti svoga uzvišenog-racionalnog-helenističkoga Boga našem pustinjskom Bogu, našem Bogu s vrha Brda, našem gnjevnom Bogu. Kod mene to ne ‘pali’.

Razdor između židovske posebnosti i univerzalizma Crkve može se spustiti sve do razine epistemologije: Do onoga što se može znati o Bogu i moralu te kako to možemo spoznati. Za katolike, „Zapad“ je proizvod susreta i konačne sinteze između razuma i objave, između grčke racionalnosti u potrazi za najdubljim izvorom stvarnosti i židovskog Boga koji tvrdi da je sam temelj postojanja („Ja sam” iz Izl 3,14). Kasnije se taj isti Bog još prisnije poistovjetio s razumom („U početku bijaše Logos, razum, i razum bijaše kod Boga, i razum bijaše Bog”).

Oprječno židovsko gledište oštro je razradio pokojni rabin Lord Jonathan Sacks: Bog hebrejske Biblije nikada nije bio Bog akademije. Bog Abrahama, Izaka i Jakova nije nepokretni pokretač niti temelj postojanja, nego povijesni Bog koji se upustio u dijalog i odnos s jednim narodom, Židovima. I više od toga, Bog koji je sklopio Savez s Abrahamom po tijelu. On je univerzalni Stvoritelj, ali se o njemu malo toga može zaključiti djelovanjem razuma. Najpoznatiji je po moralnoj revoluciji koju je navijestila abrahamska vjera.

Naravno, židovski odgovor na katoličku sintezu vjere i razuma raznolik je i složen kao i dva tisućljeća kršćansko-židovskog intelektualnog susreta. Mnogi židovski mudraci, ne samo Maimonides, bavili su se klasičnom metafizikom. Unatoč tomu, sa sigurnošću se može zaključiti da je Sacks o ovoj točki govorio unutar židovske tradicije. Michael Wyschogrod, koji je poput Sacksa bio osjetljiv na kršćansku poruku i brinuo se za židovsko-kršćansko prijateljstvo, ipak je žalio što je „duboka upletenost kršćanstva u platonsku i aristotelovsku filozofiju“ stvorila „bezbroj problema“. Kršćansko pomicanje mjesta božanskog izbora s tijela na vjeru prisililo je Crkvu da se sve više oslanja na filozofiju kako bi nju opskrbila „univerzalnim strukturama“, rekao je Wyschogrod. „Iz tog je razloga kršćanski um bio prisiljen na sve veću brigu o filozofiji, tendenciji koja, premda nije potpuno odsutna ni u povijesti judaizma, nikada ne doseže razmjere kao u kršćanstvu.”

Rabin Joseph Soloveitchik, jedan od utemeljitelja modernog ortodoksnog judaizma, smatrao je kozmičku protežnicu i čežnju filozofije savršeno legitimnom, doista, odjekom biblijskog impulsa da se pokori zemlja (vidi Post 1, 28). Ako su Židovi bili odsutni iz kozmičke potrage mnogo stoljeća prije osvita suvremenice, to nije bilo po njihovom izboru, već zahvaljujući predrasudi koju je Izrael smatrao „podljudskim objektom“.

Ali u pitanju morala, Soloveitchik se okrenuo od slavljenja ka kažnjavanju čovjekove potrage za univerzalnim. „Po mišljenju kozmičkog čovjeka”, piše on, „moral mora biti razumljiv i racionalan, privlačan savjesti i umu.”  Kozmički čovjek očekuje da će pronaći iste čitljive obrasce u moralnom području kao što ih nalazi drugdje, uzorke koje može poredati i savladati. „Filozofska etika, počevši od Platona i Aristotela”, piše Soloveitchik, „orijentirana je na pobjedu i uspjeh. Čovjek se postavlja kao kralj i nastoji pobijediti protimbe i neprijateljstvo. Judaizam, međutim, zna da moral kraljevske pobjede nije uvijek adekvatan.” Ponekad nam Bog zapovjeda da ne jedemo određene vrste riba, i to je to.

Kroz stoljeća, učinjeni su bezbrojni pokušaji da se objasne Torine kultne (za razliku od moralnih) zapovijedi upućivanjem, npr. na higijenska gledišta. Ipak, kao što povjesničar Martin Goodman primjećuje, ti su pokušaji propali. Odredbe Tore, hukkim, su ono što jesu. Soloveitchik piše: „Prihvaćanje hukkima, pravila koje logos ne može razumjeti, strano je filozofiji kozmičkog čovjeka.“ Hukkim se u svojoj cijelosti ne može svesti na univerzalne moralne zakone prirodno čitljive ljudskom umu, premda se dakako moralni zakoni sadržani u Deset zapovijedi mogu artikulirati i na taj način

Prijepor nije samo između Aristotela i Rava (recimo). Također uključuje i kršćane. Vjerni Židov mogao bi prihvatiti kršćansko gledište, na primjer, da Torina ograničenja glede hrane upućuju čovjeka na unutarnju čistoću – čistoću onoga što mislimo, želimo i govorimo (vidi Mt 15,11). Unatoč tome, zapovijedi glede hrane i cijeli korpus hukkima u konačnici su ono što jesu, objavljeno jednom zauvijek od Boga na Sinaju. Oni definiraju društveni poredak, poredak koji proizlazi iz Abrahamova sjemena – „nešto“, kao što je moj prijatelj rekao, „specifično u mome narodu“.

Pitanje zajednice ili društvenog poretka dovodi nas do političke dimenzije trajne antinomije između židovske posebnosti i kršćanske univerzalnosti. Kršćanstvo se pojavilo u Rimskom  carstvu i kroz Rimsko carstvo s konačnim rezultatom da je rimski univerzalistički impuls strukturirao um rane Crkve, dok je nacija židovski politički oblik koji je odredila Tora.  „Mistično tijelo Izraela,” piše Maritain,“ je tijelo posve određenog naroda; njegova osnova je vremenska i uključuje zajednicu od krvi i mesa.” Naravno, iskustvo dijaspore, koje je započelo prije kršćanske ere, dalo je univerzalni karakter židovskom iskustvu, ali to je bila tragična univerzalnost, a nakon toga je židovska molitva trajno brujala od žudnje za Jeruzalemom i za Sionom.

Stoga, kada se kršćani hrvaju s „tajnom Izraela“, to nije samo pitanje pristanka (ili uskrate pristanka) uz Isusa kao Mesiju ili drugu osobu Trojstva. Također je riječ o dvjema vjerskim zajednicama s različitim načinima postojanja u svijetu – jedna je koncentrirana na posebne, specifične ljude i mjesto, a druga se pruža prema van, prema svim nacijama i čovječanstvu. Ne mislim da se ta razlika može nadići pobjedničkim teološkim ili filozofskim argumentom. Ali možemo ocrtati razlike i tražiti onoliko zajedničkog koliko to dopuštaju naše židovske i kršćanske obveze i opredjeljenja.

Godine 1993. Jacob Neusner objavio je svoju divnu knjigu Rabin razgovara s Isusom. U njoj je ispitivao središnje pitanje za Židove: Ispunjava li Isus iz Nazareta, kako ga susrećemo u Mateju, Toru, kao što je to obećao učiniti, ili se od nje udaljava do stupnja koji nije više podnošljiv Židovu što poštuje Toru? Neusner je zaključio da, iako je Isusovo učenje Tore na mnogim mjestima ispravno i izravno uzvišeno, njegovo odricanje od obrednih zapovijedi potkopava Izrael kao „društveni poredak“ i „ društvo u trajnom posvećenju“, što će reći, kao poseban narod s božanskim pozivom.

Papa Benedikt XVI. bavio se Neusnerovom knjigom odgovarajući na rabinovu zabrinutost velikodušnošću i plemenitošću. Smatram da su Papini protuodgovori uvjerljivi. Da opetujem, ja sam katolik. Ali rasprava o Isusovu ispunjenju Zakona je nerješiva. Veća poanta je sljedeća: Postojanost, usprkos svim mogućnostima, cjelina i korpus Izraela – i kao zajednice i kao fizičke stvarnosti od krvi i mesa – mora imati značenje za katolike koje nadilazi razlike oko Tore ili onkraj opsega naravnog razloga. Da postojanje Izraela po tijelu i dalje traje, unatoč svim izgledima ili prognozama, mora nam nešto govoriti, kao što je sveti Pavao prepoznao i razmišljao o tome u poglavljima 9 do 11 Poslanice Rimljanima.

Postojanje Izraela, to živo i neuništivo spremište božanske ljubavi, podsjetnik je na utjelovljenu, inkarnacijsku prirodu naše vlastite vjere – a time i na posebnost koja paradoksalno potiče kršćansku univerzalnost. „Judaizam”, napisao je jednom Walker Percy, „uvrjedljiv je” za bezdušni, znanstveni duh našeg doba, „jer tvrdi da je Bog sklopio Savez s jednim plemenom, s njim i ni s kim drugim.” Na isti način, kršćanstvo vrijeđa naše doba „jer tvrdi ne samo to, nego i da je Bog postao jednim čovjekom, on i nitko drugi.“ U njemu i po njemu svi su ljudi spašeni.

I premda judaizam odbacuje ideju da je Bog postao čovjekom u Isusu Kristu, hebrejska Biblija uvijek iznova govori o Bogu u antropomorfnim terminima. To za Wyschogroda nije bilo slučajno. U „Božjem prebivanju u Svetohraništu, u jeruzalemskom Hramu i u židovskom narodu”, piše on, „otkrivam određenu razblaženu inkarnaciju.” Tumačeći 1 Kr 8 piše on: „Bog je boravio u Svetom šatoru, u Šatoru sastanka, a sada prebiva u Hramu, koji je sagradio Salomon. Bog se nastanio među izraelskim narodom. To je ono što prostor i njegovu okolicu – Jeruzalem i Izrael – u kojima on obitava, čini svetima i čini svetima ljude među kojima on prebiva. Kršćanin bi ovo mogao preuzeti tvrdeći kako je Božje prebivalište među Izraelom nagovijestilo utjelovljenje Isusa Krista – tvrdnja koja je, suvišno je govoriti, daleko više od onoga što Wyschogrodova „difuzna inkarnacija“ može podnijeti. Bitno je da je Svevišnji na poseban način u jednoj zemlji, a ne u drugoj, među jednim narodom, u jednom narodu.

Sveti Pavao govori o kršćanima iz poganstva kao o mladicama divlje masline koji su pricijepljeni na maslinovo drvo ‘Izraela po tijelu’, što je slika koja potiče kršćane da Božje prebivalište s njegovim narodom u njihovoj zemlji smatraju duhovno značajnim. Treba li nam Sveta zemlja nešto značiti jer, uostalom, možemo susresti utjelovljenog Boga u euharistiji odmah i bilo kada, i gotovo bilo gdje u svijetu? Zašto ne bismo predložili da se stari grad Jeruzalem zamijeni divovskim Walmartom (veliki američki trgovački lanac, prim.prev.)? Ne: Ova zemlja i ovaj narod te veza između njih dvoje bremeniti su značenjem za one koji slijede kršćanski put, pa stoga i inzistiram i na fizičkom aspektu trudnoće koliko i na metaforičkom.

Suprotstavljanje antisemitizmu trebalo bi za sve kršćane biti pitanje časti. Bog je boravio na ovoj zemlji, među ovim narodom, u ovom narodu, na toj gori. Dodajte činjenicu da vjerujemo da je Bog obitavao, doslovno, u židovskoj maternici. Kao što je Maritain rekao: „Nije mala stvar za kršćanina mrziti ili prezirati, ili željeti ponižavajuće se odnositi prema narodu iz koga je proizašao njegov Bog i bezgrješna Majka njegova Boga.“

Tijelo Izraela rodilo je univerzalnu misiju kršćanstva. Ta temeljna teološka stvarnost, a ne apokaliptični ili „dispenzacionalistički” razlozi, niti nacionalistički ni šovinistički žar, nameće nam dužnost za sigurnost Židova, uključujući i suvremenu državu Izrael. Mi kršćani nismo ‘Izrael po tijelu’. Ali naša nas vjera (kao i naš razum) sili da se pridružimo Židovima u uzviku, Am Yisrael Chai – Živio izraelski narod!

Sohrab Ahmari je osnivač i urednik Compacta. Ovaj je esej prilagođen iz uvodnog govora održanog na „Nostra Aetate i budućnost katoličko-židovskih odnosa u vrijeme porasta antisemitizma,” koji su zajednički organizirali Franjevačko sveučilište u Steubenvilleu i The Philos Project.

Izvor:  https://www.firstthings.com/article/2024/02/the-mystery-of-israel

Preveo i priredio  dr. fra Tomislav Pervan OFM

Međugorje, 17. siječnja 2024.