OBNOVLJENA CRKVA OBNOVIT ĆE SVIJET – NJEZINO JE DA BRANI I NAUČAVA ISTINU, DA BUDE „STUP I SJAJ ISTINE“

Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i zagrebački nadbiskup koadjutor mons. Dražen Kutleša uputio je prigodom otvorenja 10. pastoralno-katehetskog kolokvija za svećenike 28. veljače u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu svoju riječ sudionicima preko generalnoga tajnika HBK vlč. Krunoslava Novaka. Riječ je to koja se s osobitom pozornošću iščekivala, a sada se s jednakom pozornošću iščitava.

Što dakle iščitavamo? Meritum nadbiskupova obraćanja ima dva sklopa: dijagnozu stanja suvremenog čovjeka i terapiju. Što se dijagnoze tiče, nadbiskup uočava i fiksira antropološki „zaokret“ koji „riskira završiti u banalizaciji čovjeka i njegova dostojanstva“. „Društvo bez temeljnih univerzalnih vrijednosti, koje definiraju društveni i osobni život, završava u teoretskom i praktičnom relativizmu. Relativizam pak vodi ka etičko-moralnom kaosu. Čovjek kao biće reda ne podnosi kaos pa uvodi red tiranijom tolerancije. Danas, na antropološkoj sceni, u govoru o čovjeku, imamo upravo taj trostruki korak: relativizam, moralno/etički kaos i diktaturu u ime tolerancije.“

Toj dijagnozi nema se što dodati ni oduzeti. A što je lijek koji se propisuje? Dijalog između  vjere i kulture. „Današnja kultura i vjera potrebite su dijaloga na svim mogućim poljima inače će svijet potonuti u još dublju dehumanizaciju. Svećenici su nekada bili ljudi kulture, nositelji preporoda. Zašto? Bili su ljudi komunikacije. Njihov dijalog je bio plod dubokog nutarnjeg uvjerenja, proizlazio je iz dubokog poštovanja i ljubavi prema čovjeku i svemu što je lijepo, dobro i istinito. Dijalog je izranjao iz vjere. Današnji dijalog proizlazi iz tolerancije, tj. pasivnog podnošenja drugoga, nezainteresiranog pripuštanja različitosti. Problem površne komunikacije problem je nas i svijeta u koji smo uronjeni, jer za istinski dijalog su sposobni samo ljudi duha i srca. Dijalog ljudi dobre volje, a različitih pogleda, traženje i njegovanje temeljnog ljudskog zajedništva hitna je potreba našeg vremena. Od takve komunikacije smo nažalost još prilično udaljeni.“ Načelno je tako. No problem je u sljedećemu: vjera, u ovom slučaju i apostrofirani svećenici (isto vrijedi i za laike), nemaju s kim dijalogizirati u svijetu kulture jer kulture naime – nema! Iz onoga što se javno promovira pod riječju „kultura“ ona se nazrijeva tek u tragovima, dapače nestaje, a nestaje jer, kako uočava nadbiskup, nestaje slika čovjeka kao „imago Dei“. Rušenje čovjeka kao „slike Božje“ znači i rušenje kulture. Taj proces započeo je prije nekoliko stoljeća, u nas nešto kasnije, potkraj 19. st., i neprestance napreduje. Dokaza tomu i danas imamo na sve strane, uz ostalo upravo po takvim banalnim, ali nažalost vrlo utjecajnim „kulturnim“ činjenicama kao što je izbor hrvatske pjesme za pjesmu Eurovizije. Pjesme naime – nema! Ali iza te „kulturne“ činjenice stoje hrvatske institucije i mediji!? No nitko iz Crkve, iz svih mogućih njezinih kulturnih komisija, ureda, vijeća i sl. nije ni pisnuo niti upitao kako je to  moguće, je li takva „pjesma“ i oni koji je „izvode“ doista slika hrvatske kulture koja će nas predstavljati u Europi. Cijela je Europa doduše nisko pala, ali zar smo morali i mi? Crkva ne treba biti svakom loncu poklopac, ali ako već dakle tražimo dijalog, onda je to bila dobra prigoda da ga se zapodjene.

Unatoč nesnalaženju i slabostima, nije Crkva nikada prekinula dijalog s kulturom niti ju je prestala stvarati, nego su korifeji kulture proveli kulturnu revoluciju kojom su iz kulture izbacili vjeru i Crkvu. Dobre volje bilo je malo, a loše mnogo. U tom kontekstu treba čitati i riječi: „Svećenici su nekada bili ljudi kulture, nositelji preporoda. Zašto? Bili su ljudi komunikacije. Njihov dijalog je bio plod dubokog nutarnjeg uvjerenja, proizlazio je iz dubokog poštovanja i ljubavi prema čovjeku i svemu što je lijepo, dobro i istinito. Dijalog je izranjao iz vjere. Današnji dijalog proizlazi iz tolerancije, tj. pasivnog podnošenja drugoga, nezainteresiranog pripuštanja različitosti.“ Istina je da su nekada svećenici bili ljudi kulture, nositelji preporoda. No zar svećenici danas to više nisu, zar ne nastoje biti ljudi komunikacije, dubokog unutarnjeg uvjerenja, poštovanja i ljubavi prema čovjeku i svemu što je lijepo, dobro i istinito, zar nisu više ljudi vjere? Riječ „nekada“ implicira da više nisu ili da nisu dovoljno. Ako pak nisu, treba se upitati zašto nisu. Ako današnji dijalog svećenika sa svijetom proizlazi iz krivo shvaćene tolerancije, iz pasivnog podnošenja drugoga, nezainteresiranog pripuštanja različitosti, a ne iz vjere, onda ih je netko tomu naučio. Ako je tako, to jest problem, ali mnogo više izraz unutarnje krize Crkve, prodora modernih „teologija podilaženja“, samim time više krize odgojnih ustanova nego krize svijeta očitovane u svim mogućim nakaradnim antropologijama koje nas zapljuskuju i opsjedaju kao ričući lav. Crkva se stoga ne bi trebala previše uzbuđivati ako „druga strana“ toleranciju zlorabi radi nametanja diktata relativizma. Njezino je da brani i naučava Istinu, da bude „stup i sjaj Istine“. Ne bi joj se stoga nikada više smjelo dogoditi ono što joj se dogodilo tijekom korone, kada smo upućeni da se „pričešćujemo“ preko tv-ekrana. Obrazloženja su bila logična, ali pogrješna. I zato su mnogi vjernici i svećenici po zdravom vjerskom osjećaju to doživjeli kao profanaciju. A upravo su se svećenici tada našli između čekića i nakovnja raznih strahova „odozdo“ i obzira „odozgo“.

Ovdje valja otvoreno reći jednu važnu stvar. Ono naime što kao laici već niz godina primjećujemo jest sklonost da se sa svih strana svećenstvo opterećuje kojekakvim kritikama, od toga kako je svećenik jeo, kako sjeo, kako stao, kako zijevao, je li popio ili zapalio, zapjevao ili zafućkao, do idejnih kritika u ime opsesije modernostima, među kojima su na prvome mjestu dijalog i tolerancija, koje bi svećenici raznim oblicima popustljivosti i „priležništva“ trebali pošto-poto svjedočiti pred nositeljima „svjetskoga duha“, ali i pred vjernicima, odnosno onima koji se takvima drže.

Svećenik je po milosti Božjoj čovjek duha i srca. Ima dakako svećenika kojima nedostaje ova ili ona dimenzija, ali golem dio problema u Crkvi, njezina položaja u svijetu i odnosa prema svijetu proizlazi iz toga što svećenici nemaju dovoljno potpore upravo duha i srca, ni „odozdo“ ni „odozgo“. Pa kad su još suočeni s preuzetnim očekivanjima, opterećeni da budu nekakvi supermeni, a tome ne odgovore, nađu se na optuženičkoj ili u magarećoj klupi. Ali nije njihovo da podilaze ni svijetu ni vjernicima, koji počesto svašta neutemeljeno očekuju, nego da naviještaju Evanđelje, bilo zgodno ili nezgodno, da ljudima donose Krista i da u Kristovo ime vežu i odrješuju. Želimo li da, uz tu temeljnu zadaću, svećenici budu ljudi dijaloga, koji će se superiornom poniznošću, kako se od katolika očekuje, nositi sa svim mogućim „izazovima“ suvremenog pastorala, tako i kulture, onda im tomu treba odgovarajuća izobrazba, pa i kulturna, ali im prije sveg treba snažna duhovna priprava i pastirska podrška.

Ako smo dakle suočeni s diktaturom u ime tolerancije, kako je ispravno uočeno, onda očito imamo pred sobom ljude koji ne znaju što je tolerancija niti su ljudi dobre volje. Duboka je zabluda tražiti dijalog pošto-poto. Svojedobno smo imali „filozofsko-teološki dijalog s Marxom“, pa znamo kako je završio. Dijalog u kojemu nema sugovornika nego se s jedne strane postavlja diktat može završiti samo kao fijasko. Pribojavamo se da tu dijaloga ne može biti, ne zbog nevoljkosti Crkve. Crkva ima dvije mogućnosti: pokoriti se ili suprotstaviti. Pokoriti se, značilo bi izdati Kristovo poslanje. Suprotstaviti se, to dakako traži odgovarajuću samosvijest, spremu, volju i odvažnost, ali nemamo li „opremu Božju“!? A i uzora itekako imamo, počevši od Blaženoga Alojzija, čiji nam je sveti primjer aktualniji nego ikad.

Ono što Crkvi danas prije svega treba jest usredotočiti se na sebe. To nije sebičnost nego nužan korak unutarnje obnove duha i srca, ponajprije naših svećenika. Pa kad već prizivamo dijalog, neka on prvo bude među nama, neka on bude obnova po proročkoj pastirskoj riječi, po ohrabrenju i svakovrsnom duhovnom dobru, pa i po kulturnom osnaženju, naposljetku po onome što smo gotovo zaboravili – po apologiji. Lako ćemo mi onda s dijalogom i tolerancijom. Samo tako, svjesna svojega božanskog identiteta, Crkva, time i svećenici, moći će stvarati istinsku ljudsku kulturu jer će stvarati – ljude.

Ako se komu učinilo da je ovo kritika, nije. Ovo je vapaj!

Rafael Milić