OPROST JE SREDIŠNJI DIO KRŠĆANSKE VJERE

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

Opraštanje je jedna od najtežih i najsloženijih gesta i, poput ljubavi, jedno je od čimbenika, koji definiraju bit čovjekove ljudskosti. Zapravo, kontemplativna dimenzija oprosta otkriva da je u svojoj srži opraštanje božanski dar ljubavi, pokret ljubavi toliko dubok da otkriva istinu ljudske prirode – potpuno ljudske i oživljene božanskim potencijalom.

Riječ oprost u današnjem svijetu stješnjenom u raznorodnim sporovima izaziva nelagodu. U prevladavajućoj sekularnoj klimi oprosta gotovo da i nema. A ponekad se čini da je to logički i nemoguće. S druge strane traženje oprosta se u zapadnoj kulturi često smatra vrhunskim činom slabosti, čak i bezumnom naivnošću. Clive Staples Lewis je jednom napisao: „Svi kažu da je oprost lijepa ideja, ali sve dok nemaju što oprostiti.” Mnogo je lakše vjerovati u Isusa, nego oprostiti onima, koji su na neki način nekoga povrijedili. Međutim, problem je što Isus zahtjeva da se prihvati oboje.

Oprost je središnji dio kršćanske vjere, odnosno kršćanstvo je religija oprosta. Kršćansko opraštanje treba staviti na istu razinu s molitvom, jer ono uključuje proces odustajanja od vlastitoga stajališta i zauzimanje Božjega. Od kršćana se očekuje, jer su svi primatelji oprosta, da slijede primjer, koji im je dao Bog te da opraštaju jedni drugima. Za kršćanina je stvarno opraštanje višestruko čudo, koje proizlazi iz povezanosti s Bogom. Kod Boga, koji je ljubav, pravda je povezana s milosrđem. Boga ne zanima osveta, nego promjena. „Za kršćanina, obveza da oprosti izniče iz njegova temeljnog predanja Bogu, pozvanja da gleda kao što Bog gleda i da voli kao što Bog voli“, napisao je u knjizi „Zlo vrijeme za dobro“ isusovac Ivan Koprek.

Oprost je toliko važan da se, primjerice, u Večernjoj oproštaja, kojom započinje u bizantskoj tradiciji Veliki korizmeni post, svi u zajednici, uključujući i svećenika, okupljaju tražeći i primajući oproštenje za sve uvrede koje su učinili. To podsjeća na duh koji bi trebao vladati tijekom korizme. Potrebno je držati se milosrđa umjesto nekakvog legalizma, na koji se mnogi često pozivaju:

„Jer spasenje nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo. Noć podmače, dan se približi. Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kao po danu pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanju, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomori, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama“ (Rim. 13, 11 – 14).

Oprost je ključan. Isus je oprostio svojim progoniteljima. Taj je primjer teško slijediti, ali što se više teži vlastitoj duhovnoj transformaciji, što se više preuzima ljubav i poništavaju oni unutarnji poticaji, koji odvode od takve ljubavi, to se više slijedi taj primjer i prakticira oprost. Na taj način vjernik postaje sve manje onaj koji osuđuje, zamjenjujući taj duh s onim ispunjenim ljubavlju. Bit oprosta je nadvladavanje osvetničkih osjećaja, odnosno odluka o odustajanju od njih. No, pritom to nije „gledanje kroz prste“ na uvredu i zlo. Oprost nije potvrda, da je ono što se dogodilo u redu, a nije ni nužno povezan s prijateljstvom ili pomirenjem. Ne znači, dakle, iskaz prema kojem ispada da je nepravedan sustav nakon toga u redu. Oprost ne znači da je sve zaboravljeno kao da se zlo nije dogodilo.

Opraštanje je novi početak. No, ako se samo vidi one s malo, ili nimalo vjere, i oštro im se sudi, dolazi do protivljenja Božjem milosrđu: „Slabog u vjeri prigrlite, ali ne da se prepirete o mišljenjima. Netko vjeruje da smije sve jesti, slabi opet jede samo povrće. Tko jede, neka ne prezire onoga tko ne jede, tko pak ne jede, neka ne sudi onoga tko jede. Ta Bog ga je prigrlio. Tko si ti da sudiš tuđega slugu? Svojem Gospodaru i stoji i pada. A stajat će jer moćan je Gospodin da ga podrži“ (Rim. 14,1-4).

Treba imati na umu Isusovo upozorenje: „Doista, ako vi otpustite ljudima prijestupe njihove, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš nebeski  neće otpustiti vaših prijestupaka” (Mt 6, 14-15). Što vjernik više oprašta drugima, to je i sam otvoreniji za oprost, što više priznaje da mu je potreban oprost za razne stvari koje je učinio, to se više otvara za davanje i primanje oprosta. „Koliko patnje, koliko rana, koliko ratova bi se moglo izbjeći da su oprost i milosrđe stil našeg života!”, rekao je na jednom Angelusu 2020. godine papa Franjo i dodao: „Ne možemo zahtijevati Božje oproštenje za sebe, ako zauzvrat ne damo oprost bližnjemu. Ako ne nastojimo opraštati i ljubiti, neće nam biti oprošteno. … Opraštanje nije samo trenutna stvar, to je stalna stvar protiv ozlojeđenosti, protiv mržnje koja se stalno vraća. Razmislimo o kraju, prestanimo mrziti!”

„Ponudite oprost i primite mir!“ rekao je sveti Ivan Pavao točno pred 25 godina u poruci povodom Svjetskog dana mira.