NE MOŽEMO BEZ TRANSCENDENCIJE

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

U Westminsterskoj opatiji, 6. svibnja 2023., okrunjen je i ustoličen  kralj Charles III. Ceremonija spektakularna, milijarde je pratile. Sve bijaše svečano, sve je imalo religioznu pozadinu. Krunidba i pomazanje kralja kao u biblijsko doba. Stoljetni ritual britanskog dvora koji je u sebe asimilirao i škotsko i velško kraljevstvo. Dokaz tisućljetne tradicije, znamen trajanja i trajnosti, nisi skorojević ni od jučer. Ako i nisi vjernik, osjećaš dašak nadnaravnoga, nečega neobična, nesvagdana. Oni pred TV-zaslonima mogli su obred pratiti u detalje, od početka do kraja – s jednom iznimkom. Nakon prisege na lojalnost, kada je došlo vrijeme da Charles bude pomazan, skinuo je sa sebe povijesni kraljevski ornat koji je nosio po dolasku u opatiju. Odložio je sve sa sebe, ostao iza paravana samo u hlačama i bijeloj košulji. Odveli ga do prijestolja, iza tri paravana, s otvorom prema istoku, gdje je stajao canterburyjski nadbiskup s posvećenim uljem. Dvorjani su držali paravane očiju uprtih u pod. Javnost isključena. Nešto se događalo čega nismo bili očevidci.

Kada se odvija nešto sveto…

Neobično u vremenu kad sebi prisvajamo pravo biti sveprisutni i sve vidjeti. Svi smo radoznali voajeri. Ništa nije odveć intimno ili neobično da se ne bi prikazalo na ekranu. Sve je dostupno javnosti. To ostavlja tragove u nama jer naše vizualno pamćenje je snažno. Što je oko vidjelo, ostaje u pameti. U sebi nosimo golemu količinu slika. Nešto je lijepo i dobro, unutarnje blago; neke su sastavljene od užasa koje radije ne bismo gledali, kao ratna razaranja. Naše pamćenje nema tipku Delete-Izbriši.

U takvu surječju stječe se dojam da se pred našim očima odvija nešto sveto, misterijsko. Ne znam koliko do toga drže engleski monarsi, ali pomazanje kralja nije puki dodatak. Novi je kralj pomazan na rukama, na prsima i na glavi. Ruke predstavljaju akciju, grudi osjećaje, srce a glava misao i odluke, razbor.

Dok se obred obavljao, nadbiskup od Canterburyja molio je da kralj „s pomoću nebeske milosti, može u bogatstvu, miru i pobožnosti upravljati i sačuvati narod koji mu je predan, povjeren”. Dakle, on se pomazuje za narod, ne za sebe. On je u službi cijele nacije. Sva je ceremonija do najsitnijih detalja isplanirana i tako se odvijala. Besprijekorno. Obred se zacijelo doima na čovjeka.

Sjetimo se starozavjetnih prizora. Kad je Samuel pomazao Šaula za kralja (1 Sam 10), rekao mu je da će dospjeti u povorku proroka, pasti u zanos te da će mu Gospodin promijeniti srce, promijenit će se u novoga čovjeka (r.6). I to se toga dana doslovce ispunilo. Slično se dogodilo i s Davidom. Kad ga je Samuel pomazao, Duh ga je Gospodnji obuzeo od onoga trenutka (1 Sam 16,13). Nije se smjelo dirati u Božjeg pomazanika. Na završetku svoga života, na smrtnoj postelji, David izgovara oporučne riječi kako je on “pomazanik Boga Jakovljeva, pjevač pjesama Izraelovih”, kako je “Duh Jahvin govorio po njemu” (2 Sam 23,2). Poziva se na Božju inspiraciju, nadahnuće koje je imao od Gospodina.

Kao današnji engleski monarsi pomazivali su se i francuski kraljevi cijelo jedno tisućljeće, od Karla Velikoga do nesretnoga Luja XVI., koji je u Revoluciji giljotiniran. Pomazivali su se u katedrali u Reimsu, a pokapali u katedrali St. Denis u blizini Pariza, još od desetog stoljeća. Za vrijeme Revolucije svi su kraljevski grobovi obeščašćeni, opljačkani, Revolucija je htjela ukloniti sva obilježja staroga režima.

Međutim, u trenutku kad su odrubili glavu posljednjemu kralju i kraljici, revolucionari su prekinuli tisućljetnu poveznicu s Nebom. Navukli su na sebe i slobodno možemo reći cijelu Europu svijet ništavila, nihilizma, gdje ništa više nije sveto. Kad nema Boga, nestaje i čovjek. On postaje nevrijedan, povijesna maculatura.

Stvaranje i dokidanje Božjeg kraljevstva

Maximilien Robespierre, jedan od korifeja Revolucije, vođa jakobinaca, prozvan je od svojih i prijatelja i neprijatelja Nepotkupljivim. Nastupio je poput Jeanne d’Arc, zapravo kao protu-Jeanne d’Arc. Ona je povela rat za oslobođenje Francuske od Engleza. Njezino najveće postignuće bijaše krunidba kralja 1429. u Reimsu. Postoje zapanjujuće sličnosti – između te muževne žene i ženstvena muškarca. Oboje su bili otprilike godinu dana na vrhuncu svoga djelovanja, oboje njih njihove su Crkve – rimska i republikanska – izopćile i smaknule, jednu na lomači, drugoga na giljotini, i oboje se na neobičan način dopunjuju: Ivana Orleanska stvorila je sveto kraljevstvo u Francuskoj, a Robespierre dokinuo to kraljevstvo, zauvijek, ako se u povijesti može govoriti jednom zauvijek. Namjesto svetoga kraljevstva uspostavio je demokratsku sakralnost da bi doskora Napoleon, vojskovođa, sama sebe okrunio za cara1804., makar je bio nazočan zatočeni papa Pio VII. Nije dao da mu Papa stavi krunu, nego ju je sam sebi nataknuo.

„Ne smije li neka ideja jednako kao i fizički zakon uništiti sve što joj se ispriječi na putu?… Duh svijeta služi se na duhovnoj razini našim rukama kao što se na fizičkom polju služi vulkanima i poplavama. Koja razlika umiru li od epidemije ili od revolucije? Da bi se dospjelo do najjednostavnijih… načela, milijune je stajalo života koji su na putu umrli. Nije li razumljivo da u neko doba, kad je tijek povijesti brži, mnogo više ljudi ostane bez života?” – Riječi je izrekao revolucionar i fanatični korifej Revolucije Saint-Just. Završio je život pod giljotinom kao i drugi vođe Revolucije 1794. kao dvadesetsedmogodišnjak. I ako se tim riječima doda polurečenica: “… naime sve to izdržati, a pritom ostati pristojan…”, eto nas točno 150 godina kasnije, ne u Parizu, nego u Poznanju. Himmlerov govor kojim opravdava holokaust nad Židovima!

Odakle to da protagonisti revolucije smatraju kako imaju u rukama pobjedonosne zakone povijesti, odakle im ta samosvijest? Odakle ideja i predodžba Robespierru, kako je on Krist na križu koji besmisleno trpi i nikoga ne spašava niti otkupljuje? Svi su htjeli bolji i ljepši svijet, a ostavili su ga u potocima krvi. „Počinjena je pogrješka u tome kako smo stvoreni; nešto nam manjka, za to nemam imena, ne ćemo to sebi nikako iščupati iz utrobe, i zašto bismo kidali svoja tjelesa?” Ima, dakle, nešto u svakome revolucionaru kao macula originalis čovjekove egzistencije. Na kraju se nudi nihilizam kao droga koja ne samo da ima spremnu bolnu utjehu, nego podaruje i stvarnu viziju: „Ništa se ubilo, stvorenje je njegova rana, mi smo njegove kapi krvi, svijet je grob u kome se trune.”

Ishlapjela predodžba o čovjeku

Revolucionari su bili opsjednuti idejom stvoriti protu-Crkvu. Svi su složni u jednome, uništiti Crkvu. To djelovanje protucrkve u povijesti Zapada ima za cilj uništiti Kristovu Crkvu, makar nesavršenu. Ta protucrkva ima širok spektar od samih početaka, već u apostolsko vrijeme, potom u maniheizmu, gnostičkim pokretima, zatim katari, albigenzi, židovska kabala, formiranje “rozenkrojcera”, masona, potom temeljne faze rastakanja Crkve: reformacija, francuska revolucija i sekularizam 19. stoljeća koji je uključivao socijalizam i pripremao komunizam. Svima bijaše dijabolička zadaća, uništiti Kristovo djelo u svijetu“

Jedan autor na sljedeći način opisuje narav svih revolucija: „Kad biste joj, trgajući masku, postavili pitanje: “Tko si ti”, ona bi ti odgovorila: „Nisam ja ona na koju misliš. Mnogi govore o meni, ali malo me tko poznaje. Nisam ja ni talijanski karbonarizam, ni masovni pokreti što tutnje ulicama, ni promjena iz monarhije u republiku, ni zamjena jedne dinastije drugom, ni trenutni prekid javnog reda. Nisam ja ni vriska ni urlik jakobinaca, ni bijes montanjara, ni borba na barikadama, ni pljačka, ni palež, ni agrarna reforma, ni giljotina. Nisam ja ni Marat ni Robespierre ni Saint-Just ni Babeuf ni Mazzini ni Kossuth. Sve su to moja djeca, ali oni nisu ja. Sve su te stvari i događaji moja djela, ali nisu ja. Ti ljudi i ti događaji prolazne su činjenice; ali ja sam trajno stanje. Mrzim svaki vjerski i društveni poredak koji nije sam čovjek stvorio i u kome on nije istodobno kralj i Bog. Ja sam proglas, proklamacija ljudskih prava protiv Božjih prava. Ja sam utemeljitelj religijske i društvene države koja se temelji na volji čovjeka, ne na volji Božjoj. Ja sam Bog svrgnut s prijestolja i čovjek na njegovu mjestu. Zato je moje ime revolucija, što znači prevrat i svrgavanje staroga”. Nismo li toga svjedoci u minula dva stoljeća, pa i u naše dane?

Nihilizam kao završna riječ i stanje. Prisjetimo se tragičara, njemačkog pjesnika i filozofa Philippa Mainländera, Schopenhauerova učenika, koji je vjerovao jedino u ništavilo. Davno je on prije Emila Ciorana povukao demonske posljedice totaliteta europskog nihilizma, pa čak i načinom svoje smrti. Prvoga travnja 1873. objesio se na veoma morbidan način: Tek što su izišli iz tiska prvi primjerci njegova glavnog filozofskog djela, naslagao ih je kao potporanj za noge pa se objesio – krajnje originalan način smrti. Nihilizam je u biti najoštrija oprjeka svakoj revoluciji, a zapravo je dijete svake revolucije, kad su se već namnožile tolike smrti te kad su krilatice postale nepodnošljive. Robespierre je rekao: „Revolucionarna vlast je despocija slobode nad tiranijom”. Zar može postojati despocija slobode? Tiranija slobode? Contradictio in adiecto! Revolucija kao proces znanstvene nužnosti i uzvišena besmisla, kad se odstrani Bog. Svaka je revolucija gutala ne samo svoju djecu, nego se iznutra izjedala i praznila. Ona ne samo što je srušila društvene odnose, nego je potrošila i ishlapjela predodžbu o čovjeku kao suverenu biću.

Kraljevstvo i revolucija

Suverenost – biti suveren – pojam je vezan uz kralja kao suverena, glavnog suverena. A pojam kraljevstva i kralja bijaše francuski kralj. Njemački car Friedrich II. rekao je kako su svi drugi kraljevi u odnosu na francuskoga sitni plemići. I da bi se uklonila monarhija u njezinoj zapadnoj sakralnoj formi, trebalo je giljotinirati toga jedinoga pravog kralja. Nakon toga kralja ništa više nije sveto u vlasti, nema onoga tko bi mogao biti integralna osoba.

Prema velikim francuskim dramatičarima – Racine napose – kralj je bio ‘čovjek za sebe’, čovjek par excellence, jedini sposoban iskusiti čovjekovu bol i sreću. A u revoluciji imamo rezoniranje: „Lutke smo svi mi, lutke koje drugi vuku na svome koncu. Mi smo ništa, ništa smo mi sami. Mačevi s kojima se duhovi bore, samo što se ne vide ruke, kao u bajci.” Postrevolucionarne egzistencije i pojave su ništavila, nitko i ništa. Treba se tomu Ništa usprotiviti, podignuti glas. Revolucija je uvijek završno svadbeno slavlje velikih krilatica. Robespierre se prije svoga uhićenja htio ubiti, ali se samo teško ranio. Onomu tko mu je neposredno prije giljotiniranja htio obrisati krv s usta odgovorio je: “Hvala lijepa, gospodine!”. Sam je naredio da se dokinu svi oblici bontona i pristojnosti drevne Francuske. Za revolucionara koji je nastupio s jednom mišlju sada činimo sve novo postalo je na smrti jasno kako postoji humanost onkraj politike.

Nedavno se na njemačkom govornom području pojavila Enciklopedija za slobodne duhove i one koji to žele postati, gdje se za monoteizam kaže: Monoteizam „ima smrtonosne posljedice jer se s predodžbom jednoga jedinoga Boga povezivala dosljedno i predodžba o pravoj i krivoj, istinitoj i lažnoj religiji, razlikovanje koje do pojave monoteizma na sredozemnom području među kulturnim narodima uopće nije poznato… Sa svojim krutim i nepomirljivim razlikovanjem između ‘istinit’ i ‘lažan’ monoteizam je unio u svijet mržnju, sukob te pojam grijeha”.

Tvrde kako je u poganstvu glasilo načelo Živjeti, i (do)pustiti živjeti. Pitamo se, odakle tolika nesnošljivost kod pripadnika bojovnog ateizma ako im je ideal antički mirni suživot? Međutim, moramo se zapitati, zašto je onaj šaroliki grčki, rimski, egipatski, babilonski svijet bogova tako brzo iščeznuo s pozornice? Zašto danas nijedna država, nijedan grad, nijedan narod nema svoj panteon, svoje svetište, svoj kućni oltar? Zaboravljamo na obrednu praksu u poganstvu. Hannes Stein piše u svojoj knjizi o Mojsije i objava demokracije: “Ljudske žrtve bile su upravo značajka kojom su se odlikovale visoke kulture… Kananejci su bacali svoju djecu u užarene peći jer se to sviđalo Molohu. Egipćani su pored boga Sunca štovali i božicu Hator koja je u mraku gazila po ljudskoj krvi kao po grožđu u tijesku. Asirci i Babilonci gradili su svoje prve velike gradove oko golemih prostranstava za žrtvovanje, na kojima su pobožni svećenici pjevali zvijezdama slavu i hvalu prije nego bi prerezali grkljane krasno odraslim i oblikovanim mladićima“. Na oltarima primitivnih društava tekla je krv, ljudska; sjetimo se ljudskih žrtava u aztečkom kraljevstvu, kod Inka i drugih kultura prije dolaska Europljana na američko tlo, dok Jahve, Abrahamov Bog, to ne dopušta, makar je Abraham, kao dijete svoga vremena, bio i na to spreman.

Starogrčki bogovi nisu mogli biti ni po čemu životni uzori kad su na Olimpu vladale orgije, preljub, ratovanja među bogovima. Bogovi nisu mogli biti izvor moralnih zakona niti norma ćudorednog ponašanja. Postojao je etički vakuum između ljudi i bogova. Imamo antropomorfne bogove i teomorfne ljude, bogove u čovječjem obliku, i ljude s božanskim obilježjima. Sve je služilo kao izlika i povod za postizanje moći.

Za razliku od mitova monoteistička revolucija suprotstavlja Boga koji ima svoj narod. Židovski i kršćanski racionalizam stvorio je prostor za čovjeka, individualnost i dostojanstvo. Čovjek je svjestan svoga božanskoga iskona, svoje neotuđive veličine. On je bio i ostao Božje dijete, bez ljudskih ili životinjskih žrtava, bez carskoga kulta – dijete jednoga Boga koji je zahvatio u svijet iz čiste ljubavi prema ljudima. Bog nije nepomični pokretač, nego je Bog koji čovjeka slijedi, traži, vodi, kroz sva razočaranja. Kršćani su u Rimskom carstvu proglašivani ateistima, bezbožnicima, zato što je u antičkom svijetu i religiji država bila svojevrsna crkva koja je nadzirala religiju. Vjera je druga riječ za vjernost, a ne za obrede i žrtve.