DOKUMENT OD DUŠE I SRCA: PAPINA POBUDNICA O SV. MALOJ TEREZIJI (1)
Prebogat je kršćanski svijet ljepotom i svjedočanstvima vjere i ljubavi. Mnogo toga prođe “ispod radara”, ali fra Tomislav Pervan je kao naš “duhovni periskop” i pruža nam pogled u u bogatu katoličku riznicu. Izabrao je i preveo Apostolsku pobudnicu pape Franje “O POUZDANJU” u povodu 150. obljetnice rođenje Sv. Terezije od Djeteta Isusa i Svetoga Lica. Uz zahvalnost Papi i autoru objavit ćemo ovaj bremeniti tekst u nekoliko nastavaka. Jedno je sigurno. Vrijedi … neprocjenjivo vrijedi…pročitati i prosijati u vlastitoj duši. Ovo je još jedan silan doprinos našoj duši i kršćanskom životu.
APOSTOLSKA POBUDNICA SVETOGA OCA FRANJE
O POUZDANJU
U POVODU 150. OBLJETNICE ROĐENJA
SVETE TEREZIJE OD DJETETA ISUSA I SVETOGA LICA
- “C’est la confiance et rien que la confiance qui doit nous conduire ŕ l’Amour”. “Pouzdanje i ništa osim pouzdanja mora nas dovesti do Ljubavi”.[1]
Te veoma dojmljive riječi svete Terezije od Djeteta Isusa i Svetoga Lica govore sve. One sažimlju genijalnost njezine duhovnosti i bile bi dovoljne da opravdaju činjenicu da je proglašena crkvenom naučiteljicom. Pouzdanje, „ništa osim pouzdanja”, jedini je put koji nas vodi do Ljubavi koja sve daruje. S pouzdanjem i povjerenjem vrelo milosti prelijeva se u naše živote, Evanđelje se u nama utjelovljuje i čini nas protocima milosrđa za našu braću i sestre.- Pouzdanje je ono što nas svakodnevno održava i osposobit će nas da stanemo pred Gospodina u dan kada nas pozove k sebi: „U večer ovoga života pojavit ću se pred tobom praznih ruku jer ne tražim od tebe, Gospodine, da nabrajaš moja djela. Sva je naša pravednost uprljana u tvojim očima. Želim, dakle, u tom trenutku biti obučena u tvoju vlastitu Pravdu i od Tvoje ljubavi primiti tebe u svoj vječni posjed.”[2]
- Sveta Terezija jedna je od najpoznatijih i najomiljenijih svetica u našem svijetu. Poput svetog Franje Asiškog, nju vole i nekršćani kao i nevjernici. Osim toga, UNESCO ju je prepoznao kao jednu od najznačajnijih osoba suvremenog čovječanstva.[3] Bilo bi dobro da dublje proučimo njezinu poruku dok obilježavamo 150. obljetnicu njezina rođenja u Alençonu (2. siječnja 1873.) i stotu obljetnicu njezine beatifikacije.[4] Ipak, nisam odlučio izdati ovu Pobudnicu ni na jedan od tih nadnevaka, ni na njezin liturgijski spomendan, tako da ova poruka može nadići sva ta slavlja i biti prihvaćena kao dio duhovne riznice Crkve. Njezino objavljivanje o liturgijskom spomenu Svete Terezije Avilske način je predstavljanja Svete Terezije od Djeteta Isusa i Svetog Lica kao zrelog ploda reforme Karmela i duhovnosti velike španjolske svetice.
- Ovozemaljski život svete Terezije bio je kratak, svega dvadeset i četiri godine, i posve običan, najprije u njezinoj obitelji, a zatim u Karmelu u Lisieuxu. O neobičnom bljesku svjetla i ljubavi kojim je zračila saznalo se ubrzo nakon njezine smrti, objavljivanjem njezinih spisa i zahvaljujući bezbrojnim milostima udijeljenim vjernicima koji su zazivali njezin zagovor.
- Crkva je brzo prepoznala njezino veliko značenje i osebujnost i posebnost njezine evanđeoske duhovnosti. Terezija je susrela papu Lava XIII. tijekom hodočašća u Rim 1887. i od njega zatražila dopuštenje da uđe u Karmel u dobi od petnaest godina. Nedugo nakon njezine smrti, sveti Pio X., osjećajući njezinu duhovnu veličinu, izjavio je da će ona postati najveća svetica modernog doba. Tereziju je 1921. proglasio Časnom papa Benedikt XV., koji je, hvaleći njezine vrline, vidio da su one utjelovljene u njezinu “malom putu” duhovnog djetinjstva.[5] Blaženom ju je proglasio prije jednog stoljeća, a potom svetom 17. svibnja 1925. papa Pio XI. zahvaljujući Gospodinu što mu je udijelio to da ona bude prva blaženica koju je uzdigao na čast oltara i prva svetica koju je proglasio svetom.[6] Godine 1927. isti ju je papa proglasio zaštitnicom misija.[7] Tereziju je 1944. proglasio jednom od svetaca zaštitnica Francuske časni Pio XII.,[8] koji je u više navrata razvijao temu duhovnog djetinjstva.[9] Sveti Pavao VI. volio je podsjećati da je kršten 30. rujna 1897., na dan njezine smrti, a o stotoj obljetnici njezina rođenja napisao je Pismo o njezinoj pouci biskupu Bayeuxa i Lisieuxa.[10] Dana 2. lipnja 1980., tijekom svog prvog apostolskog putovanja u Francusku, sveti Ivan Pavao II. posjetio je njoj posvećenu baziliku, a 1997. proglasio ju je crkvenom naučiteljicom.[11] Također je nazvao Tereziju „znalcem u scientia amoris” (znanosti ljubavi).[12] Papa Benedikt XVI. osvrnuo se na temu njezine „znanosti ljubavi” i predložio je kao „vodiča za sve, posebno one u Božjem narodu koji vrše svoju službu teologa”. [13] Konačno, 2015., imao sam sreću proglasiti svetima njezine roditelje, Louisa i Zelie, tijekom Sinode o obitelji. Nedavno sam jedan od svojih tjednih govora na općoj audijenciji posvetio svetoj Tereziji, kao dio ciklusa kateheza o apostolskom žaru.[14]
- Isus za druge
– U imenu koje je Terezija izabrala kao redovnica Isus se ističe kao „Dijete“ koje očituje otajstvo utjelovljenja i „Sveto Lice“ onoga koji je sebe potpuno predao na križu. Ona je „Sveta Terezija od Djeteta Isusa i Svetog Lica”.
– Ime Isusovo bilo je neprestano na njezinim usnama, kao čin ljubavi, sve do njezina posljednjeg daha. Također je napisala ove riječi u svojoj sobi: „Isus je moja jedina ljubav”. Bilo je to njezino tumačenje vrhunske izjave Novoga zavjeta: “Bog je ljubav” (1 Iv 4,8.16).
Misionarska duša
- Kao i svaki autentični susret s Kristom, ovo iskustvo vjere pozvalo ju je na misioniranje. Terezija bi mogla definirati svoje poslanje ovim riječima: „Htjela bih činiti na nebu isto što činim i sada na zemlji: ljubiti Isusa i učiniti da bude ljubljen”.[15] Napisala je da je ušla u Karmel „kako bi spasila duše”.[16] Jednom riječju, svoje posvećenje Bogu nije promatrala odvojeno od težnje za dobrom svoje braće i sestara. Dijelila je milosrdnu Očevu ljubav prema njegovu grješnom sinu i ljubav Dobrog pastira prema izgubljenim, zalutalim i ranjenim ovcama. Zbog toga je Terezija zaštitnica misija i uzor evangelizacije.
- Posljednje stranice njezine Povijesti jedne duše[17] misionarska su oporuka. One izražavaju njezino prihvaćanje činjenice da se evangelizacija odvija privlačnošću[18], a ne prisilom ili prozelitizmom. Vrijedno je pročitati njezine vlastite riječi u vezi s tim: „Povuci me, trčat ćemo za tobom u mirisu tvojih pomasti. O Isuse! Nije ni potrebno reći: Kad privlačiš mene, privlači i duše koje volim! Ova jednostavna izjava, ‘Privlači mene’ je dovoljna. Razumijem, Gospodine, da kada duša dopusti da je zanese miris tvojih pomasti, ne može trčati sama; sve duše koje ona ljubi bivaju povučene u njezinu pratnju; to se radi bez prisile i bez napora, to je prirodna posljedica njezine privučenosti Tobom. Kao što bujica, naglo se rušeći u ocean, povlači za sobom sve što naiđe na svom putu, tako, o Isuse, duša koja zaranja u bezobolni ocean tvoje ljubavi, povlači sa sobom sva blaga koja posjeduje… Gospodine, ti to znaš, ja nemam nikakva drugog blaga osim duša koje si ti htio sjediniti s mojom.”[19]
- U ovom odlomku Terezija navodi riječi zaručnice zaručniku iz Pjesme nad pjesmama (1,3-4), slijedeći duboko tumačenje koje nalazimo u spisima karmelskih naučitelja, svete Terezije Avilske i svetog Ivana od Križa. Zaručnik je Isus, Sin Božji, koji se u utjelovljenju sjedinio s našim čovještvom i otkupio ga na križu. Tu je iz svoga otvorena boka rodio Crkvu, svoju ljubljenu zaručnicu, za koju je dao svoj život (usp. Ef 5,25). Zapanjujuće je da Terezija, svjesna svoje skore smrti, nije pristupila ovom otajstvu samo kao izvoru osobne utjehe, nego u gorljivom apostolskom duhu.
Milost koja nas oslobađa od zaokupljenosti sobom
- Nešto slično vidimo kad Terezija govori o djelovanju Duha Svetoga što smjesta poprima misijsku nijansu: „To je moja molitva. Molim Isusa da me privuče plamenu svoje ljubavi, da me tako tijesno sjedini sa sobom da živi i djeluje u meni. Osjećam da što više u mom srcu gori oganj ljubavi, to ću više govoriti ‘Privuci me’: to će više i duše koje mi se približe (jadni mali komad gvožđa, beskoristan ako se povuče iz tvoje božanske peći), trčati brzo u mirisu pomasti svoga Ljubljenoga, jer duša koja gori od ljubavi ne može ostati neaktivna.”[20]
- U srcu Terezije milost krštenja postala je ta silovita bujica koja se ulijeva u ocean Kristove ljubavi i povlači za sobom mnoštvo braće i sestara. To se dogodilo, pogotovo nakon njezine smrti. Bila je to njezina obećana “kiša ruža”.[21]
- Mali put pouzdanja i ljubavi
– Jedan od najvažnijih Terezijinih uvida za dobrobit cijelog Božjeg naroda je njezin “mali put”, put pouzdanja i ljubavi, poznat i kao put duhovnog djetinjstva. Svatko može slijediti taj put, bez obzira na godine ili položaj u životu. To je put koji Otac nebeski otkriva malenima (usp. Mt 11,25).
- U Povijest jedne duše,[22] Terezija govori kako je otkrila taj mali put: „Mogu, dakle, unatoč svojoj malenosti, težiti prema svetosti. Nemoguće mi je odrastati, pa se moram nositi sa samom sobom ovakvom kakva jesam, sa svim svojim nesavršenostima. Ali želim potražiti način da odem u nebo malim putem, putem koji je vrlo izravan, vrlo kratak i potpuno nov put.”[23]
- Da bi taj put opisala, koristi se slikom dizala: „Dizalo koji me mora podići u nebo tvoje su ruke, o Isuse! A za to nemam potrebe odrastati, nego moram samo ostati mala te to postajati sve više i više”.[24] Mala, nesposobna da bude sigurna u sebe, a ipak čvrsto sigurna u snagu ljubavi Gospodinovih ruku.
- To je “slatki put ljubavi”[25] koji Isus stavlja pred malene i siromašne, pred svakoga. To je put istinske sreće. Umjesto pelagijanskog poimanja svetosti[26], individualističkog i elitističkog, više asketskog nego mističnog, koje prvenstveno naglašava ljudski trud, Terezija uvijek ističe primat Božjeg djela, njegova dara milosti. Kao rezultat toga mogla je reći: “Međutim, uvijek osjećam isto smjelo pouzdanje da ću postati velika svetica, jer ne računam na svoje zasluge, jer ih nemam, nego se uzdam u onoga koji je sama Krjepost i Svetost. Jedini će me Bog, zadovoljan mojim slabašnim naporima, uzdići k sebi i učiniti me sveticom, oblačeći me u svoje beskonačne zasluge”.[27]
Onkraj svih zasluga
- Ovakav način govora ni na koji se način ne protivi tradicionalnom katoličkom učenju o rastu milosti, naime, da smo, jednom besplatno opravdani posvećujućom milošću, preobraženi i osposobljeni surađivati svojim dobrim djelima na putu rasta u svetosti . Na taj način bivamo uzdignuti tako da postižemo istinske zasluge te možemo i dalje razvijati primljene milosti.
- Terezija je sa svoje strane željela istaknuti primat, prvenstvo Božjeg djelovanja; ona nas potiče na potpuno pouzdanje dok razmatramo Kristovu ljubav izlivenu do kraja. U središtu njezina učenja je spoznaja da, budući da nismo u stanju biti sigurni u sebe[28], ne možemo biti sigurni ni u svoje zasluge. Dakle, nije moguće vjerovati vlastitim naporima ili postignućima. Katekizam je odlučio citirati riječi koje je sveta Terezija uputila Gospodinu: „Pojavit ću se pred tobom praznih ruku“, [29] kako bi izrazio da su „svetci uvijek imali živu svijest da su njihove zasluge čista milost“ [30] To uvjerenje rađa radosnom i nježnom zahvalnošću.
- Stoga je najprikladniji stav, ne stavljati u sebe pouzdanje svoga srca, nego u beskrajno milosrđe Boga koji nas bezuvjetno ljubi i koji nam je sve već dao na križu Isusa Krista.[31] Iz tog razloga, Terezija stoga nikada ne koristi izraz, dosta uobičajen u njezino doba, „Postat ću svetica”.
- Unatoč tome, njezino bezgranično pouzdanje potiče sve koji se osjećaju slabima, ograničenima i grješnima da se uzdignu i preobraze kako bi dosegli sve veće visine. „Kad bi sve slabe i nesavršene duše osjećale ono što osjeća najmanja duša, to jest duša tvoje male Terezije, nitko ne bi očajavao da dosegne vrhunac brda ljubavi. Isus od nas ne traži velika djela, nego jednostavno predanje i zahvalnost.”[32]
- To Terezijino inzistiranje na Božjoj inicijativi navodi je da, kada govori o Euharistiji, na prvo mjesto ne stavlja svoju želju primiti Isusa u svetoj pričesti, nego Isusovu želju da se sjedini s nama i da se nastani u našim srcima. [33] U svom Činu predanja milosrdnoj ljubavi, trpeći i žalosna zbog svoje nemogućnosti da se svaki dan pričešćuje, govori ona Isusu: „Ostani u meni kao u svetohraništu”[34]. Njezin pogled nije ostao usmjeren prema sebi i svojim potrebama, nego na Krista koji ljubi, traži, želi i prebiva u njoj.
(Nastavlja se)
[1] SVETA TEREZIJA OD DJETETA ISUSA I SVETOGA LICA, Pismo 197 sestri Marie od Presvetog Srca (17. rujna 1896.): Pisma II, str. 1000. Engleski citati Svetičinih spisa preuzeti su iz prijevoda njezinih djela koje je objavio Institut karmelićanskih studija (ICS), Washington, D.C.: Story of a Soul (1996.); Pisma I: 1877-1890 (1996); Pisma II: 1890-1897 (1988); Molitve (1997.); Poezija (1996.); Njezini posljednji razgovori (1977).
[2] Molitva 6, Čin predanja Milosrdnoj Ljubavi (9. lipnja 1895.): Molitve, str. 54; Povijest jedne duše, str. 276-277.
[3] Za dvogodišnje razdoblje 2022.-2023., UNESCO je priznao svetu Tereziju kao osobu koju treba slaviti o 150-oj obljetnici njezina rođenja.
[4] 29. travnja 1923.
[5] Usp. Decretum super Virtutibus (14. kolovoza 1921.): AAS 13 (1921.), 449-452.
[6] Homilija za kanonizaciju (17. svibnja 1925.): AAS 17 (1925.), 211.
[7] Usp. AAS 20 (1928), 147-148.
[8] Usp. AAS 36 (1944), 329-330.
[9] Usp. PIO XII., Pismo mons. François-Marie Picaudu, biskupu Bayeuxa i Lisieuxa (7. kolovoza 1947.); Radijska poruka za posvetu bazilike u Lisieuxu (11. srpnja 1954.): AAS 46 (1954.), 404-407.
[10] Usp. Pismo mons. Jean-Marie-Clémentu Badréu, biskupu Bayeuxa i Lisieuxa, u povodu stote obljetnice rođenja svete Terezije od Djeteta Isusa (2. siječnja 1973.): AAS 65 (1973.), 12-15.
[11] Usp. AAS 90 (1998), 409-413, 930-944.
[12] Apostolsko pismo Novo Millennio Ineunte (6. siječnja 2001.), 42: AAS 93 (2001.), 296.
[13] Kateheza (6. travnja 2011.), L’Osservatore Romano (7. travnja 2011.), 8.
[14] Kateheza (7. lipnja 2023.): L’Osservatore Romano (7. lipnja 2023.), 2-3.
[15] Pismo 220 l’Abbéu Belliereu (24. veljače 1897.), Pisma II, str. 1060.
[16] Ms A, 69v: Povijest jedne duše, str. 149.
[17] Usp. Ms C, 33v-37r: Povijest jedne duše, str. 253-259.
[18] Usp. Apostolska pobudnica Evangelii Gaudium (24. studenog 2013.), 14, 264: AAS 105 (2013), 1025-1026.
[19] Ms C, 34r: Povijest jedne duše, str. 254.
[20] Ibid., 36r:, Povijest jedne duše, str. 257.
[21] Posljednji razgovori, Žuta bilježnica (9. lipnja 1897., 3), str. 62.
[22] Usp. Ms C, 2v-3r: Povijest jedne duše, str. 207-208.
[23] Isto, 2v: str. 207.
[24] Isto, 3r: str. 208.
[25] Usp. Ms A, 84v: str. 181.
[26] Usp. Apostolska pobudnica Gaudete et Exsultate (19. ožujka 2018.), 47-62: AAS 110 (2018), 1124-1129.
[27] Ms A, 32r: Povijest jedne duše, str. 72.
[28] Tridentski koncil je pojasnio: „Tako se svatko, ako gleda na sama sebe i svoju vlastitu slabost i nedostatnost, može bojati i plašiti za svoju vlastitu milost“ (Dekret o opravdanju, IX: DH 1534). To ponavlja i Katekizam Katoličke Crkve kada uči da je nemoguće doći do bilo kakve sigurnosti promatrajući sebe ili svoje vlastite postupke (usp. br. 2005). Sigurnost povjerenja ne nalazimo u samima sebi. Vlastiti ego ne pruža nikakvu osnovu za takvu sigurnost koja se koja se ne temelji na introspekciji. Na neki način, sveti Pavao je to izrazio: “Ni ja sam sebe ne sudim. Doista, ničega sebi nisam svjestan, no time nisam opravdan: moj je sudac Gospodin ” (1 Kor 4,3-4). Sveti Toma Akvinski je to protumačio na sljedeći način: Budući da milost „ne liječi čovjeka u potpunosti” (Summa Theologiae, I-II, q. 109, art. 9, ad 1), „određena tama neznanja također ostaje u umu. ” (ibid., I-II, q. 109, art. 9, co).
[29] Molitva 6 (9. lipnja 1895.): Molitve, str. 54.
[30] Katekizam Katoličke Crkve, br. 2011.
[31] To je također jasno rekao Tridentski koncil: “Nijedan bogobojazni čovjek ne smije sumnjati u Božje milosrđe” (Dekret o opravdanju, IX: DS 1534); “Svi neka svoju najveću nadu polažu u Božju pomoć” (ibid., XIII: DS 1541).
[32] Ms B, 1v: Povijest jedne duše
[33] Usp. Ms A, 48v: Povijest jedne duše, str. 104-105; Pismo 92 Marie Guérin (30. svibnja 1889.): Pisma I, str. 567-569.
-
”.[1]
- Te veoma dojmljive riječi svete Terezije od Djeteta Isusa i Svetoga Lica govore sve. One sažimlju genijalnost njezine duhovnosti i bile bi dovoljne da opravdaju činjenicu da je proglašena crkvenom naučiteljicom. Pouzdanje, „ništa osim povjerenja”, jedini je put koji nas vodi do Ljubavi koja sve daruje. S pouzdanjem i povjerenjem vrelo milosti prelijeva se u naše živote, Evanđelje se u nama utjelovljuje i čini nas porocima milosrđa za našu braću i sestre.
- Pouzdanje je ono što nas svakodnevno održava i osposobit će nas da stanemo pred Gospodina u dan kada nas pozove k sebi: „U večer ovoga života pojavit ću se pred tobom praznih ruku jer ne tražim od tebe, Gospodine, da nabrajaš moja djela. Sva je naša pravednost uprljana u tvojim očima. Želim, dakle, u tom trenutku biti obučena u tvoju vlastitu Pravdu i od Tvoje ljubavi primiti tebe u svoj vječni posjed.”[2]
- Sveta Terezija jedna je od najpoznatijih i najomiljenijih svetica u našem svijetu. Poput svetog Franje Asiškog, nju vole i nekršćani kao i nevjernici. Osim toga, UNESCO ju je prepoznao kao jednu od najznačajnijih osoba suvremenog čovječanstva.[3] Bilo bi dobro da dublje proučimo njezinu poruku dok obilježavamo 150. obljetnicu njezina rođenja u Alençonu (2. siječnja 1873.) i stotu obljetnicu njezine beatifikacije.[4] Ipak, nisam odlučio izdati ovu Pobudnicu ni na jedan od tih nadnevaka, ni na njezin liturgijski spomendan, tako da ova poruka može nadići sva ta slavlja i biti prihvaćena kao dio duhovne riznice Crkve. Njezino objavljivanje o liturgijskom spomenu Svete Terezije Avilske način je predstavljanja Svete Terezije od Djeteta Isusa i Svetog Lica kao zrelog ploda reforme Karmela i duhovnosti velike španjolske svetice.
- Ovozemaljski život svete Terezije bio je kratak, svega dvadeset i četiri godine, i posve običan, najprije u njezinoj obitelji, a zatim u Karmelu u Lisieuxu. O neobičnom bljesku svjetla i ljubavi kojim je zračila saznalo se ubrzo nakon njezine smrti, objavljivanjem njezinih spisa i zahvaljujući bezbrojnim milostima udijeljenim vjernicima koji su zazivali njezin zagovor.
- Crkva je brzo prepoznala njezino veliko značenje i osebujnost i posebnost njezine evanđeoske duhovnosti. Terezija je susrela papu Lava XIII. tijekom hodočašća u Rim 1887. i od njega zatražila dopuštenje da uđe u Karmel u dobi od petnaest godina. Nedugo nakon njezine smrti, sveti Pio X., osjećajući njezinu duhovnu veličinu, izjavio je da će ona postati najveća svetica modernog doba. Tereziju je 1921. proglasio Časnom papa Benedikt XV., koji je, hvaleći njezine vrline, vidio da su one utjelovljene u njezinu “malom putu” duhovnog djetinjstva.[5] Blaženom ju je proglasio prije jednog stoljeća, a potom svetom 17. svibnja 1925. papa Pio XI. zahvaljujući Gospodinu što mu je udijelio to da ona bude prva blaženica koju je uzdigao na čast oltara i prva svetica koju je proglasio svetom.[6] Godine 1927. isti ju je papa proglasio zaštitnicom misija.[7] Tereziju je 1944. proglasio jednom od svetaca zaštitnica Francuske časni Pio XII.,[8] koji je u više navrata razvijao temu duhovnog djetinjstva.[9] Sveti Pavao VI. volio je podsjećati da je kršten 30. rujna 1897., na dan njezine smrti, a o stotoj obljetnici njezina rođenja napisao je Pismo o njezinoj pouci biskupu Bayeuxa i Lisieuxa.[10] Dana 2. lipnja 1980., tijekom svog prvog apostolskog putovanja u Francusku, sveti Ivan Pavao II. posjetio je njoj posvećenu baziliku, a 1997. proglasio ju je crkvenom naučiteljicom.[11] Također je nazvao Tereziju „znalcem u scientia amoris” (znanosti ljubavi).[12] Papa Benedikt XVI. osvrnuo se na temu njezine „znanosti ljubavi” i predložio je kao „vodiča za sve, posebno one u Božjem narodu koji vrše svoju službu teologa”. [13] Konačno, 2015., imao sam sreću proglasiti svetima njezine roditelje, Louisa i Zelie, tijekom Sinode o obitelji. Nedavno sam jedan od svojih tjednih govora na općoj audijenciji posvetio svetoj Tereziji, kao dio ciklusa kateheza o apostolskom žaru.[14]
- Isus za druge
- U imenu koje je Terezija izabrala kao redovnica Isus se ističe kao „Dijete“ koje očituje otajstvo utjelovljenja i „Sveto Lice“ onoga koji je sebe potpuno predao na križu. Ona je „Sveta Terezija od Djeteta Isusa i Svetog Lica”.
- Ime Isusovo bilo je neprestano na njezinim usnama, kao čin ljubavi, sve do njezina posljednjeg daha. Također je napisala ove riječi u svojoj sobi: “Isus je moja jedina ljubav”. Bilo je to njezino tumačenje vrhunske izjave Novoga zavjeta: “Bog je ljubav” (1 Iv 4,8.16).
Misionarska duša
Kao i svaki autentični susret s Kristom, ovo iskustvo vjere pozvalo ju je na misioniranje. Terezija bi mogla definirati svoje poslanje ovim riječima: „Htjela bih činiti na nebu isto što činim i sada na zemlji: ljubiti Isusa i učiniti da bude ljubljen”.[15] Napisala je da je ušla u Karmel „kako bi spasila duše”.[16] Jednom riječju, svoje posvećenje Bogu nije promatrala odvojeno od težnje za dobrom svoje braće i sestara. Dijelila je milosrdnu Očevu ljubav prema njegovu grješnom sinu i ljubav Dobrog pastira prema izgubljenim, zalutalim i ranjenim ovcama. Zbog toga je Terezija zaštitnica misija i uzor evangelizacije.
- Posljednje stranice njezine Povijesti jedne duše[17] misionarska su oporuka. One izražavaju njezino prihvaćanje činjenice da se evangelizacija odvija privlačnošću[18], a ne prisilom ili prozelitizmom. Vrijedno je pročitati njezine vlastite riječi u vezi s tim: „Povuci me, trčat ćemo za tobom u mirisu tvojih pomasti. O Isuse! Nije ni potrebno reći: Kad privlačiš mene, privlači i duše koje volim! Ova jednostavna izjava, ‘Privlači mene’ je dovoljna. Razumijem, Gospodine, da kada duša dopusti da je zanese miris tvojih pomasti, ne može trčati sama; sve duše koje ona ljubi bivaju povučene u njezinu pratnju; to se radi bez prisile i bez napora, to je prirodna posljedica njezine privučenosti Tobom. Kao što bujica, naglo se rušeći u ocean, povlači za sobom sve što naiđe na svom putu, tako, o Isuse, duša koja zaranja u bezobalni ocean tvoje ljubavi, povlači sa sobom sva blaga koja posjeduje… Gospodine, ti to znaš, ja nemam nikakva drugog blaga osim duša koje si ti htio sjediniti s mojom.”[19]
- U ovom odlomku Terezija navodi riječi zaručnice zaručniku iz Pjesme nad pjesmama (1,3-4), slijedeći duboko tumačenje koje nalazimo u spisima karmelskih naučitelja, svete Terezije Avilske i svetog Ivana Križa. Zaručnik je Isus, Sin Božji koji se u utjelovljenju sjedinio s našim čovještvom i otkupio ga na križu. Tu je iz svoga otvorena boka rodio Crkvu, svoju ljubljenu zaručnicu, za koju je dao svoj život (usp. Ef 5,25). Zapanjujuće je da Terezija, svjesna svoje skore smrti, nije pristupila ovom otajstvu samo kao izvoru osobne utjehe, nego u gorljivom apostolskom duhu.
Milost koja nas oslobađa od zaokupljenosti sobom
- Nešto slično vidimo kada Terezija govori o djelovanju Duha Svetoga što smjesta poprima misijsku nijansu: „To je moja molitva. Molim Isusa da me privuče plamenu svoje ljubavi, da me tako tijesno sjedini sa sobom da živi i djeluje u meni. Osjećam da što više gori u mom srcu oganj ljubavi, to ću više govoriti Privuci me’: to će više i duše koje mi se približe (jadni mali komad željeza, beskoristan ako se povuče iz tvoje božanske peći), trčati brzo u mirisu pomasti svoga Ljubljenoga, jer duša koja gori od ljubavi ne može ostati neaktivna.”[20]
- U srcu Terezije milost krštenja postala je ta silovita bujica koja se ulijeva u ocean Kristove ljubavi i povlači za sobom mnoštvo braće i sestara. To se dogodilo, pogotovo
nakon njezine smrti. Bila je to njezina obećana “kiša ruža”.[21]
- Mali put povjerenja i ljubavi
- Jedan od najvažnijih Terezijinih uvida za dobrobit cijelog Božjeg naroda je njezin “mali put”, put povjerenja i ljubavi, poznat i kao put duhovnog djetinjstva. Svatko može slijediti taj put, bez obzira na godine ili položaj u životu. To je put koji Otac nebeski otkriva malenima (usp. Mt 11,25).
- U Povijest jedne duše,[22] Terezija govori kako je otkrila taj mali put: „Mogu, dakle, unatoč svojoj malenosti, težiti prema svetosti. Nemoguće mi je odrastati, pa se moram nositi sa samom sobom ovakvom kakva jesam, sa svim svojim nesavršenostima. Ali želim potražiti način da odem u nebo malim putem, putem koji je vrlo izravan, vrlo kratak i potpuno nov put.”[23]
- Da bi taj put opisala, koristi se slikom dizala: „Dizalo koji me mora podići u nebo tvoje su ruke, o Isuse! A za to nemam potrebe odrastati, nego moram samo ostati mala te to postajati sve više i više”.[24] Mala, nesposobna da bude sigurna u sebe, a ipak čvrsto sigurna u snagu ljubavi Gospodinovih ruku.
- To je “slatki put ljubavi”[25] koji Isus stavlja pred malene i siromašne, pred svakoga. To je put istinske sreće. Umjesto pelagijanskog poimanja svetosti[26], individualističkog i elitističkog, više asketskog nego mističnog, koje naglašava prvenstveno ljudski trud, Terezija uvijek ističe primat Božjeg djela, njegova dara milosti. Kao rezultat toga, mogla je reći: “Međutim, uvijek osjećam isto smjelo pouzdanje da ću postati velika svetica, jer ne računam na svoje zasluge, jer ih nemam, nego se uzdam u onoga koji je sama Krjepost i Svetost. Jedini će me Bog, zadovoljan mojim slabašnim naporima, uzdići k sebi i učiniti me svetcem, oblačeći me u svoje beskonačne zasluge”.[27]
Onkraj svih zasluga
- Ovakav način govora ni na koji se način ne protivi tradicionalnom katoličkom učenju o rastu milosti, naime, da smo, jednom besplatno opravdani posvećujućom milošću, preobraženi i osposobljeni surađivati svojim dobrim djelima na putu rasta u svetosti . Na taj način bivamo uzdignuti tako da postižemo istinske zasluge te možemo i dalje razvijati primljene milosti.
- Terezija je sa svoje strane željela istaknuti primat, prvenstvo Božjeg djelovanja; ona nas potiče na potpuno pouzdanje dok razmatramo Kristovu ljubav izlivenu do kraja. U središtu njezina učenja je spoznaja da, budući da nismo u stanju biti sigurni u sebe[28], ne možemo biti sigurni ni u svoje zasluge. Dakle, nije moguće vjerovati vlastitim naporima ili postignućima. Katekizam je odlučio citirati riječi koje je sveta Terezija uputila Gospodinu: „Pojavit ću se pred tobom praznih ruku“, [29] kako bi izrazio da su „svetci uvijek imali živu svijest da su njihove zasluge čista milost“ [30] To uvjerenje rađa radosnom i nježnom zahvalnošću.
- Stoga je najprikladniji stav, pouzdanje svoga srca ne stavljati u sebe, nego u beskrajno milosrđe Boga koji nas bezuvjetno ljubi i koji nam je sve već dao na križu Isusa Krista.[31] Iz tog razloga, Terezija stoga nikada ne koristi izraz, dosta uobičajen u njezino doba, „Postat ću svetica”.
- Unatoč tome, njezino bezgranično pouzdanje potiče sve koji se osjećaju slabima, ograničenima i grješnima da se uzdignu i preobraze kako bi dosegli sve veće visine. „Kad bi sve slabe i nesavršene duše osjećale ono što osjeća najmanja duša, to jest duša tvoje male Terezije, nitko ne bi očajavao da dosegne vrhunac brda ljubavi. Isus od nas ne traži velika djela, nego jednostavno predanje i zahvalnost.”[32]
- To Terezijino inzistiranje na Božjoj inicijativi navodi je da, kada govori o Euharistiji, na prvo mjesto ne stavlja svoju želju primiti Isusa u svetoj pričesti, nego Isusovu želju da se sjedini s nama i da se nastani u našim srcima. [33] U svom Činu predanja milosrdnoj ljubavi, trpeći i žalosna zbog svoje nemogućnosti da se svaki dan pričešćuje, govori ona Isusu: „Ostani u meni kao u svetohraništu”[34]. Njezin pogled nije ostao usmjeren prema sebi i svojim potrebama, nego na Krista koji ljubi, traži, želi i prebiva u njoj.
UZ OBLJETNICU SMRTI: SV. IVAN PAVAO II. – HRIDINA U OLUJAMA VREMENA
RASPETI – H. DŽUBRAN
ČUDO I ČUDESNOST ČOVJEKOLJUBLJA
