DUHOVNA MISAO

JESMO LI KAO ZAJEDNICA ZDRAVI I SRETNI?

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Fotografija uz naslov:  Lijevo fra Tomislav Pervan, u sredini fra Rufin Šilić, desno fra Zvjezdan Linić (Svećeničko ređenje fra Tomislava Pervana, 21.11. 1969. – Schwaz, Austrija)

Ispred nas u nebo odoše mnoga naša braća. Otišli su ispred u vječnost oni koji su se, ljudski govoreći, ovdje nauživali dana u Gospodnjem ozračju. Mnogi su proslavili svoj zlatni svećenički jubilej, većina je okrunjena i dijamantnim biserjem.

Nu, unatoč tome broju godina vrijedno se zapitati: Jesu li živjeli sretnim franjevačkim i svećeničkim životom? Jesu li im dani bili ispunjeni smislom i uronjeni u Gospodina? To je upitnik s kojim mi dolazimo pred svoje vjernike kad slavimo obred ukopa. Mi obično govorimo kako je svaka smrt za nas preostale veliki podsjetnik i upitnik. Stoga je vrijedno da i mi, svatko na svome mjestu, zapita sebe, kamo njegov život smjera. Svakoga od nas čeka ovo isto. Svatko neka već unaprijed odredi sebi jedno mjesto u samostanskom nekrologiju. Neka izabere jednu stranicu i već sada smjesti ondje svoje ime i prezime. Neka legne na taj mrtvi papir već danas i zapita se, kako će nas ili njega budući naraštaji prosuđivati te što će uz pojedina imena, kad ih se budu idući naraštaji spominjali, pojedinci i zajednica misliti. (…)

Pravi život je plod susreta

Čovjek kao pojedinac opstoji samo onda ako je viđen, gledan, po-gledan. Ako me netko primijeti, vidi, gleda, onda jesam, opstojim. Ako me netko ne vidi, ako pojedinac od mene okreće glavu na hodniku, kloni mi se s puta, ne želi me susresti, za njega onda ne opstojim. Čovjek je pogled! Oko koje vidi ili ne vidi bitno je u našim ophođenjima. Očima i pogledom se zove ili odbija, miluje ili ubija, ljubi ili mrzi, podiže ili ruši. Njime izričemo sve pozitivno i sve negativno svoje duše i srca. Kako je samo strašan život u kome se pogledi ne susreću?! Sav je pak čovjekov svjesni život, istinski i pravi život, plod susreta. Bratskih i sestrinskih, ljudskih! Etimološki je sreća vezana uz sresti. Sretan je onaj tko se s ljubljenom osobom sretne, su-sretne. Sretne su osobe koje se sretnu, susretnu, pogledaju, zavole. Kojima se pogledi susretnu! Gdje nema sretanja, nema ni sretnih osoba, sretnih zajednica. Život u celibatu bez susreta, bez bratskih i ljudskih susretanja, je nečovječan. Nas može održati samo ljubav, jer smo zajednica sagrađena na ljubavi, a ne na interesima. Mi nismo interesna zajednica. Nikakav interes ili prestiž ne mogu podariti konačni smisao našem životu u ovoj zajednici. Nas na životu može održati samo ljubav i uraslost u ovu zajednicu. Kao što stablo treba svoje korijenje, i mjera njegova rasta uvis jest ujedno i mjera njegove ukorijenjenosti u zemlju, jednako i naše stablo života treba svoje životno korijenje, duboko u ovoj zajednici. Svatko mora biti negdje u-korijenjen.

Isus nije tražio nikakav srednji put niti je njime išao. Isto smo tako je svatko od nas p(r)ozvan suočiti se s Njime jer u Njemu nastupa osobna Božja riječ pred svakoga od nas. Isus svjesno izaziva svoju okolinu. Svakom riječju, svakim svojim potezom ili nastupom, čini ono što je onima oko Njega nepodnosivo. Razobličuje stavove svojih suvremenika. Nakon Njegovih riječi provaljuju iz pojedinaca nataložene ili potisnute agresije, ili kako bi se izrazio C.G. Jung, Isus svojim postupcima razotkriva kolektivnu sjenu, sjenovitu, osjenjenu stranu u društvu i pojedincima. Naime, redovito svatko projicira u druge ono svoje neproživljeno ja, nedoživljenu stranu svoga života, ono što je duboko zakopao ili pokopao u svojoj svijesti i podsvijesti. To što smo pokopali u sebi jest naša mračna strana, naša osobna ili kolektivna sjena. Te sjene Isus nema i zato je On integralna osoba. Gdje god se pojavi, on zarazuje srećom, sretnim, novim životom. To je Njegovim protivnicima nepodnošljivo i zato svoju demoniziranu stranu projiciraju u Isusa: S pomoću Beelzebula, poglavice đavolskoga, izgoni đavle…

Priznati osjenjenu stranu

Stoga je i na nama staviti se pred Isusa i priznati nemoć samootkupljenja, samospasenja. Moramo priznati svoju osjenjenu stranu. Jer što se ne prihvati, nije moguće preobraziti niti otkupiti. One koji to ne čine, koji se grade pravednima, naziva Isus dvoličnjacima, licemjerima, pretvaračima. Njihovi stavovi kulminiraju u nemilosrđu, nemilosrdnom osuđivanju, odbacivanju, okamenjenom odnosu spram najbližih (pa čak i vlastitih roditelja), legalizmu, formalizmu. Jednom riječju, sav je njihov život jedna teška velika životna laž i obmana. Upravo tu laž Isus razobličuje, razotkriva svu licemjernost takva ponašanja.

Isus se ne bavi problemima prošlosti, sutrašnjosti ili budućnosti, ne zanimaju ga ni društvene okolnosti, revolucije, već ga zanima pojedinac kome je On potreban ovdje i sada, koji treba pomoć, ruku desnicu, koji je bolestan, paraliziran, tjelesno i duhovno. Koja korist od svih umovanja i umotvorina o nevažnim pitanjima ili problemima ako se danas ispusti svoj povijesni kairos? Dobro znamo kako je s oltara daleko lakše propovijedati o tisuću kojekakvih dogmatskih načela ili vjerskih istina, odnosno moralnih naputaka, daleko je lakše mudrovati o Isusovim riječima i njih egzegetirati, nego se zaputiti korak dalje, odnosno korak bliže k Isusu. I dogmatika i moralka često i lako izmiču egzistencijalnim imperativima, a Isus upravo to od nas traži: Ako si spoznao, ako i sam znaš, onda idi i čini tako! Postupaj tako! Mi obično pribjegavamo u nevezane i neobvezatne umotvorne tričarije, a to je ujedno i bijeg od samoodgovornosti. Već je davno rekao marksist Bloch, kako je Isusovo evanđelje čudesno ozdravljenje za cijeli planet, lijek za cijeli svijet. Što je danas s tim čudesnim lijekom, s tom čudesnom snagom za cijeli svijet? (Isječak iz eseja „Razmišljanje nad svojom zajednicom“)

Humac, sastanak franjevačkih odgojitelja, listopad 1970.

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!