ČETVRTAK VEČERE GOSPODNJE

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Večerašnja je večer nabijena događajima, simbolima, slikama. Radnjama koje same po sebi i od sebe govore, kojima ne treba velika tumača. U ovoj se večeri zgušnjava cjelokupni Isusov život koji bijaše do kraja prozračan i jednoznačan. Nisu trebali njegova riječ ili djelo velikih tumača: kako je on to mislio, što je nakana pojedinih čina ili čuda? Svaki je potez i čin prozračan prema Vječnomu tako da se čini da bi svaka druga ljudska riječ mogla biti suvišni tumač koji bi samo unakazivao iskonski i istinski smisao događaja ili osobe.

Trebali bismo se u ovom trenutku prepustiti govoru Isusovih radnja, čina: blagovanja, kruha, vina, pashalnog jaganjca, pranja nogu, i Isusovih popratnih riječi i oproštajnih govora. Sve govori svojim vlastitim rječnikom, a naš govor može samo pratiti i doviđati smisao tih tajna u koje nas Gospodin poziva i uvodi.

Današnja je večer najbolji tumač Isusova križa i smrti na križu. Bez ovoga večeras, križ ne bi imao smisla, ostao bi bez svoga nutarnjega tumačitelja. Posljednja je večera anticipacija Velikoga petka, tumač u recipročnosti. Isusove riječi za večerom nad kruhom i vinom tumače žrtvu na križu, a žrtva križa ima svoj smisao u Isusovu tumaču.

Ivan evanđelist jasno podvlači kako je Isus znao što čini. Znao je da je došao njegov trenutak. Znao je što će uslijediti. Bio je svjestan da je došao trenutak u kome se sav njegov život sažimlje, zaokružuje i poprima cjelovitu sliku i konačnu sintezu. Njegovo djelo ne ostaje nedovršeni torzo, nego prerasta u remek-djelo koje izvodi sam Bog u našim ljudskim dimenzijama.

Svoje Isus ljubi do kraja. U tome trenutku čini se kao da se sve njegove životne silnice slijevaju u jednu žarišnu točku, poput sunca, da bi se onda tu te silnice, prelomljene, odrazile u novoj zbiljnosti uskrsnuća i podarene nade cijelom svijetu. Trenutak u kome Bog uzima sve u svoje ruke, Bog iz koga Isus dolazi i komu se vraća.

U svojim ljubljenima ljubi Isus sve. Cijeli svijet. Trenutak je to koji učenici ne shvaćaju. Sve im postaje zagonetnije pa ne shvaćaju ni Učitelja ni ono na što smjera sa svim tim radnjama i gestama.

Isus je živio i žudio za onim što predstoji. Čezne za ovom gozbom da najdragocjeniji dar podijeli svojima: SEBE SAMOGA. U komadiću kruha, gutljaju vina. Postaje tako malen, pristupačan, beznačajan. Odrekao se samog sebe do kraja. Posljednja je večera upravo sažetak tajne Kristova odreknuća, poniznosti, poništenja, samoponiženja vlastite osobe, božanske kenoze u svijetu.

Do kraja se odriče samog sebe. Svojima pere noge. Nikad nećemo moći shvatiti krajnji domet tog čina posve strana našoj kulturi. Nikad se nije čulo da bi onodobno učitelj ili gospodar prao noge učenicima ili robovima. Upravo to čini Isus. Čini ropsku uslugu, postaje crv, bespravan. Pomisao da bi im Učitelj mogao prati noge zaprepašćuje, prenerazuje apostole, i stoga je Petrova reakcija posve shvatljiva. Isus se ne da zbuniti, nego svojom radnjom želi reći: Upravo u tome i jest heroizam Evanđelja: prati jedan drugome noge, a ne ispirati mozgove, glave ili uši. Bog u svijetu kroči putem poniznosti.

Evanđelje ide, hodi putem poniznosti. Sagiba se Isus pred sinovima groma, carinikom Matejem, i samim Judom. To je put kršćanskog Boga: put poniženja i sagibanja pred čovjekom. Isusov put bijaše taj put. Sagibao se nad svakim, kao što se majka sagiblje nad čedom u kolijevci. Ma koliko dijete ponižavalo vlastitu majku, ona se pred njim uvijek sagiba i klanja. Isto čini i naš Bog nama u Isusu Kristu. Nad nama se sagiba, udvara nam se, moli nas da mu se smilujemo kako bi nam mogao učiniti barem neku uslugu…

Jesmo li sposobni cijeniti taj dar? Posvemašnje poniženje? U komadiću kruha i gutljaju vina? Dar u kome je on sam. Dar i Darovatelj su jedno. Od nas se traži samo mjera poniznosti, otvorenosti i jednostavnosti u prihvatu tog dara. Svaki dar sadrži u sebi tajnu osobe koja ga daruje. Zagonetka se može riješiti, ali tajna ostaje tajna, u nju se može samo uroniti i pred njom se možemo jedino pokloniti.

Božji put postaje ljudskim. Dao sam vam primjer. Ja sam vam uzor. Ja sam početak i početnik, začetnik vašeg života. Početak vašeg početka. Isus nam daje mogućnost biti kršćanima.

Riječ  i pojam „kršćanin“ dolazi od Krist, a Krist je „Pomazanik“ – Mesija. Svi smo pomazani uljem. Na sakramentu krštenja, u krizmi. Pomazuju se svećenici za ređenja, bolesnici za bolesničkog pomazanja. Danas je posveta i blagoslov svetoga ulja. U četiri sakramenta rabi se sveto ulje. Pomazani smo kao što je Krist Pomazanik-Mesija. Prožeti smo Duhom Svetim. Gospodina molimo da nikada ne izgubimo to pomazanje Duhom Svetim.

Zato je ova večer istinski večer hvale, zahvale, poklona za dar i nebeskog Darovatelja. Jer ove večeri za Posljednje večere primili su učenici ono što će ubuduće euharistija zauvijek biti: Tijelo Kristovo. Zato neka Gospodin podari i nama kao jelo ono od čega se može živjeti i što će nas povezivati kao braću i sestre, u svu vječnost.

NOĆ BEZDANIH RAZOČARANJA

Govoreći ljudskim rječnikom i logikom, ova večer u koju Gospodin ulazi, večer je konačnog odbacivanja Isusa kao Mesije, kao Božjeg poslanika. Nad Isusovo se djelo nadvijaju duge sjene promašenosti vlastitog djela. Nije djelovao ni pune tri godine, a posvuda je požnjeo uvelike odbacivanje i nerazumijevanje. Možda su najviše obećavali oni sretni počeci u tzv. ‘galilejskom proljeću’, kad je bio prihvaćen, kad su mu se divili, kad je liječio sve odreda, ali se i nad to razdoblje doskora nadvijaju sjene urota, smicalica, klopki, optužbi.

Otpori su svednevice rasli na sve strane. Poglavito od ulaska u Jeruzalem i žestokih obračuna s vrhovništvima u Hramu i oko njega. Jedno mu je jasno: Njegov ga Jeruzalem neće prihvatiti kao obnovitelja, kao proroka, štoviše, bit će optužen kao zavodnik, prevarant, opsjenar, onaj koji se bavi magijskim praksama (jer Herod će tražiti od njega sa svojom kamarilom ‘hokus-pokus’ za vlastito uveseljavanje). Vjerojatno se i Isus pitao i tražio uzroke takvu ponašanju.

Kad danas ‘destiliramo’ Isusove riječi i djela kroz filtre suvremenih znanosti, a u svjetlu starozavjetne objave, vidimo da Isus jednostavno nije mogao niti smio govoriti ili postupati drukčije. Cijeli njegov život bijaše samo nazočna Božja abeceda i slovnica među ljudima, koju bi trebali naučiti svi. Svaka riječ iz njegovih usta samo je potvrda jedne velike životne istine: Svi tekstovi govore za njega i njemu u prilog. Cijeli Stari zavjet. Jasno ako ga se čita Isusovim očima i njegovim srcem. Ne samo u onim međuljudskim protegama, nego i na globalnom planu kad se Isus izjašnjava o ratu, ubojstvima, vladarima, kad govori o vladanju, gospodarenju, služenju, životu, smrt itd. On je htio samo jedno: Utjeloviti u svojoj osobi Boga koga zovemo Ocem i odvažiti ljude da se Bogu obrate poput djece svomu ocu.

Stoga za Isusa ne bijaše uzmaka. Nije mogao niti smio uzmaknuti. Inače bi bio i postao nevjerodostojan. Možda su mu za vrijeme javnog djelovanja učenici kadikad i savjetovali veći oprez, kako nije uputno upuštati se neprestano u sukobe, istjerivati pravdu na čistac, kako treba nekad svjetlo staviti i pod posudu, kako se neke stvari moraju reći šapćući, a ne izvikujući s krovova.

Isus je, međutim, drukčijeg stava. Čemu strah koji blokira? Boji se samo nesposobni i onaj tko se osjeća ugroženim. Ako je istina na našoj strani, onda je ona neuništiva, ostaje, unatoč svim protimbama. Ljudi nad ljudima gospodare samo iz straha. Potrebno je jedino Boga respektirati, a ne ni novac, ni druge brige koje nas snalaze, ni tobožnje sigurnosti u koje se uljuljavamo ili pouzdavamo.

I što je uslijedilo? On koji nije znao mrziti, postaje žrtvom mržnje. On koji nikoga nije odbacio, postaje odbačenikom. Koji nikoga nije prokleo, postaje na križu prokletnikom. On koji je u službi života, mora umrijeti. Koji trsku napuklu nije prelomio, ni stijenja što još tinja nije zgazio, biva zgažen i slomljen. On koji nikoga nije odbacio, postaje odbačenikom sam u sramotnom procesu. On koji je druge učio povjerenju, trese se i znoji krvlju od straha u Getsemaniju. On koji je imao sa svakim sućuti i srca, prepušten je bešćutnoj rulji i bez ikakve ljudske utjehe. Jedino pouzdanje koje mu preostaje jest Otac.

Nikakvo čudo! Na jednom mjestu u Ivanovu evanđelju (Iv 2,23 sl.) izvodi pisac u obliku korolarija, sažetoga zaključka, nešto za Isusa vrlo znakovito: „Sam je od sebe dobro znao što je u čovjekovu srcu“! Strašna je to pomisao: Znati i razumjeti što je u čovjekovu srcu, i ne moći bilo što promijeniti. Od samog aktera znati daleko bolje što se odvija u dubinama svakoga čovjeka, koji procesi, kakve misli, i ne moći ništa protiv toga.

Grozno bijaše za Isusa promatrati kako je ljubav nemoćna, dobrota ismijana, kako su nasilje i prijevara, volja za moći sveopći i sveprisutni. Porazno je za Isusa iskustvo da ni vlastiti učenici u koje se pouzdavao i koje je odgajao ništa ne shvaćaju. Ni jednu riječ, ni jednu misao.

Dovoljno je samo zaviriti im u oči i vidjeti kako se sve što je godinama u njih ugrađivao poput kule od karata u sebe urušava. Petar redovito samosvjestan, odvažan, a zapravo se uopće ne pozna, od svih je najugroženiji. Juda, pa ostali. Ivan kao ljubljeni, simbol nemoći ljubavi u moru mržnje pod križem. Ostali spavaju, a potom bježe.

Shalom Ben Chorin, veliki židovski mislilac ovog vremena, izrazio se jednom ovako: Ako je Isus i u čemu pogriješio kad je govorio o kraljevstvu Božjem, onda zacijelo u tome što je vjerovao da ga ljudi razumiju. Silna zabluda ljubavi. “Prisjetite se Getsemanija, g. župniče. Svi su učenici pozaspali. Ništa nisu shvatili… A On je ostao sam. Mora da je to bila silno velika bol. Uvidjeti kako nitko nije ništa shvatio… Međutim, ni to nije bilo ono najgore. Kad je Krist bio pribijen na križ, i viseći pribijen ondje, kriknuo je sred svojih patnja: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’… Teška se sumnja spustila na Krista u minutama prije njegove smrti. To je morala biti zacijelo najstrašnija od njegovih svih patnji. Mislim na Božju šutnju. Zar ne, g. župniče?”

Tako govori sakristan u Bergmanovu filmu “Svjetlo u zimi”. U dugim zimskim noćima podnosi taj sakristan nesnošljive bolove i da si muke olakša čita Isusovu muku. Svoje misli priopćuje župniku: Kristova agonija i sve njegove patnje nisu ništa u usporedbi sa strahom.

Daleko bolnije od svih tjelesnih patnji boli gorko iskustvo da je čovjek neshvaćen, isključen, ostavljen. A kad se čovjek osjeti ostavljen i odbačen, ne samo od ljudi nego i od Boga, i kad je suočen s Božjom šutnjom upravo u trenutku kad čovjek nekoga treba i s kime se može računati, dakle, kad izostane svako uporište i hvatište, onda se zapada u apsolutni strah (apsolutno u doslovnom smislu, kao ab-solutus, tj. odvojen, odcijepljen, otkinut).

Srce puca, tijelo se raščetvoruje i kida u svim udovima. Razapinjanje i sve muke vezane s time samo su vanjsko uprizorenje nutarnje raspetosti, probodenog srca, apsolutnog straha, raslojavanja vlastitog bitka. Čovjek je kao biće poništen. “I vi ste sami postali moja negacija: Vidjeste strahote i preplašiste se”, veli u svojoj odbačenosti Job prijateljima (Job 6,21).

Što nam je naučiti iz ove Gospodinove lekcije u getsemanskoj i golgotskoj noći? Postoji neuništivost nade i povjerenja. Lako je govoriti o slobodi, a teško ju je živjeti. Isto tako i o istini. Jednako je lako govoriti o Bogu, ali je životno opasno približiti mu se. Prepustiti se njegovoj talionici, gdje u žaru svog ognja i kušnje odvaja čisto od nečista, vrijedno od bezvrijedna. Svjedoče o tome svi proroci, svi koji su se približili tomu gorućem grmu. “Oče, budi volja tvoja”, ili na križu: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj”, riječi iz 31. psalma.

Mogu nam ljudi činiti što hoće, postoji u svakome od nas neuništiva jezgra, koja za svu vječnost živi. Isus je zorni primjer. Prošao je Božji i ljudski tijesak, poput grožđa ili masline. Zgažen i zgnječen, iskorišten, zlorabljen, šikaniran, popljuvan, ismijan i bičevan, raspet. Ljudi su na sve i za sve spremni i sposobni. Međutim, svemu unatoč, Gospodin nam daje mogućnost istinskog života.