KAO PRVI KATOLIK MONS. HALIK ODRŽAO PREDAVANJE NA SVJETSKOM LUTERANSKOM SAVEZU. ŠTO PORUČUJE KRŠĆANIMA?

JEDNO TIJELO,  JEDAN DUH, JEDNA NADA

ISUS I DANAS KUCA NA VRATA  

Priredio i preveo: Dr. Fra Tomislav Pervan

Uvodni govor na 13. Generalnoj skupštini Luteranske svjetske federacije (LWF)

Krakov, 14. rujna 2023., “Jedno tijelo, jedan duh, jedna nada”

KAO PRVI KATOLIK I SVEĆENIK UOPĆE MONS. TOMAŠ HALIK ODRŽAO JE UVODNO PREDAVANJE NA SVJETSKOM LUTERANSKOM SAVEZU OVE GODINE U KRAKOVU. Donosimo ga ovdje u svome prijevodu

Sestre i braćo!

Kršćanstvo stoji na pragu nove reformacije. Neće biti ni prva, ni druga, ni posljednja. Crkva se, prema riječima sv. Augustina, neprestano reformira, “Ecclesia semper reformanda”. No, osobito u vremenima velikih promjena i kriza u našem zajedničkom svijetu, proročka je zadaća Crkve prepoznati i odgovoriti na Božji poziv u odnosu na te znakove vremena.

Od vremena Martina Luthera, velikog učitelja paradoksalne mudrosti križa i učenika velikih njemačkih mistika, u ovim vremenima moramo naučiti biti osjetljivi na to kako se Božja snaga očituje – “sub contrario”  (tj. indirektno, naprotiv) – u našim krizama i slabostima. „Dosta ti je moja milost“ – te Kristove riječi apostolu Pavlu vrijede i za nas kad god smo u kušnji izgubiti nadu u tamnim noćima povijesti.

Reformacija, preobrazba forme, nužna je tamo gdje forma koči sadržaj, gdje koči dinamizam žive jezgre. Srž kršćanstva je uskrsli, živi Krist, koji živi u vjeri, nadi i ljubavi muškaraca i žena u Crkvi te i onkraj njezinih vidljivih granica. Te granice treba proširiti i sve naše vanjske izričaje vjere treba preobraziti, ako stoje na putu našoj želji da čujemo i razumijemo Božju Riječ.

Dvije paralelne reformacije u 16. stoljeću, luteranska reformacija i katolička reformacija, obogatile su, obnovile i produbile kršćanstvo, ali su ga i podijelile. U 20. stoljeću počele su i dvije velike paralelne reformacije – globalna ekspanzija pentekostalnog kršćanstva i Drugi vatikanski koncil koji je označio prijelaz (egzodus) Katoličke crkve iz “katolicizma” (konfesionalne zatvorenosti, protu-kulture prema protestantizmu i modernitetu) prema katolištvu, sveopćoj ekumenskoj otvorenosti.

Najnovija, današnja reformacija može se graditi na obje ove tekuće, trajne “nedovršene revolucije” te tako učiniti važan korak prema kršćanskom jedinstvu: jedno tijelo, jedan Duh, jedna nada. Ali duboko sam uvjeren da ćemo primiti dar jedinstva među kršćanima ako se uključimo u zajednički hod prema još širem i dubljem ekumenizmu.

Ekumenizam 21. stoljeća mora ići mnogo dalje od ekumenizma prošloga stoljeća. Jedinstvo među kršćanima ne može biti krajnji cilj nove reformacije; može biti samo nusprodukt napora da se cijela ljudska obitelj okupi i preuzme zajednička odgovornost za svoj okoliš, za cjelokupno stvorenje.

Nova reformacija mora osnažiti svijest kršćanske suodgovornosti za cijelo “tijelo” kojega smo udovi po otajstvu utjelovljenja Riječi Božje: za cijelu ljudsku obitelj i za naš zajednički svijet. Moramo se zapitati ne samo što “Duh danas govori Crkvama”, nego i kako “Duh, koji puše gdje hoće” djeluje izvan Crkava. Moramo imati hrabrosti kenotički samotranscendirati sadašnje oblike i granice kršćanstva.

Potrebno je dublje shvatiti i prihvatiti što je poslanje i bit Crkve: biti djelotvoran znak (signum efficiens) jedinstva na koje je pozvano cijelo čovječanstvo, biti oruđem pomirenja i liječenja rana za naš zajednički svijet. Težimo jedinstvu ne da kršćanstvo postane moćnije i utjecajnije u ovome svijetu nego da ga učini vjerodostojnijim: “da svijet (po)vjeruje”.

Povjerenu poruku trebamo prenijeti na vjerodostojan, razumljiv i uvjerljiv način. Napetosti između kršćana potkopavaju tu vjerodostojnost.

Sveti Pavao poziva kršćane ne na jednoličnost, nego na međusobno poštivanje i sklad između različitih dijelova tijela, nezamjenjivih upravo zbog svoje različitosti i jedinstvenosti. Upravo to jedinstvo kršćana, jedinstvo u različitosti, treba biti početak, izvor i primjer suživota unutar cijele ljudske obitelji, način dijeljenja, međusobne kompatibilnosti naših darova, iskustava i pogleda.

Prva reformacija izrasla je iz hrabrosti svetog Pavla da izvede mlado kršćanstvo iz uskih okvira jedne od židovskih sekti u širu ekumenu onodobnoga svijeta. Predstavio ju je kao univerzalnu ponudu koja nadilazi vjerske, kulturne, društvene i rodne granice: nije više bitno je li netko Židov ili poganin, muškarac ili žena, slobodan ili rob – svi smo nova stvorenja u Kristu.

I danas je kršćanstvo suočeno s potrebom nadilaženja postojećih mentalnih i institucionalnih, konfesionalnih, kulturnih i društvenih granica kako bi ispunilo svoje univerzalno poslanje. Moramo biti otvoreniji i prijamljiviji za Božji poziv, skriven u “radostima i nadama, žalostima i tjeskobama” (GS 1), ljudi s kojima dijelimo “oikumene”, zajednički svijet.

Hoćemo li doprinijeti da naše svjedočenje pomogne preobrazbi ovoga svijeta u “civitas ecumenica” ili ćemo svojom ravnodušnošću i samoživošću sudjelovati u tragičnom sukobu civilizacija? Hoće li vjerničke zajednice postati dijelom rješenja poteškoća s kojima se danas suočavamo ili će radije biti dio problema? Povijest svijeta i Crkve nije ni jednosmjeran napredak ni trajni (ot)pad i otuđenje od idealizirane prošlosti, nego otvorena drama, stalna borba između milosti i grijeha, vjere i nevjere, koja se odvija u svakome ljudskom srcu.

Martin Luther učio je da je svaki kršćanin “simul justus et pecator”, tj. istodobno i pravednik i grješnik. Dodajmo da su mnogi ljudi u našem današnjem svijetu „simul fidelis et infidelis“ (tj. istodobno vjernici i nevjernici) – hermeneutika povjerenja isprepletena je u njima s hermeneutikom skepse i sumnje. Ako sukob vjere i sumnje u svojim umovima i srcima možemo pretvoriti u iskreni dijalog, to će pomoći zrelosti naše vjere i može pridonijeti dijalogu između vjernika i nevjernika koji žive zajedno u pluralističkom društvu. Vjera bez kritičkih pitanja može dovesti do fundamentalizma, vjerske nesnošljivosti i fanatizma. Sumnja koja nije kadra sumnjati u samu sebe može dovesti do cinizma. Vjera i kritičko mišljenje trebaju jedno drugo.

Zrela vjera može živjeti s otvorenim pitanjima vremena i odoljeti iskušenju prejednostavnih odgovora koje nude opasne suvremene ideologije.

Na Drugom vatikanskom koncilu Katolička Crkva obvezala se na zalaganje za jedinstvo među kršćanima, na dijalog s vjernicima drugih vjera i s nevjernicima te na solidarnost sa svim ljudima, a posebno sa siromašnima i potrebitima. Proglašavala se kao “communio viatorum”, zajednicom hodočasnika, koji su daleko od eshatološkog cilja punog jedinstva s Kristom i u Kristu. Crkva na zemlji nije “ecclesia triumphans”, slavodobitna, savršena Crkva svetih na nebu. Tko god bilo koji oblik Crkve i njezine teologije usred povijesti smatra konačnim i savršenim, tko brka zemaljsku “vojujuću Crkvu” (ecclesia militans – čija je primarna borba sa svojim grijesima) sa slavodobitnom ecclesia triumphans, počinja grijeh krivovjerja trijumfalizma, grijeh idolopoklonstva.

Kritičarima religije poput Feuerbacha, Marxa i Freuda dugujemo priznanje da su mnoge naše ideje o Bogu bile samo projekcije naših strahova i želja te naših društvenih uvjeta. Friedrichu Nietzscheu dugujemo priznanje da je mrtav ovaj Bog naše mašte. Dietrichu Boenhofferu dugujemo spoznaju da naša vjera može živjeti bez ovoga boga naših iluzija..

Bonhoeffer, učenik Učitelja Eckharta i Martina Luthera, učio nas je da je jedina autentična kršćanska transcendencija, samonadilaženje prema drugima u solidarnosti i požrtvovnoj ljubavi.

Danas su na to samoponiženje (kenozu) pozvani ne samo pojedini kršćani nego i naše crkve, cjelokupno kršćanstvo.

Ali ako kršćanstvo “iskorači iz sebe”, neće li izgubiti svoj identitet? Ljudi u vrijeme Martina Luthera bili su obuzeti strahom za spasenje svoje duše. U našem vremenu ljude, narode, vjerske zajednice i crkve progoni strah od gubitka vlastitog identiteta. Možda pojam “identiteta” nije previše daleko od onoga što se u prošlosti izražavalo riječju “duša” – ono najdragocjenije u nama, ono što nas čini onim što jesmo. „Što čovjek može dati u zamjenu za svoj život (svoju dušu)? (Mk 8,37).

Populisti, nacionalisti i vjerski fundamentalisti iskorištavaju ovaj strah za vlastitu moć i ekonomske interese. Oni to iskorištavaju na isti način na koji se iskorištavao strah za spas vlastite duše kada su se prodavali oprosti. Oni kao zamjenu za “dušu” nude razne vrste kolektivnog identiteta u obliku nacionalizma i političkog ili vjerskog sektaštva. Oni također zlorabe kršćanske simbole i retoriku; poistovjećuju  kršćanstvo s političkom ideologijom.

Martin Luther je zajedno s misticima katoličke reformacije, Terezom Avilskom, Ivanom od Križa i Ignacijem Loyolskim, prepoznao put spasenja u vjeri, u našem osobnom odnosu prema Isusu Kristu i u Kristovu sebedarju meni (pro me).

Ono što čini osnovu kršćanskog identiteta, a što je za nas kršćane i hermeneutički ključ za razumijevanje povijesti, uključujući i današnje znakove vremena, jest uskrsni događaj koji je jednom ušao u povijest i nastavlja je preobražavati. Uvjeren sam da Lutherovu teologiju križa danas treba obnoviti, promisliti i produbiti.

Kroz kumulativne globalne krize našeg vremena i svijeta – klimatske promjene, uništavanje okoliša, pandemije zaraznih bolesti, rast siromaštva, rat i terorizam – sudjelujemo u “passio continua”, trajnom otajstvu križa. “Gdje se umnožio grijeh, umnožila se i milost”, piše sv. Pavao. Križ je put do uskrsnuća.

Uskrsnuće nije jeftini sretni ishod; vjera u uskrsnuće nije jeftina milost.

Uskrsli Isus došao je u toliko promijenjenu obliku da ga isprva ni oni najbliži nisu mogli prepoznati te su dugo vremena sumnjali, je li to zbilja on.

Krist nam također dolazi u mnogim novim, iznenađujućim, ambivalentnim oblicima.

Dolazi k nama kao i k apostolima nakon uskrsnuća. Dolazi u strancima, kao na putu za Emaus; prepoznajemo ga tek po lomljenju kruha. Prolazi kroz zaključana vrata našeg straha, “ovjerovljuje” se svojim ranama. Kad zanemarimo rane našega svijeta, te Kristove rane u sadašnjem svijetu, nemamo pravo reći s apostolom Tomom: Gospodin moj i Bog moj!

Vjera u uskrsnuće uključuje pustolovinu traženja skrivenog, preobraženog Krista. Po ranama i biti ranjeni poznajemo pravog Krista, pravu Crkvu i pravu vjeru. Ranjeni Krist, ranjena crkva i ranjena vjera donose u svijet dar Duha, mir i oprost.

***

Jorge Maria Bergolio je u propovijedi prije njegova izbora za Rimskog biskupa citirao riječi Apokalipse: Isus stoji na vratima i kuca. I dodao: Isus kuca danas s druge strane, iznutra, iz Crkve – želi izaći van i moramo ga slijediti. Želi prije svega ići svim rubnima, marginalnima, onima na rubu društva i Crkve, siromasima, izrabljivanima, ide onamo gdje ljude boli i gdje pate. Crkva treba biti terenska bolnica, lazaret, u kojoj se obrađuju i liječe rane – tjelesne, socijalne, psihičke i duhovne.

Usred pandemije i karantene napisao sam knjigu Vrijeme praznih crkava. Vidio sam to iskustvo kao znak upozorenja vremena: Ako kršćanstvo ne doživi radikalnu preobrazbu, nastavit će se množiti zatvorene i prazne crkve, samostani i sjemeništa.

Prazne i zatvorene crkve na Uskrs tijekom pandemije koronavirusa podsjećale su na Isusov prazan grob. “Nisu li danas te crkve samo grobovi i nadgrobni spomenici mrtvoga Boga?” pitao se Friedrich Nietzsche u svom poznatom tekstu o Božjoj smrti.

Sada su prazne mnoge crkve u našem dijelu svijeta koje bijahu nekad pune. Ubrzano raste našim predjelima i zemljama – da, čak i u tradicionalno “kršćanskim zemljama” poput Poljske – broj “none” – ljudi koji na pitanje o svom vjerskom identitetu odgovaraju “nijedno”.

U mnogim zemljama opada broj onih koji se u potpunosti identificiraju i aktivno sudjeluju u crkvama. Raste broj bivših katolika i bivših protestanata.

Među tima koji nisu ni jedni ni drugi – onima koji ne pripadaju nijednoj vjeri – ima mnogo onih koji su razočarani, često skandalizirani, stanjem u svojim Crkvama. Među njima su i oni koji su u Crkvama tražili odgovore na svoja ozbiljna egzistencijalna pitanja, ali su čuli samo stereotipne religijske fraze. Postoje “apateisti” koji su ravnodušni prema vjeri jer nikada nisu susreli kršćanstvo koje govori njima razumljivim jezikom i u koji bi vjerovali. Među njima ima i onih koji su u djetinjstvu odgajani  i odrasli u vjeri, ali kad su odrasli izvan infantilnog oblika vjere, nitko im nije ponudio zrelu vjeru za odrasle ljude. Kad nam Isus daje djecu kao primjer, ne poziva nas na infantilnu religioznost, nego da budemo otvoreni, spontani, željni, nesputani, a također sposobni rasti i učiti kao djeca.

***

No, u mnogim dijelovima svijeta – za razliku od Europe i Sjeverne Amerike – broj novih kršćana neprestano raste. Tomu se trebamo radovati. Ovdje u Europi trebali bismo više slušati i razumjeti što novo iskustvo kršćana u Africi i Aziji donosi teologiji, liturgiji i duhovnosti. Međutim, ne možemo zanemariti pitanje, ne će li one Crkve koje su danas ispunjene entuzijazmom mladog kršćanstva, u budućnosti doživjeti sličnu sudbinu kao kršćanstvo  na Zapadu i Sjeveru našeg planeta. Isusova usporedba o sijaču također govori o područjima gdje sjetva brzo niče, ali zatim umire jer nije pustila korijenje. Iz našega dosadašnjeg iskustva moramo zapamtiti da je broj krštenja i punih crkava daleko od pouzdanog kriterija i jedinog znaka potrebna za jamstvo daljnje vitalnosti Crkve.

Glavno poslanje Crkve je evangelizacija. Plodna i djelotvorna evangelizacija sastoji se u inkulturaciji – u kreativnom utjelovljenju vjere u živu kulturu, u način na koji ljudi misle i žive. Nadolazeća reforma Crkve odgovor je na dugotrajni proces suprotan evangelizaciji: naime proces ekskulturacije kršćanstva u velikom dijelu našeg svijeta.

Možemo govoriti o ekskulturaciji gdje kršćanska vjera, odnosno njezin vanjski oblik, Crkva i njezini načini izražavanja, gube vjerodostojnost, jasnoću i plodnost. Određeni oblik Crkve postaje tada zrno koje ne može samo po sebi umrijeti i donijeti novu biljku. Ostaje nepromijenjeno i nekorisno, utaman trune.

***

Ali vratimo se izvještaju o Uskrsu. Oni koji dolaze do “praznog groba” neka ne zapadnu u tugu i zbunjenost. Ne smijemo žaliti za mrtvim kršćanstvom prošlosti. Ne trebamo biti gluhi na glas koji nas pita: „Zašto tražite živoga među mrtvima? Idite u Galileju, ondje ćete ga vidjeti!”

Zadaća Isusovih učenika od uskrsnog jutra nadalje je tražiti živoga, ali često neprepoznatljivo promijenjenoga Krista, tražiti „Galileju“ gdje ga danas možemo susresti. Nije li ova današnja Galileja upravo svijet „onih koji su ničiji“, ljudi koji žive izvan granica religije? Nisu li prvenstveno oni prema kojima treba usmjeriti naše poslanje?

Misionarski napori današnjeg kršćanstva moraju biti najprije usmjereni unutra, prema samoj Crkvi. Ondje nalazimo mnoge „doline suhih kostiju” kojima se mora naviještati Riječ Gospodnja.

Tek tada možemo krenuti u široki svijet „onih koji ništa ne vjeruju“ izvan vidljivih granica Crkava i vjerskih zajednica. Ali najprije moramo dobro razumjeti ovaj svijet. Bilo bi kriva pretpostavka i nerazumijevanje smatrati one „koji ne idu s nama” ateistima ili nevjernicima. I moramo dobro razlikovati i među ateistima. Ako mnogi „ateisti” odbacuju određenu vrstu teizma, ljudske teorije o Bogu, to ne mora značiti da su zatvoreni za tajnu koju označavamo riječju Bog.

I mi, stopama Učitelja Eckharta, Dietricha Bonhoeffera i Paula Tillicha, trebamo otkriti i proglasiti „Boga onkraj boga teizma”.

Dio „nove reformacije“, „nove evangelizacije“ i ekumenizma 21. stoljeća također je i preobrazba načina misija. Ne možemo pristupati drugima kao arogantni posjednici istine. Samo Isus može reći: Ja sam istina. Mi nismo Isus; mi smo nesavršeni Isusovi učenici, na putu učeništva i nasljedovanja na koje nas Duh postupno dovodi u puninu istine.

Cilj ovog putovanja, punina istine, eshatološki je cilj. Sada vidimo samo djelomično, kao u zrcalu, kao u slagalici. Ova svijest o granicama naših individualnih i grupnih perspektiva trebala bi nas dovesti do poniznosti i spoznaje da nam je za širenje tih granica potrebna prijamljivost i poštovanje prema iskustvima drugih.

Cilj misije nije novačiti nove članove Crkve kako bi ih stijesnili i strpali u postojeće mentalne i institucionalne granice svojih Crkava, nego se zaputiti onkraj tih granica i zajedno s njima, u međusobnom poštovanju i međusobno obogaćujućem dijalogu, učiniti sljedeći korak na putu prema Kristu koji je mnogo i daleko veći od naših ideja o njemu.

Ovaj se susret odvija u dijelu svijeta koji je prošao kroz mračnu noć komunističkih progona. Komunističko ugnjetavanje imalo je vrlo različite oblike u različitim zemljama srednje i istočne Europe i mijenjalo se tijekom godina. Veliki moralni autoritet pape Ivana Pavla II., bivšega krakovskog nadbiskupa, značajno je doprinio činjenici da je solidarnost radnika, intelektualaca i Crkve pokrenula ovdje u Poljskoj europski kolaps komunističke diktature, koji je kulminirao u nenasilnoj revoluciji 1989. Prijelaz iz komunizma u demokraciju u većini tadašnje Europe (s izuzetkom Rumunjske) bio je bez krvi, ali ne i lagan. Demokracija nije samo određeni politički režim i vlast, nego prije svega određena kultura međuljudskih odnosa. Demokracija se ne može uspostaviti i održati jedino promjenom političkih i ekonomskih uvjeta; demokracija pretpostavlja određenu moralnu i duhovnu klimu.

Slom komunizma nije bio trenutni prijelaz u Obećanu zemlju, već početak dugog egzodusa koji još uvijek traje, tijekom kojeg su kršćani u postkomunističkim zemljama bili podvrgnuti mnogim kušnjama i iskušenjima. Nakon dugog perioda diktature društvo je još uvijek ranjeno, bolesno  te zahtijeva terapijski proces. Ovdje je važno mjesto za Crkvu. Kršćani bi trebali biti stručnjaci u procesu pomirenja. Crkve u zemljama koje će tek doživjeti pad komunizma trebale bi biti spremne na to. Proces pomirenja često je težak – krivnju treba imenovati i priznati, mora se krenuti putem kajanja, ozdravljenja.

U mnogim postkomunističkim zemljama taj je proces zanemaren. Mnogi od posljednjih komunista postali su prvi pravi kapitalisti. Nekim postkomunističkim zemljama vladaju populisti i oligarsi – bivše komunističke elite, jedine koje su nakon pada komunizma imale kapital novca, utjecajne kontakte i informacije. ‘Divlji kapitalizam’ u postkomunističkim zemljama dovodi do velikih društvenih problema. U Rusiji vlada ekonomska, moralna i demografska kriza. Putinov diktatorski režim nema što ponuditi svom stanovništvu osim droge nacionalnog mesijanizma.

Nakon sloma komunizma pojavile su se optimistične vizije kako dolazi sretan ishod povijesti, globalna pobjeda slobode i demokracije. Danas, nedaleko od mjesta ovoga našega susreta, odvija se apokalipsa koja predstavlja stvarnu prijetnju sasvim drugačijeg ‘kraja povijesti’, nuklearnog rata. Ruska agresija na Ukrajinu nije samo jedan od njezinih lokalnih ratova; pokušaj genocida nad ukrajinskim narodom dio je ruskog plana da ponovno uspostavi svoje carstvo koje se širi. Glavni razlog invazije je strah ruskog režima da će primjer demokratskih ‘obojenih revolucija’ u bivšim sovjetskim republikama probuditi civilno društvo te želju za demokracijom i u samoj Rusiji.

Ovo što se sada događa u Ukrajini silno podsjeća na strategiju s kojom narodi u ovom dijelu svijeta imaju iskustva iz prošlog stoljeća: prvo okupirati teritorije s jezičnim manjinama, a ako demokratski svijet šuti te se prepusti iluziji da se s diktatorima mogu sklapati dogovori i kompromisi, ekspanzija će se nastaviti. Kad bi Zapad izdao Ukrajinu i popustio pred zahtjevima Moskve, kao što je to učinio u slučaju Čehoslovačke na pragu Drugog svjetskog rata, ne bi to spasilo mir, već bi ohrabrilo diktatore i agresore ne samo u Kremlju nego i u svijetu. Ljubiti neprijatelja znači, u slučaju agresije, spriječiti ga da čini zlo, uči papa Franjo u enciklici Fratelli tutti; drugim riječima, izbiti mu ubojito oružje iz ruku.

Vladimir Putin cinično koristi ruski vjerski mesijanizam i korumpirane vođe Ruske pravoslavne crkve kako bi ostvario svoje ciljeve. Ni globalna ekumenska kršćanska zajednica ne može biti slijepa i ravnodušna na taj skandal.

Tamo gdje Crkva ulazi u „registrirana partnerstva” s političkom moći, posebice s nacionalističkim i populističkim strankama, plaća ona uvijek visoku cijenu. Kada sama Crkva dopusti da je iskvari politički režim, ona najprije gubi svoju mladost i svoje kritički obrazovane ljude; nostalgija za prošlošću, za brakom između Crkve i države, lišava Crkvu njezine budućnosti. Kada Crkva ulazi u „kulturne ratove” sa svojim svjetovnim okruženjem, uvijek iz njih izlazi poražena i deformirana; kulturni ratovi uvijek produbljuju proces ekskulturacije i sekularizacije.

Alternativa kulturnim ratovima nije konformizam i jeftina prilagodba, već kultura duhovnog razlučivanja. Ovo razlučivanje govori o razlikovanju između „Zeitgeista”, koji je jezik „ovoga svijeta”, i „znakova vremena”, koji su Božji govor u događajima svijeta, društva i kulture. U vrijeme komunizma Crkvi je bila najpotrebnija krjepost hrabrosti da obrani samu sebe

Danas joj je najpotrebnija krjepost mudrosti, umijeće duhovnog razlučivanja.

***

U vrijeme razornih vjerskih ratova u sedamnaestom stoljeću, češki protestantski teolog, Ivan Amos Comenius, biskup “Unitas fratrum”, u svom spisu “De rerum humanarum emendatione consultatio catholica” (Katoličko savjetovanje o popravljanju ljudskih prilika) upućuje poziv na zajednički put uzajamnog učenja, dijeljenja, obnove, promišljanja i prihvaćanja odgovornosti.

***

Slično onomu što je tada naučavao evangelički češki biskup, Rimski biskup danas naviješta svojim pozivom na sinodalnost i nastojanja oko jedinstva cijele ljudske obitelji, o čemu piše u enciklici Fratelli tutti.

Program sinodalne reforme koji je pokrenuo papa Franjo može imati mnogo šire i dublje značenje od nužne reforme Katoličke Crkve. Uvjeren sam da je ovdje mogući početak nove reformacije kršćanstva koja će se oslanjati i na Drugi vatikanski koncil i na pentekostalnu revitalizaciju globalnog kršćanstva. Reforma Crkve mora ići mnogo dublje od reforme crkvenih institucija. Plodnost reforme i buduća vitalnost kršćanstva ovise o ponovnom otkrivanju odnosa prema duhovnim i egzistencijalnim dimenzijama vjere. Obnovljena i nanovo shvaćena kršćanska duhovnost može dati značajan doprinos duhovnoj kulturi današnjeg čovječanstva, čak i daleko izvan Crkava.

Kad je Franjo Asiški u viđenju čuo kako ga Bog tri puta zove: „Franjo, idi i popravi moju Crkvu koja je, kao što vidiš, sva u ruševinama”, isprva je shvatio da Bog misli na popravak male srušene kapelice Svetog Damjana u Asizu, što je i učinio. Tek kasnije je shvatio da je pozvan pomoći u radikalnoj obnovi cijele ruševne Rimske Crkve. Možda i papa Franjo i cijela Katolička Crkva tek postupno shvaćaju da je sinodalna obnova proces koji se ne tiče isključivo Katoličke Crkve..

Riječ je puno više od transformacije klerikalnog mentaliteta i krutih institucija Katoličke Crkve, razorene skandalima i unutarnjim sukobima, u dinamičnu mrežu međusobne komunikacije. Sinodalnost (syn hodos – zajednički put) zahtijeva solidarnost, suradnju, kompatibilnost i ekumensko zajedništvo u najširem i najdubljem smislu riječi. To je više od jedinstva među kršćanima ili produbljivanja međureligijskog dijaloga.

Proces globalizacije, koaliranja, stapanja svijeta, u naše je vrijeme u ozbiljnoj krizi. Otkrivene su mnoge tamne strane globalizacije – porast ekonomske nejednakosti, globalizacija terorizma, zarazne bolesti i zarazne ideologije etno-nacionalizma, populizma i teorija zavjere. Ali veliki problemi čovječanstva ne mogu se riješiti samo na nacionalnoj razini. Globalno međusobno povezivanje na razini ekonomije, prometa i informacija ne će samo po sebi stvoriti ‘oikumene’, zajednički dom. Nikakva ideologija, pa ni “kršćanska ideologija”, kršćanstvo kao ideologija, ne može nadomjestiti nedostajuću duhovnu dimenziju procesa globalizacije.

Jedno tijelo, jedan duh, jedna nada. Ne samo sa svim kršćanima, nego tvorimo jedno tijelo i sa svim ljudskim bićima te svim oblicima života na zemlji. Duh Božji, Spiritus Creator, neprestano stvara, oživljava i preobražava to tijelo, nedovršenu simfoniju stvaranja. Ta simfonija živi i djeluje kroz našu nadu, vjeru i ljubav; neprestano nadilazi i ruši sve granične zidove koje smo podigli između nas i u nama.

Za kraj bih želio citirati jednu židovsku, hasidsku priču. Rabin Pinhas postavio je svojim učenicima naizgled jednostavno pitanje o tome, kada prestaje noć a počinje dan. „To je kad je dovoljno svijetlo da se razlikuje pas od ovce”, rekao je jedan. „To je kada možemo razlikovati stablo duda od stabla smokve”, ustvrdio je drugi. „Onoga trenutka,” odgovorio je rabin Pinhas, „kad smo kadri prepoznati u licu bilo kojeg ljudskog bića svoga brata ili sestru. Još je noć dok ne budemo kadri to učiniti.”

Draga braćo i sestre, u dijelovima našeg svijeta, u dijelovima naših zajednica vjere i naših crkava, u dijelovima naših srdaca, još je noć; vlada tama predrasuda, straha i mržnje.

Cilj „Nove reformacije“ je preobrazba i ujedinjenje kršćanstva u težnji za jedinstvom ljudske obitelji.

To je eshatološki cilj, ali u našem vremenu, ovdje i sada moramo učiniti bitni korak. On se sastoji u prepoznavanju i priznanju – sa svim implikacijama – da su svi ljudi naša braća i sestre, da imaju jednaka prava na priznanje njihova dostojanstva, na naš prihvat u poštovanju, ljubavi i solidarnosti.

Ljudi, nacije, kulture i Crkve traže svoj identitet i novu nadu u slomljenu svijetu.

Vaša skup ovdje u Krakovu nosi naslov: Jedno tijelo, jedan Duh, jedna nada.

Da, to je naša nada koju želimo podijeliti sa svima.

Naša nada počiva na činjenici da Duh Božji neprestano ujedinjuje čovječanstvo u jedno tijelo.

Sveti Pavao pisao je o vjeri djelotvornoj u ljubavi. Budimo svjedoci vjere koja ljubavlju trajno budi nadu. Budimo svjedoci trajnog uskrsnuća Darovatelja nade.

Želim da vaš Sabor bude uvjerljiv znak nade da noć prolazi i da se dan približava.

(Trinaesta skupština Luteranske svjetske federacije održana je od 13. do 19. rujna 2023. u Krakovu, Poljska. Tema Sabora bila je “Jedno tijelo, jedan duh, jedna nada”. Domaćin je bila Evangelička crkva augsburške vjeroispovijesti u Poljsko)j.

Izvor: https://2023.lwfassembly.org/halik-christianity-stands-threshold-new-reformation

Preveo i priredio  dr. fra Tomislav Pervan OFM

Međugorje, sv. Franjo, 4. listopada 2023.

Suvišno je trošiti riječi o mons. Tomašu HALIKU (r. 1948.), dobitniku prestižne Templeton-nagrade. Prošle godine u rujnu govorio je novoimenovanim biskupima u Rimu, što je sažeo u svoje 33 teze. Izdao je mnogo knjiga, a ove godine u rujnu govorio je na skupu Svjetskoga luteranskog saveza u Krakovu, koji donosimo u svome prijevodu.