DUHOVNA MISAO

UZOR POLITIČARIMA: KRŠĆANIN I MISTIK (2)

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Izbor za Glavnog tajnika UN-a

Na šestoj Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda (1951.-52.) bio je zamjenik vođe švedskoga izaslanstva, a već iduće godine voditelj izaslanstva. Tako je stupio na međunarodnu pozornicu te je 1. travnja 1953. predložen za Glavnog tajnika Ujedinjenih naroda. Smatrao je to prvotravanjskom šalom, svoga je oca pitao za savjet, a on mu je savjetovao da se prihvati službe. Već je 10. travnja te godine prisegnuo u New Yorku.

Cijeloga je svoga života ostao neženja te je smatrao da upravo to odgovara službi koju obnaša. Nije htio slijediti primjer svoga oca koji je zbog svoga političkog djelovanja često zanemarivao obitelj, ženu i djecu, a prema sinovima bio krajnje strog. Bio je privlačan, međutim, za njega se veli da je žene promatrao kao ‘slike’. Žuti je tisak nabacivao potvore (insinuacije) da je homoseksualac, na što je samo znao odgovoriti: “Kad bi tomu bilo tako, onda se upravo zbog toga ne bih prihvatio ove službe”. Odrekao se žene i djece, odrekao se i životnoga druga, a to je (s)mogao samo s razloga što je živio u intimnu prijateljstvu s Bogom, što je iz Boga crpio svu svoju snagu za služenje svijetu i čovječanstvu.

 

Služba Glavnog tajnika

Svim se silama smjesta dao na posao, kao pravnik, ekonomist, kao građanin svijeta (kozmopolit) i kršćanin. Sukladno Povelji Ujedinjenih naroda uporno se zauzimao za trajan mir u svijetu, kušao posvuda provoditi u djelo vjeru u temeljna čovjekova prava, čovjekovo dostojanstvo te vrijednost ljudske osobe, jednakopravnost svih ljudi, muškaraca i žena, svih nacija, velikih i malih. Jednostavno, Povelju je shvatio kao svoju životnu zadaću.

Suočio se s blokovskim Hladnim ratom, utrkom u naoružanju, blokovskim podjelama. Na Zapadu tržišno gospodarstvo, na istoku planski dirigirana državna ekonomija. U vrijeme njegove službe imamo veliku dekolonizaciju svijeta, osamostaljivanje afro-azijskih kolonija, nove države na političkom zemljovidu svijeta, rat u Koreji, put u Peking 1955., kad Kina još nije bila članicom UN, kriza oko Sueza 1956., kad mu je uspjelo zaustaviti Engleze i Francuze od napada na Egipat, pobuna i gušenje ustanka u Mađarskoj protiv komunističke vlasti. Za krize u Suezu prvi put su njegovom zaslugom poslane u mirovnu misiju „plave kacige“, suočio se s krizom u Libanonu, s kaotičnim stanjem u Kongu, gdje je na kraju tragično poginuo u zrakoplovnoj nesreći god. 1961. Cijeli svijet jedno veliko krizno žarište i napetosti.

Doskora nakon preuzimanja službe preokrenuo je nutarnji ustroj Ujedinjenih naroda, agentima FBI-a onemogućio pristup u zgradu na East Riveru, prema svojoj zamisli oblikovao je meditativni prostor u samoj zgradi koji je dotada bila nalik na raznorodni kolaž religijskih simbola različitih religija. Htio je angažirati Picassa za uređenje meditativnog prostora, ali mu to nije uspjelo.

 

Kontemplativac i mistik

SONY DSC

Sam je prakticirao kontemplativno sjedenje, za meditativni prostor naručio je stolice u Švedskoj. Za posvetne ceremonije meditativnoga prostora (iz)rekao je između ostaloga sljedeće riječi i misli: „… Ima stvari koje svima govore istim jezikom, a vjerujemo da među njih spada i ovaj snop svjetla što pada na bljeskavu površinu ove čvrste gromadne hridi. Stoga vidimo ovdje usred ovoga prostora simbol za svjetlo s neba koje svakodnevno daruje život zemlji na kojoj stojimo. Neka to mnogima postane znamenom za svjetlo duha koje daruje život materiji“. U tomu je prostoru Dag meditirao posljednji put u noći prije svoga leta u Kongo, a za taj meditativni prostor naručio je i natpis s riječima: “Ovaj je prostor posvećen miru i svima koji svoj život posvećuju miru. Ovo je prostor za sabranost i tišinu gdje riječ ima jedino snaga misli.”

Njegovo je zauzimanje za taj meditativni prostor samo premosnica prema njegovu duhovnom dnevniku “Znakovi na putu”. Iz toga se duhovnoga dnevnika mogu preuzeti njegova nutarnja motivacija za osobni život i djelo. Nakon Dagove smrti taj je dnevnik pronađen uz popratno pismo prijatelju bez nadnevka (Leifu Belfrageu). Njemu prepušta sudbinu dnevnika, (za)bilješki, koje su zapravo za auktora – kao što i sam piše – neke “vrsti bijele knjige vlastitih dvogovora, razgovora i pregovora sa samim sobom i s Bogom.” Da bismo auktora zbilja upoznali i da bismo shvatili njegov život, on sam piše: “Jedini moj pravi profil koji se dade oslikati i nacrtati odaju ove bilješke”. Nu, budući da je on te bilješke pisao samo za sebe, mnogo je toga teško shvatljivo bez poznavanja povijesnih okolnosti i događaja u njegovu životu, a to se ne spominje. On promišlja svoje uspjehe i poraze, napade i klevete svojih protivnika i tiska u kodiranu obliku. K tomu pridolazi i zgusnutost načina izražavanja te veoma uzvišeni i njegovani jezik. Čitajući njegove Znakove na putu čovjek istinski stječe uvid u veliku osobu i njezine najintimnije osjećaje. Ima tu pjesama, molitava, misli o smislu života, o vlastitim zadaćama, zatim je tu i mnoštvo navoda srednjovjekovnih mistika – napose od Meistera Eckharta, Ivana od Križa, Tome Kempenca, J. Taulera.

 

Vjera i mistika

U duhovnom dnevniku susrećemo stalno natuknice ‘žrtva’ i ‘smrt’. Još se kao student trudio oko čistoće i iskrenosti, otvorenosti u svome životu; borio se sa samoćom u kojoj je živio.  Budući da je bio sin istaknutoga političara koji je uvodio u vrijeme rata racionalizaciju hrane, bio je od školskih kolega šikaniran, zlostavljan. Stalno govori kako šutnja treba prethoditi svakomu djelu i zajedništvu s ljudima. Piše: “Kako bi ti htio sačuvati sposobnost slušanja, ako sam nikada ne slušaš: Smatraš posve naravnim kako Bog treba imati vremena za tebe, dok misliš da ti sam ne moraš imati vremena za Boga… Što budeš vjernije osluškivao sebe unutra, bolje ćeš čuti što se događa oko tebe. Samo onaj tko sluša, sposoban je i govoriti.”

Istodobno Dag razmišlja o Bogu i kršćanskoj vjeri. Za njega je teška obmana i zabluda vjera kao praznozborenje, vjera u smislu ‘smatrati nešto istinitim’. “Bog nije nekakva obična ili jednostavna formula”, nego “kad pogledamo sami sebi oči u oči – onda se iznad nas podiže Bog kao moćna zbilja, onkraj svih raspri i svih ‘osjećaja’”. Prava je vjera zapravo “intuicija koju stječemo slijedeći uzmičuće svjetlo nutrine”. I nastavlja: “Naša najintimnija stvarateljska volja sluti kako je u suglasju s drugima, ćuti svoju vlastitu univerzalnost – te tako otvara put do spoznaje one sile, koje je ta ista volja samo iskra u nama samima”. To će reći, božanska je sila poput iskre, varnice već u nama, i ona se dade spoznati samo s pomoću same sebe. Istodobno doživljava i ‘univerzalnost’ kao povezanost sa svima, sa svim stvorenjima, s cijelom prirodom.

Tu Dag govori iz svoga vlastitoga mističnog iskustva te spoznaje Boga u suzvučju sa svim velikim misticima te životnim načelima jednoga Alberta Schweitzera. Izvor nemira u svijetu valja tražiti u činjenici što su ljudi izgubili povezanost s jedinom zbiljnošću, s Bogom, te time i sa svim ostalim stvorenjima i sa samom prirodom. Korijen tomu jest u nemiru pojedinca. Stoga se mora mijenjati čovjekov stav i raspoloženje. To je Isus već tako jasno izrekao u Govoru na gori, u blaženstvima, prema kojima će ‘krotki i mirotvorci baštiniti zemlju’. Tu imaju svoje ishodište politička i životna etika A. Schweitzera i Daga Hammarskjölda.

 

Bog u Isusu Kristu – nadmoćna zbiljnost

Vrijedi upamtiti sljedeće zapažanje što ga je unio u svoj dnevnik god. 1950: “Bog ne umire onoga dana kad mi više nismo kadri vjerovati u osobnoga Boga, nego mi umiremo onoga dana i od onoga dana otkad naš život nije više prožet trajno novim sjajem onoga čuda, onim izvorima svjetla onkraj svakoga (raz)uma”. U osobnome odnosu prema Isusu Kristu silno mu je pomoglo čitanje na njemačkom jeziku djela o Isusu Kristu A. Schweitzera.

Isus mu je postao uzorom koga treba nasljedovati želi li čovjek živjeti svoj život odgovorno pred Bogom i u službi čovjeka. Uzor mu je bio i A. Schweitzer koji je zanemario blistavu sveučilišnu karijeru te se zaputio u afričku prašumu služiti najsiromašnijima i bolesnima, nasljedujući Isusa Krista. Mogao je birati sveučilišnu katedru na bilo kojemu teološkom fakultetu u Njemačkoj ili Francuskoj. Međutim, Schweitzer je povukao jedini ispravni zaključak nakon teološkoga studija – slijediti Gospodina do kraja, u sebedarju, liječeći najzapuštenije i najsiromašnije, u afričkoj prašumi.  U Isusu Kristu vidi Hammarskjöld objavu samoga Boga, osjeća se bratom Isusa Krista, osobe koja je uspravno išla svojim zacrtanim putem, ne tražeći ni od koga pomoć ili sućut, imajući pred sobom samo konačni i jasni cilj, proslavu Boga. Promišljajući Isusov put stavlja u isto surječje često i svoj vlastiti put kroza život.