KARNEVAL, KORONA I KORIZMA

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

HVALJEN ISUS I MARIJA!  Svima sretan i blagoslovljen početak novoga dana. Pokladni je utorak. Vrijeme karnevala – raspojasanosti, napose u južnjačkim krajevima, a u Njemačkoj uz Rajnu, gdje žive uglavnom katolici. Karnevala nema u pravilu u protestantskim zemljama. U katoličkim to je završni dan raspojasanoga slavlja prije korizmenoga vremena, vremena posta i molitve, vremena odricanja, vremena kad za Gospodinom idemo, Gospodina slijedimo. Vrijeme je ovo kad stvaramo i odluke za korizmu.

Tko je prije godinu dana mogao predvidjeti da ne će biti svečanih karnevalskih mimohoda u Brazilu, pa onda uz Rajnu, kod nas, napose u Primorju? Nitko nije mogao predvidjeti ovakav razvoj situacije, ali nas je virus stjerao u “mišje rupe”, u izolaciju ili prisilnu karantenu, tako da smo sve socijalne kontakte sveli na minimum, hodimo sa zaštitnim maskama na ulicama, nema kina ni kazališta, nema opere ni zabave, nema nogometnih punih stadiona ni punih hotela. Lockdown i shut-down na sve strane. I nitko ne zna dokle će ovo trajati.

Riječ “karantena” dolazi od latinskoga “quadraginta”, quadreagesima, a potječe iz srednjega vijeka kad se stavljalo bolesnike i one zaražene u “karantenu” – izolaciju. Kad ni brodovi nisu smjeli pristati u lukama, kad bi ostajali na moru usidreni dok ne bi prošla opasnost. Vidjeli smo to i prošle godine što se događalo s onim “cruiserima” koji su bili “zaraženi” corona-virusom pa su morali biti na otvorenom moru. Dobar je to podsjetnik i za nastupajući korizmu kad svi moramo biti na svoj način više povučeni više u molitvi i promišljanju, više odlučni vjernici.

Jedan je poznati njemački filozof napisao kako mi živimo “u prvom poganskom stoljeću nakon Isusa Krista”. Sve dosada se moglo govoriti kako živimo u kakvu-takvu kršćanskom vremenu, a sad se otvoreno govori o poganskom vremenu. Crkve prazne, molitve nema, vjernika sve manje, mnogi napuštaju javno Crkvu, “ispisuju” se iz ove zemaljske Crkve, makar su po krštenju upisani u nebesima. Netko je rekao da smo u situaciju onih žena koje su išle na Isusov grob pomazati njegovo tijelo. To se činilo s egipatskim mumijama. Mrtva bi tijela pokojnih faraona mumificirali tao savršeno da su do dana današnjega ostali neraspadnuti, ali u njima života nema. Tako i mi današnji kršćani. Još uvijek nosimo djecu na krštenje, još uvijek ih krizmavamo, a onda kad prođe krizma, oni zaborave na sve, odmetnu se, pubertet ih odnese u drugom smjeru, nema ih više u crkvi. Ne mole, svatko živi kako mu se prohtije, ne obaziru se više na roditeljske savjete. A ako roditelji žive rastavljeno, ako žive u grijehu, onda nemaju što reći. I tako onda do vjenčanja, što je nerijetko obična forma pa do ukopa. Eto, da se nekako i to obilježi, da ne bude kao u komunizmu, bez ikakva rituala.

Treba napokon udahnuti duh i život u naše kršćanstvo, treba se opredijeliti. Uzor nam mogu biti prvi apostoli, učenici, prvi vjernici, Pavao i njegovi pratioci. Ništa ne bijaše u njihovo doba bolje, ali su bili iznutra zahvaćeni. Što su mogli svojim umijećem i znanjem obični ribari, obični ratari koje je Isus pokupio onako “s ulice” ? Pa za njih i oni u Velikom vijeću konstatiraju kako su to ljudi “neuki, neznalice”, pa ćemo ih išibati i pustiti. Ali oni su bili zahvaćeni Duhom Svetim i zahvatili su cijelo Rimsko carstvo u kome su za nepuna tri stoljeća postali državnom vjerom. Zašto se to dogodilo? Zato jer su bili zapaljeni Isusovim Duhom. Bili su “zarazni”, inficirani Isusom Kristom pa su mogli prenositi tu “infekciju” na svoje suvremenike. U nama mora gorjeti, biti zapaljeno ono s čime bismo htjeli druge zapaliti. Nemoguće je prenositi iskru vjere, ako nismo iznutra zahvaćeni Gospodinom.

Stoga treba skinuti maske, razgoliti se pred Gospodinom. Skinuti maske, jer vrijeme je kad se skidaju maske, kad se pokazujemo u pravom svjetlu. Stoga je vrijeme demaskiranja, kad nam Gospodin treba skinuti ono premazano u nama. Skinuti sve šminke, pokazati se pred Gospodinom onakvi kakvi jesmo, pa onda ga zamoliti da nam podari pravo lice. Da budemo – što kaže Pavao – imago Dei, Božja slika i prilika.