ZANIMLJIVO I POUČNO

SUĐENJE PRED INKVIZICIJOM: NEVJEROJATAN ŽIVOT (4)

Reims: Kraljev početak –  početak Ivanina kraja

Njezini nutarnji glasovi doveli su je u Reims i tada su najednom zamuknuli. Ivana se htjela i dalje boriti, htjela je protjerati iz Francuske i zadnjega Engleza. Njezin pohod na Pariz završio je po nju katastrofalno. Ranjena je, njezin je štitonoša preminuo, stijeg joj pao u prašinu. Nakon daljnjih neuspjelih napada 23. svibnja 1430. zarobio ju je neki burgundski vojnik i prodana je Englezima za visoku otkupninu od deset tisuća zlatnih dukata!

Kralj Karlo VII. nije učinio ništa da je otkupi, vjerojatno zbog ljubomore na uspjehe mlade djevice-ratnice (biblijska poredba: Šaul-David). U Ivani je on još slabić i bez autoriteta gledao svog konkurenta među pukom.

Izdana i prodana kao što je i Juda izdao i prodao Isusa! Njezinim zarobljavanjem počinje njezin zbiljski križni put, „via dolorosa“ – nalik na onaj Gospodinov, kad je od Jude izdan, prodan, uhićen i na sudu osuđen, od velikih svećenika, Velikoga vijeća te civilne vlasti. Slijedi za nju godina dana tamnovanja do strašne smrti na lomači, na starom trgu u Rouenu, uoči svetkovine Tijelova, 1431.

Englezima je bilo vrlo stalo tu neugodnu djevojku jednom zauvijek diskreditirati i uništiti. Vođen je proces pred inkvizicijom, crkvenim sudištem. Ako bi se na procesu utvrdilo da je u savezu s Đavlom, time je i Karlova krunidba nevaljana. Doslovce je počela njezina nutarnja agonija. Vukli su je iz tamnice u tamnicu, i na kraju je okovana u lancima zatočena u mračnoj kuli u Rouenu gdje su je čuvali, ne, kako bi se priličilo, ženski stražari, nego muški divlji engleski vojnici, do nje se moralo proći kroz troja zaključana vrata. Pokušavali su joj nanijeti silu, a njezini su je suborci uzalud pokušavali osloboditi.

Za njezina tamnovanja najteže joj je bilo što joj nisu dopuštali ispovijed ni prisustvovanje svetoj Misi. Bila je vezana uz veliki drveni blok, nije vidjela dana ni sunca. Za nju je napravljen i neke vrsti kaveza. Tražila je od svojih sudaca, sve samih crkvenih osoba, da joj dopuste ići na svetu Misu. Ako joj to dopuste, voljna je odložiti svoju mušku odjeću. Čovjek može samo slutiti njezinu najtežu duhovnu i duševnu bol, kad joj je uskraćeno ono za što je živjela, sakramente Crkve. Noću nije mogla spavati jer se bojala nasrtljivih vojnika koji su je čuvali i neprekidno joj se rugali i ismijavali je. Bila je bez ikakve zaštite, osim nebeske. Bila je poput zvijeri zatvorena u kavezu te je morala podnositi uvrjede koje su joj nanosili posjetitelji, rugajući joj se kao vještici francuskoga kralja.

Proces – suđenje pred inkvizicijom

Proces je započeo je 9. siječnja 1431. u Rouenu, onodobno glavnom gradu Engleske na kontinentu. Bijaše to čisti politički proces. Za glavnog tužitelja Englezi su imenovali crkvenu osobu, mons. Pierre Cauchona, biskupa iz Beauvaisa. Škole je svršio na pariškom sveučilištu, a bio je kao i njegovi kolege sa sveučilišta anglofil, u dosluhu i savezništvu s Englezima. Na procesu su sudjelovali gotovo svi pariški profesori, teolozi i kanonisti. Bili su, što je po sebi neshvatljivo, odreda anglofili, pred njom se za vrijeme procesa do smaknuća izmijenilo više od 130 stručnjaka i duhovnih osoba. Ispred njih Ivana, djevica, oslonjena samo na sebe i svoga Boga. Prema vlastitoj odluci nije htjela odvjetnika. Optužili su je za krivovjerje, zavođenje, vještičarenje.

Više od dvadeset puta morala se pojaviti pred sudištem, uvijek je morala odgovarati na slična pitanja. Posljednja saslušanja bila su u tamnici. Neki od njezinih odgovora unišli su u KKC, kao primjerice zamka, klopka, je li u milosti Božjoj ili nije. Mudro je odgovorila, da, ako jest, neka je Bog uzdrži u milosti, a ako nije, da joj udijeli milost da bude u milosti. Mrcvarili su je unakrsnim pitanjima i ispitivanjima, htjeli su je pošto-poto uhvatiti u riječi, smicalicama, sofisterijama i sl.

Biskup Cauchon borio se protiv nje svim sredstvima. Gotovo ju je prezirao i mrzio. Čak joj je slao lažnog ispovjednika u tamnicu koji bi mu onda prenosio što mu je Ivana povjeravala. Prijetio joj lomačom, vodili su je čak i na groblje da je zastraše mukama i smrću koja joj predstoji. Svoj opoziv na koji bijaše prisiljena opozvala je kad je čula da će doživotno u engleski zatvor. Radije u smrt nego doživotna tamnica u engleskim rukama.

Proces je okončan u Velikom tjednu, što je također znakovito. Izdana kao i Isus neprijateljima koji su onda činili s njom što su htjeli. Bila je za procesa suočena sa 130 raznih inkvizitora, sudaca, biskupa, kardinala, profesora teologije i crkvenog prava. Odreda su to bili Francuzi, njezini sunarodnjaci.

Za procesa od nje se tražilo da se odrekne svojih „glasova“, da se distancira od svoga poslanja, da se podvrgne sudu Crkve te bude poslušna svojim tužiteljima koji će odlučiti o autentičnosti njezinih postupaka i „glasova“ koje je slušala i slijedila. Na to nije bila spremna. „Ja vjerujem da vojujuća Crkva ne može zabludjeti niti pogriješiti. Svoje riječi i djela predajem i prepuštam jedino Bogu i Božjem sudu, koji mi je naredio činiti što sam učinila!“ Pozivala se na opći sabor koji se tada održavao u Konstanzu, pozivala se i na Svetu Stolicu, samoga papu. Nisu joj dopustili. Odgovor da se ne podvrgava konkretnom sudu Crkve bijaše za nju fatalan. Tim je riječima bila izgubljena i suci su je izopćili iz Crkve kao heretika. Presuda bijaše smrt na lomači. Englezi su htjeli pošto-poto lomaču, ne smrtnu presudu mačem, kao vojniku. Htjeli su je osuditi kao heretika i vješticu. Predana je civilnim vlastima da presudu izvrše. Od straha pred lomačom svoje je riječi opozvala, ali je opoziv doskora povukla.

(Sljedeći nastavak :Smrt u ognju na lomači)

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!